U 73. godini preminuo je skladatelj, pjevač i gitarist Tom Verlaine, (pravim imenom Thomas Miller), najpoznatiji kao utemeljitelj kultnih Television. Verlaine je imao i respektabilnu samostalnu karijeru nakon razlaza Televisiona objavivši niz mahom odličnih samostalnih albuma.
Television su bili jedna od nesumnjivo najutjecajnijih (i meni tako milih) grupa s njujorške punk scene sedamdesetih. Osnovani su 1975., a nakon prvog – neuspješnog – singla “Little Johnny Jewel”, kojeg su objavili iste godine, grupu je napustio Richard Hell. Zamijenio ga je Fred Smith, bivši član MC5 i kasniji suprug Patti Smith. Television su od početaka karijere bili pod jakim utjecajem Velveta Undergrounda i garažnog zvuka, no zaštitni znak njihovih koncertnih nastupa (u što sam se i sam uvjerio “ulovivši” ih na povratničkoj turneji 1990. u londonskom Town & Country klubu), a kasnije i rada u studiju, bili su gitarski jamovi Toma Verlainea i ritam gitarista Richarda Lloyda.
Imao je jedan od najutjecajnijih albuma
Osebujni iskaz grupe upotpunjavali su tekstovi nadahnuti poezijom francuskih pjesnika Baudelairea, Verlainea (po kojem je Tom i uzeo svoje umjetničko ime) i Rimbauda. “Marquee Moon” objavljen je 1977. i jedan je od najutjecajnijih albuma nastalih krajem sedamdesetih. Iskričave gitare i jamovi odredili su zvuk prvijenca koji je – za razliku od kratkih trominutnih i troakordnih brojeva s punk scene – imao i desetominutnu naslovnu temu s hipnotičkim gitarskim međuigrama i atmosferom Velvet Udergrounda. Album je predstavio Verlainea kao sugestivnog pjevača na tragu Loua Reeda i Patti Smith te dao iznimne skladbe “Elevation”, “See No Evil”, “Venus” i “Torn Curtain”. Album je bio gotovo posve marginaliziran u SAD-u, no u Engleskoj je dospio na Top 30. S druge strane Atlantika Television su naime stekli kultnu publiku. Sljedeći “Adventure” iz 1978. bio je nešto slabiji, no koliko je god približavanjem srednjoj struji rock produkcije razočarao kritiku i publiku, dao je vrlo dobre skladbe “Glory”, „?”Careful”, “Days” i “Carried Away”. Slaba prođa albuma, osjetno suzdržanije kritike i očito raslojavanje unutar samog banda navijestili su razlaz do kojega je došlo samo koji mjesec kasnije.
Svi elementi su se ponovno našli na svome mjestu
Album “The Blow Up” izvorno je bio objavljen kao kaseta 1982. godine, a na CD-format prebačen je tek 1994. Riječ je o snimkama posljednje turneje Televisiona koja ih je predstavila u energičnom, naglašeno rokerskom izdanju. Television su se ipak okupili još jednom 1990. za turneju i studijski album “Television”. Svi negdašnji elementi ponovno su se našli na svome mjestu, no album je ipak bio slabiji podsjetnik na negdašnje reprezentativno izdanje, pa se 1993. ponovno razilaze. Samostalna karijera Toma Verlainea započela je objavljivanjem albuma “Tom Verlaine” godinu nakon razlaza Televisiona. Album je bio svojevrsna spona između žestokog i sirovog garažnog zvuka – posebice u izdanju raspoložene ritam sekcije basiste Freda Smitha i kasnijeg Reedovog suradnika, bubnjara Jaya Dee Daughertyja – i izdanja Television s povratničkog albuma, no Verlaineu je presudno nedostajao partner poput Richarda Lloyda. Ipak skladbe poput “Kingdom Come” koju je kasnije “posvojio” David Bowie, nosile su sve odlike starog autorskog rukopisa i izvedbe.
Sjećanje na stare dane
Sljedeći “Dreamtime” iz 1981. bio je mnogo bolji. Skladbe poput “Without A Word” bile su podsjetnik na Television s gitarskim “dijalogom” Toma Verlainea i Ritchiea Flieglera koji je preuzeo ulogu Richarda Lloyda. Bilo je to očito i u uvodnom broju “There’s A Reason” te “Fragile” sa repetitivnim gitarskim frazama. Ako je u ovoj skladbi Verlaineov vokal hodao stazama Davida Byrnea u “Down On The Farm” je zakoračio u prostor vokalne manire Dave Thomasa iz Pere Ubuja. U “Mary Marie” te u mahom instrumentalnoj “The Blue Robe” bio je i eho Creedencea. Nabrijana garažno-rokerska “A Future In Noise” sa zvečećom gitarom kao trade-markom je jedan od najboljih brojeva albuma uz bok reprezentativnim komadima iz portfelja Televisiona. Album je za divno čudo čak dospio i na Billboardovu rang listu.
Nakon albuma “Words From The Front” (lipanj 1982.), “Cover” (rujan 1984.) i trogodišnje pauze izlazi “Flash Light” (1987.) koji je ponovo u Velikoj Britaniji (gdje je Verlaine pronašao novi dom) bio dočekan pohvalama kritike i publike. Bio je to album s naglašenim “rokerskim” nabojem, ali i introspektivnim tekstovima. Verlaine je opet bljesnuo brojevima poput eksplozivnih “Cry Mercy, Judge” i “Say A Prayer” te nešto sporijim “Bomb” (koja je u koncertnim izvedbama bila nabijena garažnom energijom), “A Town Called Walker”, “The Funniest Thing”, “One Time At Sundown”… Potonja na pola puta između stilizacija a la Dire Straits i znane manire Televisiona. Najupečatljiviji broj albuma bila je pak za Verlainea neobična “ambijentalna” laganica s obilatim sintesajzerima “A Scientist Write A Letter” naglašavajući poetsku stranu njegovog autorstva.
Slijedi novi zaokret
Osrednji šesti album “Wonder” objavljuje 1990. u godini “novog početka” Televisiona a dvije godine kasnije “Worm And Cold”. Donio je novi zaokret prema kurentnom rock minimalizmu, no uz utjecaje improvizacija jazza uz uporabu reverba.
Eklektičan i osebujan – no ne odveć dosljedan – autorski rukopis Toma Verlainea najbolje je predstavila kompilacija “Anthology” iz 1996., koja je i pokazala raspon geneze od velvetovskog iskaza prožetog utjecajima garažnog-rocka do introspektivnih tema iz osamdesetih i devedesetih.
Television su se tijekom devedesetih povremeno okupljali za koncerte a Verlaine intenzivira suradnju s Patti Smith te piše glazbu za filmove. Samostalni studijski album “Around” objavio je tek 2006. Album je bio složen od konciznih brojeva na tragu debuta te eksperimentalnijih radova u kojima su tek postojale naznake skladbe i melodije. Koji mjesec kasnije objavio je i instrumentalni album “Songs And Other Things” zamišljen kao drugi dio prethodnog studijskog projekta.
Kao i ostavština Televisiona i samostalni albumi Toma Verlainea zaslužuju trajnu pažnju pa i novu valorizaciju. Kakav budući pomno sastavljen box zacijelo će potvrditi značaj njegova autorskog rukopisa i izvedbe kao i utjecaj koji su on i Television imali na (ne samo newyorškoj novovalnoj) sceni.