Subota, 16 listopada, 2021

Dunja Tadić: Sinov autizam učinio me puno boljom osobom!

Danas je Ženski rokovnik nezaobilazan u ženskim torbicama i na radnim stolovima, a osim što je uspješna poslovna žena, Dunja je i posvećena majka 24-godišnjeg Igora, autističnog mladića zbog kojeg je prije 16 godina napustila sigurnost rodnog grada i stigla u potpuno nepoznatu sredinu kako bi mu osigurala najbolju skrb.

Kad je prve godine osmislila svoj Ženski rokovnik, Dunja Tadić nije pojma imala kakav će brend stvoriti. Danas je on nezaobilazan u ženskim torbicama i na radnim stolovima, a njezina je priča inspiracija mnogima. No osim što je uspješna poslovna žena, Dunja je i posvećena majka gotovo 24-godišnjeg Igora, autističnog mladića zbog kojeg je prije 16 godina napustila sigurnost rodnog grada i stigla u potpuno nepoznatu sredinu kako bi mu osigurala najbolju skrb.

I zaista, ovako bi nekako zvučao uvod da ovaj razgovor, ovu priču, radim s nekim koga ne znam godinama. Ili s nekim čiji mi je životni put fascinantan, a uspjeh nevjerojatno inspirativan. Ili s nekim s kim ću voditi ovaj razgovor, ispisati priču, ali se nećemo naći već idući tjedan na kavi. No radim s Dunjom, i uspješnom poslovnom ženom i posvećenom majkom i već devet godina prijateljicom. Prijateljicom o kojoj svaki put saznam nešto novo.

Primjerice, ove sam godine, kad je napravila Učiteljski planer, saznala da je bila učiteljica jednom razredu prvašića. A u ovom sam razgovoru otkrila i kako se, kao izvjestiteljica France Pressa (AFP) iz Bosne, srela oči u oči s princezom Dianom za njezinog posjeta BIH u kolovozu 1997. godine. Dva tjedna kasnije Lady Di je poginula u Parizu, a Dunja mi je otkrila zbog čega posebno pamti taj susret.

Kad nije našla rokovnik koji je zamislila, napravila ga je sama

Sjedit ćemo već idući tjedan na kavi i nisam sigurna neću li o njoj saznati nešto što nisam stigla na ovoj, ali zasad pred vas ‘istresam’ sve što smo o njezinom životu pretresle nas dvije. Dunja, izašao je Ženski rokovnik za 2021. godinu. Imam osjećaj da svi znaju kako je nastao, ali čini mi se da ova priča ne bi bila dobro ispričana da ti ne postavim to pitanje. Kako je nastao, kad i zbog čega?

“Da, svi već znaju kako je nastao. Sjedila sam jedan dan u uredu kad mi je zatrebao rokovnik, otišla sam ga kupiti, ali nisam našla što sam zamislila niti išta što bi mi se svidjelo. Svi su mi bili dosadni i bezlični, pa sam odlučila napraviti svoj. No, znaš, kako si mi ti prijateljica, ispričat ću ti nešto o Ženskom rokovniku što iz nekog razloga, ne znam kojeg, uistinu rijetko pričam. Kako je zapravo došlo do toga da mi treba taj rokovnik… Bilo je to u vrijeme krize, sjedila sam s troje ili četvero zaposlenih kojima nisam u tom trenutku mogla isplatiti plaće, u ogromnom skupom uredu kojeg si više u tom trenutku nisam mogla priuštiti, a međusobno smo se nazivali i slali mailove da vidimo rade li nam uopće telefoni i internet. Za klijente smo radili promotivne poklone i nazvala sam jednog od klijenata kako bih ga upitala što se događa. Kad sam od njega i od još njih nekoliko čula da s obzirom na krizu idu samo u TV oglašavanje i da su promotivni pokloni neka prošlost na koju više nitko neće trošiti novce, sjedila sam danima i nisam se mogla pokrenuti”, govori Dunja.

Dodaje kako je u potragu za rokovnikom otišla iz očaja i letargije u koju je zapala, imajući na umu da joj treba nešto slatko u što bi mogla upisati ideje koje joj padnu napamet, neke korake, planove. Nešto što će ju potaknuti da se pomakne. Kad nije ništa našla, vratila se u ured i rekla: “Nisam ništa našla. Idemo napraviti rokovnik!” Kako u to vrijeme danas veliki svjetski brendovi rokovnika nisu radili ništa slično, Ženski rokovnik dizajnirala je iz svoje glave, stavljajući u njega rubrike koje nije bilo moguće pronaći u bilo kojem drugom rokovniku.

Ne čekati s idejama, nego poduzeti akciju

“Onda sam napravila sve te rubrike, skrojila ih po sebi. Oduvijek sam bila zaljubljenica u knjige, tako da mi je rubrika ‘knjige koje želim pročitati’ bila prijeko potrebna. Recimo, sjedimo sad ti i ja na kavi i ti mi preporučiš neku knjigu. Ne zapišem li odmah, kasnije se više ne mogu sjetiti koja je to knjiga bila niti tko mi je rekao. Shopping lista, naravno, znaš me. Onda posuđene stvari, to je nešto što je moja boljka bila godinama. Nešto posudim ili netko od mene i onda više pojma nemam gdje je to završilo. No, osim sadržaja i rubrika, važno mi je bilo ponuditi više naslovnica. Naime shvatila sam da se pink naslovnica s cvijetom koja se meni sviđa, ne mora svidjeti drugim ženama”, govori Dunja o rokovniku koji je nastao stvarno u tom trenutku, na taj dana, kad je bila nikakva… Dodaje kako je kasnije u dugogodišnjem radu na sebi negdje pročitala koliko je dobro što je taj dan kad nije ništa našla, isti dan poduzela akciju, što nije čekala s idejom.

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by Ženski rokovnik (@planner.boutique)

Prve godine napravila je 2400 komada rokovnika, količinu za kojoj su joj u tiskari rekli da će joj biti isplativa. U mjesec dana Profil je prodao sve rokovnike bez ikakve reklame, bez Facebooka, bez oglašavanja. Te godine rokovnik ju je pokrenuo i povukla je prave poteze jer bi u protivnom zatvorila firmu. Točno 10 godina kasnije tiskala je 10 puta veću količinu u odnosu na prvu godinu – čak 24.000 komada. Dosta sudbinski mi to sve zvuči, pa je pitam vjeruje li u sudbinu…?

“Vjerujem da sam bila predodređena da se dogodi taj splet okolnosti. Da je ostalo za sutradan, možda se ne bi dogodilo”, zaključuje. A i da je ostala u rodnom gradu, možda se ne bi dogodilo. Naime, Dunja je rođena u Tuzli u kojemu je provela prvih 30 godina svog života.

U Zagreb se preselila kako bi sinu Igoru osigurala najbolju skrb

U Zagreb je došla krajem 2004. godine kako bi sinu Igoru koji ima autizam osigurala najbolju moguću skrb. U BIH u to vrijeme nije bilo adekvatne školske ustanove. Na kraju je Igor išao u Centar za autizam u Dubravi, a Dunja se preselila u tu ‘zloglasnu’ Dubravu za koju kaže da je zgodan i lijep kvart, a sebe kroz šalu naziva curom iz Dubrave.

“Nije mi bilo lako u novom gradu u kojem ne poznajem nikoga. Srećom imala sam posao koji je bio takav da sam mogla raditi od kuće. Uređivala sam portal jedne nevladine organizacije koja je pomagala udrugama koje u to vrijeme nisu imali današnje mogućnosti za izradu web-a na način da svoje vijesti i akcije plasiraju na taj portal”, priča mi Dunja.

Zadnji proizvod u Dunjinom Planner Boutiqueu jest Učiteljski planer što me podsjeća na to da sam ove godine prvi put shvatila da je bila učiteljica, jer se na društvenim mrežama javila jedna od njezinih bivših učenica.

“Kad je 1991. godine počeo rat u Bosni, djeca nisu išla u školu nego su bila podijeljena u razrede po najbližim zgradama, podrumima, skloništima… I u mom ulazu bio je jedan razred. Trebali su više učitelja, a kako sam u to vrijeme bila sam studentica Pedagoške akademije u Sarajevu, zvali su mene. I sad, rat je, sjediš, ne radiš ništa… Pristala sam”, govori Dunja koja je nastavu održavala u poslijepodnevnim terminima. Preko dana je 8 sati volontirala u bolničkoj ljekarni. Iako je to bilo lijepo iskustvo, priznaje kako je dobro što nije završila Pedagošku akademiju i završila za katedrom.

Bila je učiteljica, prevoditeljica, reporterka za France Press

“Nisam znala koliko može biti teško s prvašićima. Naravno, iskustvom stvari postaju rutina. No, meni kao novopečenoj učiteljici je bilo nevjerojatno teško 20 puta objasniti djetetu od 6 ili 7 godina što je prava crta… Ma bilo koji pojam koji je apstraktniji. I diktiranje diktata. Imala sam 9 učenika u razredu od kojih netko piše brže netko sporije. Diktirati jednu rečenicu traje minutama. Ti ponavljaš 100 puta tu jednu rečenicu. Nije lako učiteljima, naporan je posao, ne usvaja svako dijete znanje istom brzinom. Na kraju, izvela sam taj razred prvašića, zaključili smo ocjene, a mene je baš ovaj učiteljski planer podsjetio da na svijetu postoji devet ljudi kojima sam ja bila prva učiteljica”, priča Dunja s osmijehom.

Razgovor dalje teče u smjeru njezina prvog pravog posla koji je dobila u BIH u vrijeme rata. Kako je u BIH bilo puno stranaca – od IFOR-a preko UNPROFOR-a i OSCE-a do UNHCR-a, tražili su se ljudi. Otkriva kako su to bili vrlo atraktivni i traženi poslovi, jer su bili fantastično plaćeni i za koje je jedina kvalifikacija bio jezik.

Tatino inzistiranje na dodatnim satovima engleskog ovdje se isplatio. Prvi posao dobila je u ‘vešeraju’ UNPROFOR-a, a zatim je prešla u bar unutar baze. Nedugo nakon toga počela je raditi za AFP (Angence France-Presse) za treću najveću svjetsku novinsku agenciju najprije kao prevoditeljica, a kasnije i kao reporterka.

Susret s princezom Dianom dva tjedna prije njezine pogibije

“Za njih sam radila godinama, sigurno 7-8 godina. Kasnije su me slali na dodatne tečajeve i obuke, pa sam bila u Parizu i Zagrebu koji je bio sjedište za Balkan. Kako je Bosna bila sve manje atraktivna da bi agencija trošila veliki novac za slanje stalnog reportera, angažirali su nas domaće kao vanjske. Ostala sam raditi samostalno s kolegicom. Bila je to borba za prvu objavu i najuzbudljiviji, najdinamičniji period mog života, prije dolaska u Zagreb. Zvali su me u svako doba dana i noći, jer smo pratili sve”, priča Dunja.

A koliko je uzbudljivo bilo i koliko je živjela taj svoj posao govori i činjenica da je dva dana prije Božića u visokoj trudnoći pratila posjet tadašnjeg američkog predsjednika Billa Clintona američkoj bazi u Tuzli, poslala je priču u AFP i na sam Božić te godine rodila sina Igora.

“Pratila sam i princezu Dianu kad je bila u Bosni, ta četiri dana, i imam jedan trenutak na koji sam jako ponosna. Kad je izašla iz zgrade, prošla je kroz špalir fotoreportera među kojima je bio i moj kolega s kojim sam radila u paru. Ja sam stajala s druge strane sa svojim malim privatnim fotoaparatom u ruci. Kako sam bila s druge strane od svih fotoreportera, jedina sam ostala s te strane kombija s koje je ona sjela. I stojim tako sama, ona mi je tu na dohvat klika fotoaparata, držim taj fotoaparat, ona me pogleda onim svojim pogledom… I ja spustim fotoaparat i ne napravim fotografiju. Lady Di je ubrzo nakon toga poginula. Kad sam rekla tom fotografu da to nisam napravila, urlao je na mene kako nisam normalna, jer mogli smo prodati fotografiju, a posebno kad je poginula. Taj svijet je jednostavno takav, s dozom okrutnosti, koliko je važna fotografija i priča. I danas kad se sjetim Lady Di, nije mi žao što sam tako postupila”, završava priču o angažmanu u AFP.

Igorov autizam učinio ju je boljom osobom

Nakon toga dobila je posao u američkoj bazi, u odjelu za odnose s javnošću što joj je bilo novo iskustvo, neki drugi svijet. Zatvorena u bazi s američkom vojskom shvatila je koliko se njezin i njihov svijet razlikuju. U međuvremenu je počela raditi za portal nevladine organizacije, pa došla u Zagreb, kako je i sama rekla, zbog sina Igora. Život joj se promijenio i uzeo neki drugi smjer. Da Igor nema autizam ostala bi u Tuzli, jer ne bi imala zašto otići.

“Trebaš imati jako veliki motiv da se spakiraš i odeš iz grada u kojem si rođen i odrastao, da s 30 godina odeš iz jedne sigurnosti u nepoznato. Zagreb nije kraj svijeta, ali je ogromna promjena. Došla sam negdje gdje nisam znala nikoga i za to stvarno treba jak motiv. Meni je to bio Igor i Igorova škola. Dakle, da nije bilo autizma, ne bi bilo ni mene ovakva kakva jesam. Nekad izgovaram neke rečenice koje drugima mogu zvučati kao da sam sebi našla utjehu ili mogu zvučati poput nekih floskula, ali ja stvarno mislim da me to oplemenilo. Imam prijateljicu koja se razljuti jer joj je sin dobio trojku u školi, a ja si tad pomislim da je bar moj Igor taj dan dobio tri jedinice u školi, koliko bih bila sretna. Ali ne mogu umanjivati ničiji problem. Ne može moj autizam biti tvoj problem. I ne mislim da sam bolja od nekoga zbog toga što moj sin ima autizam, ali je mene kakva sam nekad bila ovo učinilo boljom osobom”, iskreno priča Dunja o Igorovu autizmu i tome kako se s tim nosi.

Govori i da je nedavno bila na jednoj terapiji koja joj je i dan danas potrebna, gdje joj je terapeutica na kraju u tri rečenice rekla: “Dunja, reci više da ti je težak život. Ti od svog života napraviš mašnice i uvijek si nasmijana. Uvijek izgledaš kao da je taj autizam najlakša stvar na svijetu. Skoro da ga čovjek poželi. U intervjuima pričaš i iznosiš tu lijepu stranu kako je on divan i pun ljubavi. I je, i onda nekako tu svu težinu zamaskiraš.”

Izuzetno uspješna, no istodobno i vrlo emotivna

Pitam ju imali li stvari za kojoj joj je žao što ih je ili nije napravila…
“Kad sam razmišljala što je uspjeh za mene, jedna od mojih osobnih definicija bila je da jednog dana kad se osvrnem i pogledam na svoj život bude jako malo stvari za koje žalim što jesam ili nisam napravila. Neki dan sam se sjetila jedne za koju mi je bilo žao što ju nisam drugačije napravila, ali eto već danas nisam sigurna što je to bilo. Ako se sjetim, javit ću ti. Ali generalno nema puno toga”, odgovara Dunja koju doživljavam kao izuzetno uspješnu, no istodobno i vrlo emotivnu ženu.

Možda zbog predrasuda ili krivog shvaćanja, ali osobno mi je teško povezati ta dva pojma u jednoj osobi. Uspješne osobe često ne doživljavamo emotivnima, jer u poslu funkcioniraju trezveno, važan im je profit i na kraju – stanje na račun. Zanima me kako nalazi balans i kako funkcionira kao uspješna i emotivna…

“Pa da nisam emotivna, možda bih sad imala svoj stan, vikendicu, ne bi imala auto na leasing i tako. Mislim da sam uspjela izgraditi brend stvarno srcem, ali ako ćemo mjeriti uspjeh po stanju na računu onda možda i nisam tako uspješna. Možda je tu prevagnula ta moja emotivna strana. Sad jel’ se poslovni uspjeh mjeri brojem znamenki na računu ili tragom koji sam možda ostavila… Neki dan mi je netko napisao na Instagramu: ‘Ti ni ne znaš na koje si sve načine upletena u naše živote i koje smo mi planove ostvarile sa Ženskim rokovnikom’. Dirnulo me to, jer dolazi od osobe koja dugo vremena vjerno koristi Ženski rokovnik. Za mene je to uspjeh”, objašnjava Dunja.

Skupljati puno malih zadovoljstava za veliku sreću

Ne želim je pitati savjete za uspješne i organizirana žene, jer ih mogu naći i na Planner Boutiqueu. I iako ne priznaje često naglas da joj je život težak, jer ga uvijek predstavi lijepim, čini mi se da bi nam Dunja mogla dati savjet za sretan život…

“To mi je nekako lako odgovoriti. U jednoj sam fazi života shvatila gdje griješim. Kad mi je bilo dobro, uvijek me bilo strah reći da sam sretna da se ne ureknem. Ili sam bila stalno nezadovoljna. Onda sam shvatila da ću biti sretna u životu ako imam malo stvari koje su dobre i kojima sam zadovoljna. I da je sreća što mogu reći da sam zadovoljna. Zbog praznovjerja sam imala strah od sreće. Onda sam si rekla: Pa dobro, možeš biti zadovoljna. Zadovoljna ima manju težinu, manju mogućnost da nešto krene po zlu, pa sam postajala zadovoljnija sa sve više stvari i zadovoljstvo zbog tih više stvari me činilo sretnom. Sad više nemam strah reći da sam sretna. Mislim da je možda prvi korak za sretan život skupljati mala zadovoljstva. Osvijestiti ih. Nekome će to možda biti zahvalnost… Meni je zadovoljstvo bila najprihvatljivija riječ koje se nisam tad plašila izgovoriti. Puno malih zadovoljstava skupljati za (veliku) sreću se čini kao dobar put”, zaključuje Dunja.

Pročitajte još...

Leonida Kifer: Lavica koja se za svoj život bori od prvog udisaja!

Roditi se kao palčica, odrastati kroz djetinjstvo 'okovana' u pomagalo za ispravljanje kralježnice, uz stalne bolove po cijelom tijelu... Ni rat, pa ni bolest i smrt majke - ni brojne životne nedaće nisu u ovom mladoj djevojci uništili želju da 'živi kao svi drugi ljudi'. A možda su za njezin životni optimizam ipak 'krive' supermoći jedne Lavice?

Duška Nešić: Kostimografkinja koja stoji iza najvećih svjetskih blockbustera

Dubrovkinja Duška Nešić iznimno je cijenjena u svjetskoj filmskoj industriji, a za Mixer.hr otkriva kako je bilo raditi na megapopularnim svjetskim filmskim produkcijama Game of Thrones, Star Wars, Fan (Bollywood), Robin Hood, Knightfall, The Dark Tower, Bliss, Oslo...

Ana Borović: Boravak u džungli promijenio mi je život na – bolje!

“Htjela sam putovati prije nego se zaposlim, jer me bio strah da poslije neću imati vremena. I tako sam slučajno dospjela u amazonsku prašumu i tamo provela tri godine života”, priča Zagrepčanka koja je ljubav prema prirodi pretvorila prvo u avanturu, a onda i u poslovni projekt - kozmetički brend od ljekovitih biljaka iz Amazone

Anamarija Prgomet: Život bez otpada i kanti za smeće je moguć!

Anamarija Prgomet prije tri je godine prva u Hrvatskoj odlučila živjeti prema načelima zero waste pokreta. Trebalo joj je 4 mjeseca da pronađe sve alternative takvom životu, ali puno dulje da i druge inspirira da stvaraju manje smeća

Povezano

Budimo humani: pomozimo malom anđelu u borbi za život

Ako možete i želite odvojiti koji svotu umjesto jutarnje kave ili cigareta, uključite se u akciju 'Kiari za život' i pomozite maloj Šibenčanki da otputuje na neophodno liječenje u Sjedinjene Američke Države

In Memoriam: Robert Torre – nenadoknadiv gubitak stručnjaka za ljudsko iskustvo

Iako smo u posljednje vrijeme, nažalost, svjedoci odlazaka brojnih osoba koje su tijekom života činile razliku i ostavile neizbrisiv trag, smrt psihijatra koji se nije libio plivati protiv struje i otvoreno govoriti o onome što misli u potpunosti je zatekla cijelu hrvatsku javnost

15 zabavnih stvari koje možete raditi s djecom na kišni dan

Odlučili smo vam pomoći i pronaći 15 zanimljivih stvari koje možete raditi s djecom na kišni dan. Njihove ruke i glavice će biti zauzete te će na kraju dana utonuti u san bez imalo muke

8 zabavnih ideja za slavlje rođendana o kojem će se dugo pričati

Ako tražite originalnu zabavu za proslaviti svoje godine, možda vas inspirira naš popis od 8 ideja za odrasle - jer sasvim sigurno jamče super zabavnu večer!

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime