Iza svakog uspješnog muškarca, stoji… Ma dajte, molim vas. Njih su dvoje jednako uspješni, poznati svatko u svom području rada, a kad zajedno rade raspravljaju argumentirano i nikad se ne svađaju. Rezultat je takav da su nominacije za nagrade nezaobilazne.Tako nam govori Milica Czerny Urban s kojom smo razgovarali o profesionalnoj karijeri, obitelji i hobijima dok sa sinom Istokom dogovara da samo za Mixer.hr napravi njezin portret. Ipak, od nominacija i nagrada ‘friškoj’ poslijedoktorandici bitniji je – osjećaj u želucu.
Doktorice znanosti, hoćemo li približiti taj znanstveni leksik čitateljima koji te upoznaju prije kroz spotove tvom čovjeku nego kroz titulu. Volio bih čuti kako dva metra udaljena od Milice Czerny Urban pričaš o njoj. Iz pozicije pasivnog promatrača – tko je ta žena?
Ajme, treće lice je obično rezervirano za one koji misle o sebi kao o nekom važnom faktoru, entitetu koji postoji i bitan je drugima. Meni je to strano. Bez nastojanja da budem (lažno) skromna, mislim da sam stvarno vrlo obična žena, supruga, majka, nastavnica, koja voli umjetnost i ponekad ima muda kroz umjetnost se i izraziti.
Pa opet, da ostanemo aktualni i akademski… Dr.sc. čega, čemu, zašto i kako? Što te vodilo akademskoj tituli i kako je taj put izgledao?
Uvijek sam bila štreberica, meni činjenice pomažu da lakše živim i funkcioniram u kaosu. Filozofija je oduvijek bila moja ljubav, iako sam prije nego što sam upisala studij filozofije i pedagogije, godinu dana u Ljubljani studirala biologiju. Nakon završenog studija (po “starom” sustavu) upisala sam doktorski studij filozofije u Rijeci. Meni je to bilo najnormalnije na svijetu, nisam dvojila trebam li i mogu li to.
Doduše, dovršetak studija i pisanje disertacije nisu tekli tako glatko, puno sam vrludala. No, samo u smislu da sam se bavila i drugim stvarima u životu, ne da sam odustajala ili se premišljala oko dovršetka studija. U to sam vrijeme sudjelovala u pokretanju nekoliko studijskih programa, rodila sam dvoje djece, radila puno u nastavi na Akademiji primijenjenih umjetnosti i na Filozofskom fakultetu u Rijeci. I onda sam, u valjda najkaotičnijem periodu života, s dvoje male djece u covid19 fazi, 2021. godine odlučila dovršiti pisanje disertacije i konačno doktorirati. Nije bilo lako, ali uspjeli smo svi zajedno to preživjeti.
Koje su posljedice akademizma? Jesi li i dalje si redovni profesor?
Od prije neki dan sam službeno poslijedoktorandica. Imala sam kratku pauzu u radnom stažu, procedure su takve kakve jesu, ali uspjelo se sve riješiti. Radim na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, povremeno i kao vanjski na Filozofskom fakultetu. Predajem kolegije pretežno vezane uz filozofiju umjetnosti i vezu umjetnosti i morala. Stvarno jako volim svoj posao, volim rad sa studentima, volim kad se nađu oči koje zasjaje na neku od tema o kojima raspravljamo. Lijepo je znati da si nekome prenio nešto ljubavi i znanja.
Od fotografije do videa nije bio dalek put, možda nekih desetak godina, ako pratimo momente izlaska iz sjene i tvojih foto i video tragova. Koji su ljudi utjecali razvoj tvog autorstva?
Meni su bile milje, Dadi svega nekoliko metara. Vjerujem da bih ja još i danas proučavala i dvojila mogu li ja snimati da nije njega bilo. On je vjerovao da to mogu i nagovorio me da probam. Ali, za ljubav prema fotografiji je zaslužna Škola mira u Mrkoplju u kojoj je, zahvaljujući Ranku Dokmanoviću, započela moja veza s fotografijom. Od tada je fotografija, nekd više nekad manje, sastavni dio mog života. Zadnjih 15-ak godina sam radila dosta toga: od plakata, preko naslovnica knjiga, albuma, jedne izložbe i koliko spotova. Mislim, dosta toga s obzirom na to da mi je to hobi.
Daleko najvrući autorski potpis su spotovi za Četvorku i ćelavog posljednjih godina. Sutra ćemo pričati. Kuća sjećanja. Iskra. Sama. Za posljednji si upravo dobila i nominaciju za nagradu Porin za Najbolji video broj. Tvoj crno bijeli statični kadar i tvoj fokus situacije. Odakle takva estetika?
Znam da bi bilo super da ja sad dam odgovor kako je takva estetika produkt pomnog promišljanja i slično, ali istina je da radim na osjećaj. Meni je stvarno manje više. Ne znam to bolje opisati, naprosto kod mene stvari ili jesu ili nisu. Vjerujem da specijalni efekti donesu spektakl, ali samo ljudi i “obične” svakodnevne sitnice donesu emociju. A mene to, zapravo, jedino zanima.
Kakva ti je reakcija bitna kad je tvoj autorski rad u pitanju? Tapšanja i pohvale: “Bravo, zlato, najbolja si”, honorari ili vlastiti osjećaj zadovoljstva? Ili možda kad ti netko kaže kako si dotakla nešto u njemu?
Svatko voli komplimente, da se ne lažemo. Ali meni je najbolji kompas osjećaj u želucu. S obzirom na to da sam veći dio stvari napravila bez ikakvog honorara, odnosno da se tek nedavno počelo nešto i po tom pitanju pokretati, ključno mi je da radim kako ja mislim da treba i onako da osjećam da mogu iza toga stati. Sa “Samom” se dogodila divna priča – mislim da je osnažila žene da se, pa možda i u najmanjim detaljima, izbore za sebe. Neke su promijenile velike stvari u svojim životima ponukane pjesmom, a onda i videom koji ju, vjerujem, dobro prati. Ne utvaramo si da je to samo zbog pjesme ili zbog spota, ali je lijepo znati da ono u što vjeruješ i što radiš iskreno i sa srcem, dođe na pravu adresu i pomogne promjeni na bolje.
Parangall: Urban & 4, Lipanj, srpanj, kolovoz – Album godine kao vrhunac ‘urbanizma’
Namjerno pokušavam što manje dotaknuti čovjeka tvog života jer se njega eksploatira puno previše. No, kako izgledaju vaša autorska krajcanja, ping ponganja, nadopunjavanja, energije?
Najgori kritičari, ali i najveća podrška. Baš zato što znamo da jedno drugome uvijek i u svemu držimo leđa i jer znamo da su nam namjere najbolje, jer smo partneri, a ne suparnici, si možemo dozvoliti da budemo bolno iskreni i kritični. Nemamo ništa od toga da si tepamo, pogotovo ako želimo napredovati. Kad radimo zajedno, npr. snimamo spot, on uvijek nešto prigovara, dobacuje, sugerira, uvijek ima neostvarive ideje na umu. Ja spuštam stvari na zemlju, racionaliziram, ublažavam. Stalno se u “poslovnom” odnosu prepiremo, argumentiramo jedno drugome, ali se nikad, baš nikad, ne posvađamo.
Trenutke na društvenim mrežama limitirala si na suštinski najbitnije i, kad podvučeš crtu, omladinu i ona mala dva svemirca kraj vas. Prateći usputno te online tragove, nije vam dosadno. No stoji nešto puno više oko Istoka, Zole i Iskre. Sva čuda odrastanja uz hashtagove #tosmomi.
Hahaha, djeca su čudo. S odmakom od početka prvih zapisa Istokovih životnih “mudrosti” znam da je bila pametna odluka to bilježiti, pa makar i na Facebooku. Iako ne objavljujem njihove fotografije (odnosno, ne objavljujem im lica), objavljujem neke naše male zapise i mislim da naš krug ljudi zapravo, kroz te zapise, dosta dobro poznaje našu djecu.
Društvene mreže su divna stvar, ako razumiješ da postoji cijeli život izvan njih. Život koji dijeliš, u pravom smislu, sa stvarnim ljudima. Onda si možeš i od Facebooka i od Instagrama napraviti nišu u kojoj se zabavljaš i kreiraš kutak za sebe. Ali, budimo realni, svijet je ipak izvan mreža. Naša djeca u njemu imaju pravo lice koje je puno kompleksnije od onog koje ljudi u virtualnom svijetu vide. I da, nije dosadno. Nekad čeznem da malo bude.
Ako se odmakneš od ‘kids incorporated’ momenta i čuvanja od raspada kreativnog kaosa svog suputnika, kakva su tvoja 24 sata u nekim fusnotama?
Covid19 život je radikalno drugačije doba od “normalnog”. Dado je puno više doma, ušli smo u to doba s tek rođenom Iskrom, Malik je bio maturant. Čudno vrijeme. Još uvijek ga ne mogu smatrati normalnim, pa teško i sagledavam situaciju. Radim, nastojim provesti što više vremena s djecom (iako, kad nabereš 6 samoizolacija u par mjeseci, već ih nastojiš i izbjeći), ali i imati neki svoj život. U njemu bi trebalo biti više vremena za trčanje i kuhanje, oboje obožavam. Ali i nasušno potrebno druženje s prijateljicama. I mužem, mimo djece. Ništa od toga nije specifično za moju obitelj, živimo normalnim nenormalnim životom.
Angažman po pitanjima ženskih tema nije ti stran. Kad tipkamo komentirajući po inboxu aktualnosti zna zazvoniti kako imaš red alert alarm za nepravdu. Koliko na tebe utječe duh vremena u kojemu živimo?
Ma naravno da me muče pitanje žena i djece, izbjeglica i siromašnih i beskućnika… Ali, nefer je da eksploatiram to da je meni teško što je drugima teško kao neku svoju “dobru” osobinu. Napravim što mogu, koliko mogu, iako je to i dalje daleko premalo. Koristimo i Dado i ja, ponekad barem, svoju vidljivost da napravimo neke sitnice koje mogu voditi do konkretnijih promjena. Nastojimo djecu odgajati da budu ispravni i bolji od nas i naših generacija. I to je to. Postoje ljudi koji su puno pozvaniji odgovoriti na ovo pitanje od mene.
Je li autoput Rijeka via Hrvatska nešto što daje nade i obećaje neku sigurnu i kvalitetnu perspektivu Istocima i Iskrama ovih prostora ili ih je već od sad bolje pripremati, pakirati i usmjeravati prema nekim manje zadrtim, manje nelogičnim i manje provincijalnim dijelovima svijeta od ovoga gdje nam je lijepo?
Sigurno postoje mjesta na kojima bi, pa evo već u Zagrebu vjerojatno, imali više prilika i mogućnosti. Iz svoje komocije, ali i nastojanja da očuvamo zdrav odnos prema sebi i svijetu, i dalje svjesno biramo živjeti u Rijeci. Mislim da svaki roditelj želi najbolje djetetu. Sve više preispitujem što je to čega im najviše želim i sve više sam sigurna u to da im najviše želim sigurnosti u sebe i nas kao roditelje, ljubavi i podrške, a onda i znanja. Mislim da će im to otvoriti vrata koja im trebaju, u Rijeci, u Hrvatskoj ili na drugom kraju svijeta.