Ishodišta Roxy Music su u art-rocku kasnih šezdesetih uz sklonosti za pop-art i camp.
Grupu su 1970. osnovali Bryan Ferry i basist Graham Simpson uz koje su u toj prvoj
inkarnaciji banda bili gitarist Dexter Lloyd – kojeg ubrzo mijenja David O’List, klavijaturist
Brian Eno, bubnjar Roger Bunn i saksofonist Andy MacKay. Dolaskom gitariste Phila
Manzanere i bubnjara Paula Thompsona Roxy Music o ožujku i travnju 1972. snimaju
album prvijenac naslovljen jednostavno ‘Roxy Music’.
Album je pokazao da su glavne kreativne snage Ferry i Brian Eno. Nastupni album a dijelom i njegov nasljednik stoga su rezultat kreativnih iskri i naboja koji se javljao između dvije jake no posve različite autorske ličnosti. Zajedničko im je – kao i David Bowieu čiji je ‘The Rise & Fall Of Ziggy Stardust And The Spiders From Mars’ debitirao na rang ljestvici kada i prvijenac Roxy Music – doduše bilo uvjerenje da se valja otrgnuti od matice okoštalog progresivnog rocka, no s različitim vizijama i glazbenim idejama kojima se to kanilo postići. Debitantski album objavljen je u lipnju 1972. kao neočekivana senzacija. Svoju različitost od svega što mu je prethodilo pokazao je i ovitkom s foto-modelom u kičastoj pozi pin-upa – kao ‘patent’ uobičajenih Ferrryjevih poigravanja s campom – i fotografijom banda čiji su scenski kostimi bili bliži odori likova iz izdanja ‘Zvjezdanih staza’ nego li ruhu protagonista britanske art/prog-rock scene ili američkih ‘west coast’ rockera. Ovitkom i vizualnim identitetom grupe album je bio zanimljiva kombinacija kiča pedesetih i glama sedamdesetih, a glazbenim sadržajem – po Ferryjevoj ideji – zamišljen kao istoznačnica pop art kolaža
Roxy Music kao katalizator adrenalina u glazbi
Na razini stila Roxy Music su bili isto što i golema injekcija adrenalina ubrizgana u umrtvljeno tijelo no glazbeni je sadržaj bio još značajniji. Ferryjeve vizija Roxy Music kao medija za pseudo-croonerski vokal s diskretnim vonjem dekadencije, romantičnom atmosferom, pop melodijama složenim izvan klišeja pop skladbi s rang lista a često i bez upečatljivog refrena te sofisticirane glazbe lišene rokerske agresivnosti, spojila se s Enoovim idejama o glazbenom eksperimentu. Fascinacija kompjuteriziranim sintesajzerima, vrpcama, ritam mašinama i – za današnje pojmove primitivnim – sintesajzerima Roberta Mooga, čak se i u pop baladama, materijalizirala kao bizaran futuristički zvuk. Enoov pristup sintesajzerima bio je revolucionaran budući da ih nije, za razliku od Keitha Emersona ili Ricka Wakemana, koristio kao ‘elektroničke orgulje’ ili sredstvo za postizanje zvučnih pirotehničkih efekata, već kao samosvojan instrument sa osobnošću. Pionirski utirući put i eksperimentalnom ogranku art-rocka i elektroničkoj i ambijentalnoj glazbi Eno je – uzgred rečeno – ideje začete na albumima Roxy Music nastavio koju godinu kasnije najprije samostalnim Discreet Music iz 1975. a potom i kolaboracijama s Robertom Frippom.
View this post on Instagram
Inovativni zvuk i stilizirani vokalni šarm albuma snimljenog uz produkciju Petera Sinfielda
Album Roxy Music objavljen na etiketi Islanda a sniman u produkciji Petera Sinfielda
(tekstopiusca i ‘gurua’ King Crimsona) patentirao je osebujan Ferryjev način pjevanja koji je ostao njegov trajni zaštitni znak. Riječ je o posebnoj stilizaciji croonerskog ‘šlagerskog’
vokala koju je jedan duhoviti kritičar nazvao glasom na pola puta između zijevanja i jodlanja. Ferry je uspijevao biti emocionalan ali i posve ‘cool’, nalik – eto još jedne sličnosti s Bowiem – androidu koji uspješno glumi ljudske emocije. Uvodna tema ‘Re-Make/Re-Model’ bila je zamišljena kao glazbeni pastiš koji predstavlja sola svakog od glazbenika a – sukladno ideji o glazbenom kolažiranju – citira Duanea Eddyja, Beatlese i Wagnera. Enoov ‘Ladytron’ za kojeg je osmislio posebnu ‘lunarnu’ dionicu bio je pak nadahnuti komad proto-ambijentalne glazbe. Za divno čudo album je – naglašavajući slojevitost glazbenog koncepta – za kraj dao skladbu ‘Bitter End’ kao svojevrsnu posvetu vokalnim grupama doo-wopa.
Nekoliko skladbi na albumu bilo je vezano uz film pa je, primjerice, tema ‘2HB’ bila posveta Humphryju Bogartu u filmu ‘Casablanca’. Ne čudi stoga da Andy McKey u svojoj dionici citira filmski broj ‘As Times Go By’ Originalnom zvuku prvijenca kojeg je kritika pohvalila nazvavši ga istovremeno posve originalnim ali i pomalo bizarnim, obilato su pridonijeli i gitarist Phil Manzanera te saksofonist Andy MacKay čiji su neobični upadi saksofona ili oboe često bili kombinirani s Enoovim minimalističkim sintesajzerskim improvizacijama. Zanimljivo je da se na albumu nije našao nastupni singl ‘Virginia Plane’; skladba koja je dospjela na Top 5 a da nije imala klasičan pop refren, a i samo ime skladbe pojavilo se tek na njenom kraju.
Sofisticirani pop zvuk i napetosti s Brianom Enoom
Odmah nakon hit singla ‘Pajamarama’ iz ožujka 1973. (koji se također nije našao na
slijedećem albumu) objavlju ‘For Your Pleasure’. Drugi album je posljednji snimljen s Enoom (na slijedećem projektu ga je zamijenio multiinstrumentalist Eddie Jobson iz Curved Aira) donijevši pomak prema sofisticiranom pop zvuku, uz dominantnu Ferryjevu ulogu. Ključne skladbe albuma ‘Do The Strand’, ‘Beauty Queen’ i ‘Editions Of You’ imale su zanimljive ironične tekstove, a pojam ‘pop stilizacija’ najbolje ocrtava glavne autorske postupke Bryana Ferryja. S druge strane njegovo razilaženje s Enoom koji je kanio nastaviti s eksperimentiranjima (što je bilo očito u skladbi ‘In Every Dream Home a Heartache’ u koju je unio inovativnu svirku sintesajzera) dovelo je do napetosti u studiju ali i rezultiralo
čudesnim spojem eksperimentalnog i ‘rockerski’ konvencionalnog pristupa.
Premda je Enoov obol za snimanja albuma bio nezanemariv, ‘For Your Pleasure’ je pokazao da su Roxy Music prvenstveno Ferryjev projekt. Album je – možda čak i više nego li kasniji projekti snimljeni bez Briana Enoa – predstavio Ferryja kao iznimnog autora/stilistu u čijem opusu stil – odnosno, njegova posvajanja i umjetnička poigravanje njime – postaje sadržaj. On je, najkraće rečeno, čak i najcendravije emocije i otrcane konvencije popa – uključujući i sentimentalne standarde koje je obrađivao na kasnijim samostalnim albumima – uspijevao posvojiti i dati im svoj autorski i izvođački timbar. Ferry je naime – sukladno pravcu kojim je želio povesti Roxy Music – iste godine objavio i svoj samostalni debut album ‘These Foolish Things’, obrađujući – s istim camp-postupkom – probrane pop-standarde.
‘Stranded’ je očekivano bio manje eksperimentalan od prethodnih albuma no i novi zgoditak. Album iz studenog 1975. posebno je naglasio ulogu pridošlice Eddieja Jobsona te donio izniman materijal: ‘Mother Of Pearl’, ‘Song For Europe’ i ‘Street Life’ – novi Top 10 hit – ‘Amazona’. Bez Enoa Roxy Music nisu doduše imali naboj eksperimentatora, no njihova
kombinacija čvrstog gitarskog rocka i nježnih pop melodija uglavnom građena na klavirskim
frazama, te izniman Ferryjev vokal bili su posve originalni i uspješni.
Potpuna Ferryjeva dominacija i stilski proboj s američkim utjecajem
‘Country Life’ objavljen 15. studenog 1974. bio je nastavak stilskog razvoja začetog na
prethodnom albumu. Album je potvrdio apsolutnu Ferryjevu dominaciju i donio nova
uspješna prožimanja dvaju lica Roxy Music: onog art-rockerskog s neobičnim aranžmanima i Mackayevim saksofonskim dionicama i elegantnog pop-rocka. Razlog tome je zacijelo i
proboj na američko tržište. Uvodna ‘The Thrill Of It All’ bila je brži rock broj naslonjen na
uspješnice ‘Virginia Plane’ i ‘Do The Strand’. Bila je zapravo ogledni primjer Ferryjevog
poimanja pop-rock skladbe. Na takvoj osnovi bile su moguće maštovite varijacije i posvojeni utjecaji poput južnjačkog rocka i boogie-bluesa u ‘If It Takes All Night’ ali i elizabetinski engleski začini (poput Stonesa u ‘Lady Jane’) u ‘Triptychu’. U kasnijem koncertnom standardu ‘Out Of The Blue’ – skladbi koja organski raste od uvoda do orgazmičkog finala – vidjelo se koliko u zvučnoj slici znači Jobsonova violina. ‘Three Of Nine’ bila je pak zanimljivo naslanjanje na kinksovski. Najhvaljeniji broj albuma bio je ‘Casanova’ s tekstom koji je očitan kao ciničan komentar ispraznosti tadašnjeg ‘jet seta’ isporučen kao prpošni hard-rock dok je zaključna ‘Prairie Rose’ bila zgodna posveta Teksasu s iznimnim učinkom raskalašenih gitara, saksofona i violine. Oba broja bila su novi komadi ferryjevskog pop-glam rocka koji je mogao biti po guštu i publici sklonoj art-rock i onima s nagnućem prema mainstreamu.
View this post on Instagram
Album ‘Siren’ iz listopada 1975. dao je hit singl ‘Love Is The Drug’ uz očijukanje s elementima disca te singl ‘Both Ends Burning’. I potonji broj kojeg je nahvalila kritika je bio
novi brzac ‘rasplesanih’ Roxyja s naglašenom ulogom sintesajzera Eddiea Jobsona i
McKayeovog saksofona. Cijelim albumom dominiraju ljubavne teme u Ferrryjevoj
‘croonerskoj’ maniri. Bila je to nova faza u stilskoj genezi banda no ipak Manzanerina gitara, dobro pogođeno melankolično raspoloženje u ‘Sentimental Fool’ i ‘Just Another High’ te uspješni rock brojevi poput ‘Whirlwind’, nisu uspjeli posve prekriti gubitak starog nadahnuća. Nakon koncertnog ‘Viva! Roxy Music’ iz 1976., Roxy Music se razilaze. Tri godine nakon toga rade na samostalnim albumima i sporednim projektima, ponovno se okupljaju i 1979. objavljuju ‘Manifesto’. Album snimljen s novim klavijaturistom Paulom Carrackom je mahom ocijenjen kao Ferryjev album snimljen uz prateću grupu lišen negdašnje bandovske kohezije, ambicioznijeg art rock koncepta te dužih instrumentalnih solo dionica. Ipak je dao iznimne pop hitove : discom okađenu ‘Dance Away’ (uz posebnu ulogu MacKayea i Manzanere), ‘Trash’ i ‘Stronger Trough The Years’. Riječ je o skladbama koje su potvrdili komercijalnu opravdanost suradnje s producentom i aranžerom Rhetta Daviesa.