“Dio sam svega što sam pročitao”, rekao je jednom prilikom Theodore Roosevelt. Svi mi doživljavamo život i svakodnevicu drugačije, imamo različite poglede, stavove, uvjerenja… A to se može usporediti i sa knjigama, barem kod onih ljudi kojima su čitanje knjiga i stalno upijanje novih znanja s njihovih stranica na ‘must to do’ listi.
Ne moramo nužno po Rooseveltovim riječima biti dio baš svega što smo pročitali, no činjenica je da su nas neke knjige ili možda tek neke njihove fraze, riječi i rečenice ipak ‘obilježile’ u tolikoj mjeri da su zaista ostavile jak pečat u našim razmišljanjima, našim osobnostima…
U vremenu kolektivnog déjà vua, u kojemu živimo, nerijetko se kopiraju i naslovi knjiga koje drugi čitaju. Netko na društvenim mrežama objavi naslovnicu neke knjige, a ako je k tome i celebrity ili influencer s vojskom followera, naravno da će njegovu ‘preporuku’ uvažiti i fanovi. Ono što je, srećom, ipak izvan domena tog kolektivnog déjà vua, spoznaja je da svaka knjiga daje individualno iskustvo. Ono što ćemo naučiti, iščitati, usvojiti i spoznati sa njenih stranica, nitko drugi nam ne može ‘servirati’. To je vrlo osobni doživljaj. Barem za osobe s vlastitim stavovima.
Na tragu svega toga odabrali smo nekoliko sugovornica koje su nam otkrile koje su knjige na njih ostavile znatan utjecaj – možda ih odvažile na neke hrabre činove ili pomogle da prebrode neke životne događaje, možda naučile voljeti ili tugovati, a možda jednostavno otkrile nove ljepote života!
MARA BRATOŠ, fotografkinja
Već neko vrijeme Mara ne prestaje razmišljati o knjizi Srđana Valjarevića ‘Komo’.
“Mir, minimalizan, nonšalancija kojom je prožeta ta knjiga ostali su dugo u meni nakon što sam ju pročitala. Klik se dogodio prije svega, jer mi je Lago di Como jedno od najljepših mjesta na kojima sam bila. U knjizi se pojavljuje lik mladog pisca iz Beograda koji dobije stipendiju Rockefeller fondacije da provede neko vrijeme u vili pored jezera Lago di Como. Umjesto da napiše roman, on uživa u ljepoti mjesta. Šeta prirodom, ispija dobra vina, uživa u dokolici i druženjima. Roman je napisan jednostavnim rječnikom i nepretenciozno, tako da priča postaje još bliža čitatelju. Na mene taj roman ima smirujuće djelovanje. Ukazuje na to koliko je važno živjeti u sadašnjosti, da se prepustimo trenutku i u njemu nađemo ljepotu’.
Omiljeni joj je citat iz te knjige: ‘Bilo je podne i izležavao sam se na klupi Plinija Mlađeg, na brdu, već nekih sat vremena. I bilo je sunčano, mogao sam to da prepoznam već po jutru, baš toga dana, a probudio sam se oko devet, i kada sam se probudio i otvorio prozor, ušao je svjež zrak, ali dolazio je sa južne strane, i nebo je bilo vedro, i znao sam da će oko podneva biti toplo. I tako je bilo.’
Knjigu ‘Komo’ pročitala je samo jednom, a neke odlomke i više puta. “Maksimalno sam uživala dok sam čitala tu knjigu. Sada kada vidim fotografije jezera Lago di Como, odmah se sjetim te knjige i njene neponovljive, autentične i umirujuće atmosfere”, otkiva nam Mara.
IVANA ANTUNOVIĆ JOVIĆ, urednica kulture
Ivanu su mnoge knjige ‘odredile’, u mnogima je prepoznala sebe i svijet koji ju okružuje. Ali, definitivno knjiga kojoj se uvijek vraća je ‘Gospođa Dalloway’ Virginije Woolf.
“Ta mi je knjiga već desetljećima na noćnom ormariću i ne znam koliko sam ju puta već pročitala. Svaki put kad se osjećam nesigurnom, sretnom ili pak razmišljam o ljubavi, o djeci i o prijateljima, utonem u svijet Clarise Dalloway. Kod mene sve počinje i završava s Virginijom. Njezina književnost i život su istinsko slavljenje ženske slobode. ‘Oh, Mrs Dalloway… always giving parties to cover the silence’, rečenica je koja je već 75 godina, otkako je napisana, toliko živa i danas u životima mnogih žena”, otkriva nam Ivana.
“Prvi put kada sam čitala ‘Gospođu Dalloway’ bila sam u ranim dvadesetim godinama i tada sam si postavljala stotinu pitanja o vlastitom životu. Virginija Woolf mi je svojom književnošću dala odgovor na neka pitanja. Ali, kako su godine prolazile i nakon što sam postala supruga i majka, te sam rečenice i dalje iščitavala, ali na drugačiji način. Još uvijek iz te knjige dobivam odgovore na mnoga pitanja’, dodaje novinarka i urednica kulture na HRT-u.
Osim Virginije Woolf, jako voli i stihove Arsena Dedića te poeziju Danijela Dragojevića, a drag joj je i citat Susan Sontag, spisateljice, filozofkinje i aktivistice.
“Napisala je rečenicu koju samoj sebi, kao ženi i kao novinarki – koju umjetnost i kultura određuju – često ponavljam, a to je: ‘Što nam je ostalo iz prošlosti? Umjetnost i razmišljanje. To je ono što nastavlja inspirirati ljude nudeći im ideju o nečem boljem.”
Knjige, jednako kao pjesme i filmovi, uvijek ju prisjete na neke ljude, događaje… “Često kupujem cvijeće i gotovo uvijek noseći ga u rukama razmišljam o Clarisama koje me okružuju pitajući se kao majka dviju kćeri koliko su one snažne boriti se za sebe u životu. Ali, kako kaže Virginija Woolf: “Sve je to lakše s buketom cvijeća u ruci.
NATAŠA MIHALJČIŠIN, modna dizajnerica
Natašu kroz život ‘prati’ puno knjiga, pa joj se teško odlučiti samo za jednu: “Situacije ili neki događaji često me podsjete na nešto što sam čitala, tako da dosta toga kruži sjećanjem, snovima, podsviješću, javom…”
Najviše razmišlja o knjizi koju u tom trenutku čita, a puno je čitala i poeziju pa ju sve te pjesme ‘proganjaju’.
“Dogodilo mi se puno klikova sa knjigama, a svako to iskustvo bilo je povezano i s vremenom u kojemu sam čitala knjigu, mojom zrelošću ili nezrelošću, životnim okolnostima, prilikama… Nekad bi me neke heroine toliko zanijele da bih, na nekoliko dana, ‘posuđivala’ njihovo fiktivno tijelo i živjela njihovim životom, bila sam u nekom virtualitetu prije ovog tehnonološkog. Taj virtualitet se zove mašta! Proživjela sam puno života: od Male Sirene, Alise u Zemlji Čuda, preko Zinaide Ivanovne do Oedipe Mass. Sjećam se i kako je puhao vjetar u ‘Divljim palmama’ Williama Faulknera i pruskog blata u ‘Kralju Vilovnjaka’ Michela Tourinira…”, slikovito opisuje Nataša.
Neki od citata kojih se uvijek sjeća su i poezija Luka Paljetka, odnosno pjesma ‘Cipela’.
Puno knjiga je čitala nekoliko puta. “Kao dijete gotovo sve knjige koje su me jako dojmile, poput ‘Družba Pere Kvržice’. Pročitala sam ju sigurno deset puta. Kao i sve one tužne Andersenove bajke.”
Osim knjiga paralelno se sjeća i svih onih čokolada koje je jela dok ih je čitala. “Mariju Jurić Zagorku pamtim po tobleronkama, puno sam ih pojela dok sam ‘gutala’ rečenice iz njezinih knjiga”, dodaje uz smijeh Nataša.
INES BOJANIĆ, glumica
Knjiga o kojoj Ines ne prestaje razmišljati definitivno jest “Razgovori s Bogom” Neal Donalda Walsha: “Jer sam ju od prve rečenice čitala kao da čujem svoje misli i doživljaje u meni i svijeta oko mene. Ta mi je knjiga ponudila spoznaju da nisam usamljena u mojim promišljanjima o duhovnosti.”
Nema neke najdraže citate iz knjiga koje su je nadahnule. Te knjige same po sebi imaju za nju cjelovitu svrhu. “Volim prepoznavanje vlastitog svijeta i situacija iz života kroz neke druge ljude, u ovom slučaju, autore knjiga.”
Budući da su ‘Razgovori s Bogom’ ciklus knjiga od desetak nastavaka, često ih iznova čita ne birajući pritom nastavak i stranicu.
“Čitajući razne knjige kroz određene faze života priznajem da su me neke od njih inspirirale da napravim jako hrabre stvari, da lakše prebolim neke negativnosti te se naučim strpljenju i voljenju. Knjige su predivan uvid u beskrajne kolorite ljudskih iskustava koji su svoje misli podastrli javnosti”, zaključuje Ines.
Fotografije: Vedran Jerinić i privatni albumi