Nedjelja, 13 listopada, 2024

Ivana Tomić: Na našim se prostorima sustavno zatire ljudsko dostojanstvo!

Bivša voditeljica i novinarka na Novoj TV, a danas glasnogovornica u HSS-u, Ivana Tomić otkriva zašto više ne gleda ovozemljasku televiziju, koji su joj profesionalni izazovi te kako se nosi s velikom gubitkom - preranim odlaskom oca koji je preminuo od posljedica zaraze koronavirusom

Bivša voditeljica i novinarka na Novoj TV, a danas glasnogovornica u HSS-u, Ivana Tomić u svojoj bogatoj karijeri puno je toga doživjela. Iako je u medijima dugo radila, karijerni put zaokrenula je u drugom pravcu, no i dalje je ostala vezana s komunikacijma.



Tijekom pandemije je, nažalost, ostala bez bake, djeda i oca koji je preminuo od koronavirusa te je hrabro javno progovorila o svom gubitku kako bi upozorila kako je riječ o teškoj i opasnoj bolesti.

Može li medijska osoba bez medija? Posebice ako je prilično vokalna i precizna, jasna u izražavanju svojih stavova poput tebe oko stanja Hrvatske danas, jučer i sutra… Kakav je tvoj odnos s medijima kao konzumentom, a kakav kao dijelom istih?

Prije svega, hvala na komplimentu. Teško je u današnje vrijeme nemati doticaj s medijima. Pokušavam zamisliti kako bi izgledao život u takvoj vrsti izolacije, ali iskreno, teško mi je. 😉 Informiram se putem gotovo svih kanala, ali moram priznati da ne gledam televiziju. Kod nas doma televizor nije upaljen po defaultu… samo da bi stvarao buku, nego tek kad gledamo nešto. To su u pravilu serije i filmovi preko HBO-a, Netflixa ili interneta, ove zemaljske programe ne pratimo, čak ih i nemamo jer je netko od susjeda prilikom preuređenja stana prerezao antenski kabel. 😉 Ove različite pružatelje TV usluga smo odlučili ne plaćati.

Količina stresa na TV-u je izrazito visoka

Javnost i mediji te pamte kao bivšu TV novinarku/voditeljicu. Kasnije si napravila zaokret u PR, tj. u glasnogovorničkom smjeru i na teren politike. Gdje je bilo nemirnije, a gdje uzbudljivije?

Televizija je definitivno i nemirnije i uzbudljivije područje jer svaki dan nosi nešto novo i nepredvidljivo. Količina stresa, ali i adrenalina je izrazito visoka i tako gotovo svaki dan, praktično 0-24 jer u tom poslu nema radnog vremena, posebice kad govorimo o informativnom programu u kojem se proizvode vijesti. Naravno, i u PR-u ima stresa, ali u mom slučaju je to nemjerljivo manje nego što je bilo kad sam radila u medijima.

Nisam sklona samohvali, ali zauvijek ću biti ponosna što su, među ostalim, i zahvaljujući seriji priloga koje sam radila dok sam bila na Novoj TV, preseljena dva odijela iz Klaićeve bolnice na druge lokacije

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by Ivana Tomić (@ivanaatomic)

Koji su neki ups and downs trenuci oba područja u kojima si trajala – u smislu tebi zanimljivih profesionalnih zahtjeva? Osim ljudi, naravno… 🙂

Što se tiče PR-a, posebice u politici, slojevito je. Još je nedovoljno prepoznata važnost struke, a dugogodišnja negativna selekcija kadrova dovela je do toga da su u tom prostoru najglasniji i još najbolje prolaze oni koji imaju moć; a znanje, odgovornost i osobni integritet su im na najnižim razinama. Rudarski je posao mijenjati tu percepciju jer je sve veći jaz između političara i glasača i sve političare se trpa u isti koš, no postoje iznimke. Rijetke, ali postoje. Ipak, pušu neki novi vjetrovi pa to ulijeva nadu.

Što se tiče novinarstva, ima tih nekih priča koje ostanu neispričane jer ih akteri tih priča, žrtve, ne mogu ispričati javno zbog različitih strahova. U pravilu, opravdanih. S tim se dosta teško nositi i na ljudskoj i profesionalnoj razini jer želite da se to čuje, da pravda bude zadovoljena… Pratila sam najčešće sustav zdravstva i socijalne skrbi, susrela sam se s preteškim ljudskim sudbinama. To se ne zaboravlja, proganja vas… S druge strane, kad uspijete nekome pomoći, kad uspijete nekom pričom poremetiti ustaljenu, lošu i nepravednu društvenu tektoniku, osjećaj je predivan.

Nisam sklona samohvali, ali zauvijek ću biti ponosna što su, među ostalim, i zahvaljujući seriji priloga koje sam radila dok sam bila na Novoj TV, preseljena dva odijela iz Klaićeve bolnice na druge lokacije. Jedan od tih odijela je odjel dječje onkologije te odjel za fizikalnu terapiju. Naravno, sve to bi bilo nemoguće da moji urednici nisu prepoznali važnost tih tema i da nisu ostavili dovoljno prostora u informativnim emisijama kako bi bile ispričane. Beskrajno sam zahvalna i roditeljima čija su se djeca tamo liječila, a koji su svjedočili o nehumanim uvjetima na tim odjelima. Bez njihovih svjedočanstava bi to bilo gotovo nemoguće jer tadašnja uprava bolnice nije puštala medije u bolnički prostor.

Teško bih radila za neku organizaciju ili osobu s kojom imam dijametralno suprotne poglede na svijet i na ono što zovemo pravda

Društvene mreže su moćan alat

Koliko su društvene mreže iz tvoje pozicije danas uopće bitni ‘nastavak’ klasičnih medija i koliki je njihov reach i utjecaj? Mislim pritom na pokrivenost, ali i na povratnu informaciju od izražavanja stavova koji nisu nužno popularni ili zrcaljenje većine? 

Društvene mreže su moćan alat za širenje informacija, nažalost i onih lažnih. Njihov reach je puno veći nego što je to u slučaju klasičnih medija, a i utjecaj im je golem. Definitivno su dovele do dubokih promjena u društvu, pozitivnih i negativnih. Zahvaljujući društvenim mrežama svatko može izreći svoje mišljenje i plasirati u javni prostor što god hoće, a s druge strane treba biti spreman na komentare koji slijede nakon toga. Reakcije mogu biti svakakve, osjetila sam ih na svojoj koži kad sam komentirala jedan zlonamjeran naslov na temu migranata. 

Je li teško odvajati privatne stavove od profesionalnih i kako se postavljaš kad oni ne interferiraju? Bude li ti ponekad autocenzure i u kojim dijelovima…

Teško bih radila za neku organizaciju ili osobu s kojom imam dijametralno suprotne poglede na svijet i na ono što zovemo pravda. Tako da do sada nije bilo nekih situacija o kojima sam nešto silno htjela reći, a morala sam šutjeti zbog poslodavca. Činjenica jest da sam možda ponekad odlučila šutjeti o nekim situacijama, jer sam zaključila da bi me komentari na moje istupe samo uzrujali i da su te teme previše kompleksne za raspravu na društvenim mrežama. No, neovisno o tome za koga radila, znam da nikad ne bih mogla šutjeti kada je u pitanju kršenje ljudskih prava i vrijeđanje dostojanstva čovjeka.

Kako u tvojoj interpretaciji bude sken ovih terena posljednjih godina tvog društveno političkog i medijskog aktivizma?  

Sve što radim, radim iz srca. Ponekad mislim da govorim nepotrebno puno, ponekad da bih trebala još i više. To je jedina dvojba. 😉

Sunce najljepše sja u Hercegovini

Iz pozicije neskrivenog teritorijalnog dijela i hercegovačkog backgrounda, koliko su stereotipi i dalje prisutni? Koliko Hercegovci i Hercegovke zapravo imaju dobar PR, sa svim tim ovlaš karakterizacijama, primjerice poput jakog teritorijalizma i štićenja svojih na svim terenima… 

Hm, to je pitanje o kojem bih mogla polemizirati danima. Osobno nisam nikad doživjela da me netko omalovažava, vrijeđa i sl., zato što sam iz Hercegovine. Niti u Zadru gdje sam se odselila nakon srednje škole, niti u Zagrebu gdje sada živim već 13 godina, a gdje je možda najizraženiji taj narativ. Ne znam zašto je to tako, neki kažu da nisam tipična Hercegovka, a ja pak mislim da jesam. Tvrdoglava sam, uporna, radišna i neslomljiva. I mislim da sunce najljepše sja u Hercegovini i da je tamo najplavije nebo. To je po meni glavna karakterizacija lika kad su u pitanju Hercegovke i Hercegovci. Činjenica da su zbog nekih loših ljudi sve Hercegovke i Hercegovci percipirani kao loši je stvar predrasuda i lošeg PR-a, kad već pitate. I u ovom slučaju bih se složila da nije svaki PR dobar PR, čisto da zaključimo tu temu. 😉 

Stava sam da ljudi na ovim našim prostorima žive jako teško, da su toliko puta već prevareni, iskorišteni i da se sustavno zatire ljudsko dostojanstvo

Korona godine ostavljaju traga u mnogim obiteljima na profesionalnom i privatnom planu. Polarizira se oko svega, balkanski gen ima problem s tuđim suprotnim mišljenjima pa tako bude nemoguće pomiriti standpointe ni oko toga koja je opasnost. Ljudi koji nisu imali dodir u bližim i daljnjim varijantama skloni su minimiziranju ili bar nerazumijevanju boli i ozbiljnosti situacija onih drugih. Koliko je današnje društvo ovih prostora sebično i sklono nerazumijevanju tuđih problema? 

Najlakše bi bilo reći da je društvo sebično, ali ne bih generalizirala. Stava sam da ljudi na ovim našim prostorima žive jako teško, da su toliko puta već prevareni, iskorišteni i da se sustavno zatire ljudsko dostojanstvo. Kad živite u mraku, siromaštvu i neizvjesnosti, teško je pored svega toga imati razumijevanja za druge. Zato moram podsjetiti da su u kritičnim situacijama, sjetimo se potresa u Zagrebu i na Baniji, pa čak i ove nesretne korone, različitih humanitarnih akcija… ljudi s ovih prostora pokazali da mogu zajedno ‘disati’.

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by Ivana Tomić (@ivanaatomic)

Sustav ne funkcionira kako bi trebao

Aktualni trenutak naciju zatiče u dvojbama između trenutka – nije baš tragično u smjeru ‘cijepi se ili umri’, ali je potencijalno dramatično. 

Nažalost, i dalje u Hrvatskoj umiru ljudi od tog virusa i još uvijek nisu cijepljeni svi oni koji su ugroženog zdravlja. Njima životi ovise o cjepivu. Tako da, u slučaju naših starijih sugrađana kao i onih koji su narušenog zdravlja zaista i stoji ovo što ste napisali: cijepi se ili umri, a sustav je kao i u svakoj kriznoj situaciji do sada zakazao. Taj kaos u sustavu su iskoristili oni koji su možda mogli čekati s cijepljenjem. Imali smo, i vjerojatno još imamo situacija, da se cijepe mladi i zdravi, a da oni stariji i oni ugroženog zdravlja, pa i oni koji svakodnevno rade s jako puno ljudi, još nisu cijepljeni. Stava sam kako bi bilo odgovorno ako smo mladi i zdravi da ne jurimo na cijepljenje ako znamo da nema dovoljno cjepiva za one kojima život ovisi o tom cjepivu. No, kažem, to je također problem sustava koji ne funkcionira kako bi trebao. Teško je u stanju straha za zdravlje očekivati da većina ljudi razmišlja drugačije. 

Iako sam bila slomljena zbog prerane smrti oca za kojeg sam bila jako vezana, smatrala sam kako je u situaciji u kojoj smo se tada nalazili zbog velikog broja zaraženih, bilo važno govoriti o tome

Koliko obiteljski od javnog života može i treba biti odvojen? Tvoja iskustva… koliko daješ i filtriraš informacije i koje je granica ispod koje ne ideš i ne zadireš u privatne dijelove?

To ovisi od osobe do osobe, što se tiče mene i moje obitelji, postoji jasna granica. I dok sam bila više medijski eksponirana, nisam bila sklona dijeljenju intime s javnošću, osim onih priča za koje sam smatrala kako je važno da budu ispričane. Prije gotovo tri mjeseca je preminuo moj otac od posljedica zaraze koronavirusom, javno sam govorila o tome. Iako sam bila slomljena zbog prerane smrti oca za kojeg sam bila jako vezana, smatrala sam kako je u situaciji u kojoj smo se tada nalazili zbog velikog broja zaraženih, bilo važno govoriti o tome.

I evo jedna anegdota: nedavno me jedan poznanik pitao je li moj muž mitsko biće. Rekao je: Svi znamo da postoji, a nitko ga nikad nije vidio. Davor nije sklon eksponiranju i to poštujem. 

Tvoje profesionalno jučer, danas i sutra? U čemu vidiš profesionalne izazove u nekoj bližoj i daljoj budućnosti… 

Ponosna sam na sve što je iza mene, jer su svi moji uspjesi rezultat mog rada i ničega drugoga. Što se tiče budućnosti, vidjet ćemo. Po prirodi nisam strašljiva, spremna sam na sve izazove i na sve što život nosi.

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime