Jedna od osoba koje razbijaju predrasude prema svijetu i ljudima drugih kulturoloških podneblja i religija je doktorica s berlinskog Humboldt Sveučilista, višestruka prvakinja Hrvatske u sportskom penjanju, supruga Iranca Pouya Shafienejada s kojim svjedoči strašan progon i predrasude prema Afganistancima i na sve načine pokušava apelirati ne bi li se oni smanjili.
U vrijeme medijske histerije zbog situacije u Afganistanu, jedno od mjesta “ratovanja” su i društvene mreže. U moru ishitrenih, bezumnih, površnih informacija i reakcija u kojima saznajemo da svatko ima mišljenje, ali malo njih pravo na isto, Vaša je objava svjedočenje iz prve ruke suživota s ljudima iz Afganistana i Irana. Kako gledate na trenutačnu situaciju u zemlji i kako komentirate prema razgovorima s Vašim bližnjima razvoj preotimanja vlasti u Afganistanu?
Moji kontakti su isključivo Afganistanci koji su napustili Afganistan. Oni na talibane ne gledaju blagonaklono. Srećom, obitelji su im ok. Primjerice, obitelj mog prijatelja Nazara živi u gradu Kunduz. Tamo talibani nisu novost. Bilo je njihovih napada i prije. Ljudi žive s time i štite se najbolje što mogu. Nazar će im pokušati poslati nešto novca, ali ne zna još jeli može ili ne može. Pokušat će… Trenutačno nemam primjera da možemo pomoći nekom od njihovih obitelji ili prijateljima. Ili da netko treba hitnu evakuaciju. Ali to je samo moj mali, limitirani krug ljudi…
Ako je Iranac, sigurno je terorist…
Koje je zapravo Vaša životna priča, osim strasti za planinarenjem i doktorskog studija iz bioinformatike i molekularne biologije?
Zapravo? 🙂
Ako završen doktorat na njemačkom sveučilištu u Berlinu (Humboldt Sveučiliste) te sportska karijera u kojoj sam više puta bila prvakinja Hrvatske u sportskom penjanju i prva hrvatska sportska penjačica koju je sponzorirao Adidas (danas zajedno sa suprugom koji je vrhunski penjač) ne daju dovoljno materijala za životnu priču 32-godišnjakinje, uvijek mogu dodati priče sa svojih putovanja po Europi, Izraelu, Maroku, Indiji itd.
Ja se trudim stalno biti eksponirana i pustiti da me život vodi. Stoga je svaka godina života posebna i zasebna priča. Primjerice, ove godine smo suprug i ja živjeli između Španjolske, Slovenije, Njemačke i Hrvatske i trenirali s najboljim svjetskim penjačkim trenerima i reprezentacijama. Moguće je da navratimo i u Japan do kraja godine 🙂
Kad sam spomenula ocu da mi je Iranac prijatelj, nije mogao spavati prvu noć… Sanjao je da će me učiti kako staviti bombaški prsluk i otići na neki most (danas obožava zeta)
A koja je i kakva osobna veza s Afganistanom, Iranom i zemljama Bliskog istoka te koji su dojmovi i iskustva s obzirom na svakodnevnu komunikaciju s pripadnicima zemalja tog dijela svijeta? Je li realno u njima gledati fundamentaliste i potencijalne teroriste kako se određeni dio javnosti postavlja ili je realnije pružiti ruke ljudima u nevolji?
Ajmo prvo o fundamentalistima… Zamislite da živite u Iranu i netko vas pita isto ovo pitanje (ima li i koliko fundamentalista) u Hrvatskoj, Njemačkoj ili Engleskoj. Što biste odgovorili? Ja bih odgovorila: “Pa ima nešto fundamentalista tu kod nas, ali općenito nema. Mala je šansa da će te netko napasti na ulici, ali nije nikakva…” Fundamentalista ima i tu i tamo – u istom postotku! – ali se Zapad medijski fokusira na tu šačicu ljudi. Možda kako bi opravdao svoju politiku prema Bliskom istoku (moje razmišljanje). Možda. Također, takvo predstavljanje Iranaca i Afganistanaca u medijima stvara podlogu da ih se i dalje diskriminira na osobnoj razini.
Primjerice, suprug (koji je iz Irana) je prije nekoliko godina u Maleziji ušao u taksi i vozač ga je pitao odakle je. “Iranac? Ha, terorist!” bila je reakcija vozača. Kad sam spomenula ocu da mi je Iranac prijatelj, nije mogao spavati prvu noć… Sanjao je da će me učiti kako staviti bombaški prsluk i otići na neki most (danas obožava zeta). Hoćemo dalje… prije nekoliko godina, suprug je bio na putu za penjačku dvoranu u središtu Frankfurta, imao je veliki plavi ruksak s penjačkom opremom i zaustavila ga je policija. Suprug nije pričao njemački ni engleski i bilo ga je nevjerojatno strah. Policajci su ga do gola skinuli na ulici. Nitko nije prišao da mu pomogne. Zamislite da se tako nešto vama ili vašim bližnjima dogodi u Njemačkoj, Argentini ili Americi, kako biste se osjećali? Irancima/Afganistancima je to svakodnevnica.
Koliko tek oduševljenja doživim kad upoznam novu osobu iz Irana i kažem mu/joj da mi je suprug Iranac. Skoro pa i suza poteče jer se ne moraju “pravdati” da nisu teroristi. Bez obzira na takve priče, svaki drugi Pouyin prijatelj ili član obitelji želi doći živjeti u Njemačku/Europu.
A Iranci koje sam do sada upoznala su topli ljudi, puni ljubavi, divljenja za Europljane, uvijek gladni i u potrazi za dobrom hranom i povodom da organiziraju tulum. Ne mogu si pomoći, ali uvijek nakon razgovora s nekim iz Pouyine obitelji, smijem se, nisam nervozna.
Primjerice, moj prijatelj Nazar je Afganistan napustio sa 15-16 godina. Gdje i što rade “naši” petnaestogodišnjaci? Vjerujem da ne prelaze Mediteran u čamcu u kojem je 50% šanse da ćete poginuti
Možete nekome promijeniti život
U Vašem nedavnom obraćanju na svojoj stranici na društvenim mrežama lijepo ste sabrali sve važne segmente zdravog odnosa među ljudima na vlastitom praktičnom primjeru. Pitanje – pomoći i kako? Kako pomoći na konkretnom primjeru u trenutačnoj situaciji ljudima iz Afganistana koji zatraže azil u Hrvatsku?
Svatko od nas zahtijeva individualni pristup. Pitanje je jesmo li došli u stranu zemlju individualno ili s obitelji, s koliko godina. Primjerice, moj prijatelj Nazar je Afganistan napustio sa 15-16 godina. Gdje i što rade “naši” petnaestogodišnjaci? Vjerujem da ne prelaze Mediteran u čamcu u kojem je 50% šanse da ćete poginuti ili brda gdje je smrad trupala toliko jak da tjera na povraćanje (granica Turska/Iran) i gdje danju pucaju po vama, a noći temperature prelazu u minus. I onda kad stignu u Njemačku, takvi mladići počnu raditi i slati novac obitelji uz jak osjećaj srama što su otišli. Što oni trebaju? Rekla bih: oca, obitelj, dom, razumijevanje i ljudsku toplinu.
U Njemačkoj dobiju stan i hranu, ali nisam sigurna da je to dovoljno. Kako bi se integrirali i pridonijeli društvu trebaju podršku lokalne zajednice. U slučaju obitelji koje nam dolaze vjerujem da roditelji trebaju prije svega posao, savjetovanje kako doći do posla, kako napisati CV, motivacijsko pismo. Oni nemaju europski kulturu zapošljavanja, sve funkcionira po principu “Zovi čovika”. Također, vjerujem da bi se mnogo tragičnih priča moglo izbjeći da se unaprijed koordinira dolazak ljudi. Oni koji žele doći u Europu ionako će doći, ali zašto da dođu kao izbjeglice? Zašto im ne bismo dali posao i radnu dozvolu unaprijed?
Primjerice, jedna naša prijateljica iz Teherana želi doći živjeti u Njemačku/Hrvatsku. Završila je fiziku i godinama radi u administraciji fakulteta (nažalost, nije dobila podršku oca za doktorat nego za udaju). U međuvremenu se razvela, ali kao mlada žena to mora skrivati od javnosti i obitelji kako ne bi bila optužena za nemoralno ponašanje. Ona će doći u Europu prije ili poslije, ali zašto ne bi došla na posao/doktorat ovdje? Lako, pa neka se prijavi, zamišljam odgovor. Ali, ona ne poznaje portal posao.hr, euraxess itd. S obzirom na njezine kulinarske sposobnosti, čak sam razmišljala da otvorimo obiteljski restoran ili slastičarnicu u Zagrebu… Ili, želi li je netko možda zaposliti? U svakom slučaju, ako nudite posao, javite se (meni), možete nekome promijeniti život…
Suprug je vrhunski penjač
Trenutačno živite i radite u Njemačkoj, ali imate dosluh sa situacijom u Hrvatskoj i stavu prema Afganistancima. Koliko se pristup razlikuje, a koliko je sličan?
Vjerujem da je centralna razlika između dviju država u (ne)primanju ljudi. U Njemačkoj je samo u razdoblju od 2015. do 2016. godine stiglo više od milijun izbjeglica, a Hrvatska prima ljude “na kapaljku”. Udruga Are you Syrious objavila je podatak da je u 2021. Ministarstvo unutarnjih poslova odobrilo sramotnih devet (9!) azila Afganistancima. Devet azila? No, to daje i priliku za osobnijim pristupom našim novim sugrađanima.
Što se tiče njemačkih prilika, u Berlinu imamo malu skupinu izbjeglica-penjača, redom muškaraca mlađih od mene koji izgleduju kao da imaju 40-50 godina. Kad sam ih pitala imaju li prijatelje u Njemačkoj, odgovor je bio pretužan: “Ne.” Iako, i mnogi moji prijatelji pomažu izbjeglicama, a mnogi od “naših” su i sami bili izbjeglice… Istaknula bih i primjer supruga koji je vrhunski penjač. Uz more ljudi, u Njemačkoj je njegov talent bio lakše ignoriran uz objašnjenje da ne priča njemački ili nema njemačku putovnicu (za ulazak u reprezentaciju). U Hrvatskoj je njegov talent odmah prepoznat. Ovo proljeće je pomogao u pripremama članova hrvatske reprezentacije, a tko zna, možda i on postane ubrzo član hrvatske penjačke reprezentacije.
Ljubav i dobrota su univerzalni i cijenjeni element svih religija, kultura i naroda. Ako se fokusirate na ljubav i dobrotu koju primate od druge osobe, ostale razlike postaju nevažne
Kolike su kulturološke razlike i koliko su one zapravo nevažne ako je riječ o ljudima otvorenih pogleda na svijet koji nisu ustrašeni drugačijim nego pristupaju drugim kulturama, religijama, narodima s pozicije interesa i mogućnosti naučiti nešto od njih, a ne ih gledati kao prijetnju? Čini se da je u tim apriornim osudama puno površnosti, isključivosti i nerazumijevanja…
Kulturološke razlike postoje, kao što postoje i razlike između pojedinca unutar iste kulture. S obzirom na to da se to dvoje isprepliće, teško je odvojiti jedno od drugog. Ali, ljubav i dobrota su univerzalni i cijenjeni element svih religija, kultura i naroda. Ako se fokusirate na ljubav i dobrotu koju primate od druge osobe, ili je dajete, ostale razlike postaju nevažne. Vjerujem da me to i privuklo Pouyi i njegovu narodu: sposobnost da vole čistom ljubavlju, neukaljanom kulturnim obrascima pristojnosti i cinizmom. Priznajem, moguće je da je to Pouyina individualna karakteristika, ali prema uzorku njegovih prijatelja, rekla bih -ima tu nešto i iranske kulture. Kulturne razlike me često brinu u interakciji s prijateljima i kolegama iz, primjerice, Engleske… Uvijek se pitam je li čovjek samo pristojan ili im zaista nešto znači/godi/voli…
Hrvatska treba pojednostaviti pravila za doseljavanje stranaca
U kakvom pristupu vidite rješenje i kako pristupiti ljudima iz zemalja s drugim kulturološkim, religijskim i društveno političkim režimima?
Prije svega trebamo međusobni kontakt. Kontaktom pojedinci imaju priliku doživjeti da su i “oni drugi” samo ljudi. Zatim trebamo puno razumijevanja i provoditi što više vremena zajedno. Nažalost, s ovakvom imigracijskom politikom, kontakte je vrlo teško ostvariti. Ali, putovanjima ostvarujemo kontakte, a životom u inozemstvu, drugom gradu, pa makar i ulici, otvaramo vrata toleranciji. Ja sam isto, iako nisam otišla u Njemačku kao izbjeglica, nego kao znanstvenica, imala “problema” u početku: socijalni status koji sam naslijedila od roditelja i razvila odrastanjem u Hrvatskoj je u Njemačkoj sveden na nulu. Morala sam sve izgraditi ispočetka. Takvo me iskustvo izgradilo kao tolerantniju članicu Planete Zemlja. Također, vjerujem da nisam jedina koju je život u inozemstvu promijenio. Smatram svojom građanskom dužnošću podijeliti svoja iskustva s drugima…
Čini li Vam se da je neobrazovanje i nedostatak školovanja i razumijevanja i tolerancije prema drugim kulturama čest uzrok sukoba i loše komunikacije kakva se na kraju krajeva ovih dana svjedoči prema zatečenoj situaciji u Afganistanu?
Kao članica međunarodne akademske zajednice, za mene je normalno biti okružena kolegama iz svih dijelova svijeta. U sklopu doktorske škole ponuđeni su mi tečajevi komunikacije s fokusom na komunikaciju među pripadnicima različitih kultura. Super je to poslušati, ali vjerujem da trebamo najviše kontakte i osobna iskustva, a ne profesora u školi koji će nam reći da moramo učiti njemački, engleski i biti tolerantniji jedni prema drugim ljudima. Ja nisam niti engleski niti njemački niti toleranciju svladala u školi, nego živeći u različitim gradovima u Hrvatskoj i Europi. Hrvatska treba pojednostaviti pravila za doseljavanje stranaca. Primjerice, kad pogledam natječaje koje hrvatski instituti i fakulteti raspisuju za znanstvene pozicije, pomislim, pa nema šanse da će neki stranac poželjeti doći ovdje raditi doktorat ili post-doc. A prije svega nam oni (i sportaši) mogu pomoći da razbijemo predrasude o strancima.