Usprkos tome što se već godinama na prvi pogled čini da se zapadnjačka društva, pa samim time i naše, sve više otvaraju i teže za što većom liberalizacijom pojedinca, istodobno kao da se područje seksualnih sloboda sve više sužava i ide u drugu krajnost.
Ako se tome pridoda sve ono što se dogodilo posljednjih godinu dana u cijelom svijetu, što su pandemija i različiti lockdowni učinili ljudskim socijalnim navikama, čini se da se i ljudska seksulnost bespovratno mijenja. Koliko je to točno, kako je pandemija utjecala na našu seksualnost i općenito na međusobne odnose te što misli o aferama o seksualnom zlostavljanju i uznemiravanju koje potresaju sve, pa i akademsku zajednicu, upitali smo prof. dr. sc. Aleksandra Štulhofera, najpoznatijeg hrvatskog seksologa, osnivača i predstojnika Katedre za seksologiju na Odsjeku sociologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.
Medija su danas usmjereni na transrodni fenomen i tzv. kink seksualnost
Čini li Vam se moguće da se područje seksualnih sloboda u drugoj dekadi novog milenija, zbog pritiska političkih, moralnih i inih korektnosti, sve više sužava, što je u neku ruku sociološki apsurd, s obzirom na to da se u drugim područjima društva ide za što većom liberalizacijom pojedinca? Kako na Zapadu, tako i pokušajima imitiranja istog na našim prostorima…
Mislim da je riječ o zanimljivom fenomenu. S jedne strane, ponašanje većine mladih ljudi prilično je seksualno permisivno ili, pojednostavljeno, slobodno. Nema naznaka nekog obrnutog trenda, bez obzira na to što je religiozna manjina danas mnogo društveno aktivnija i glasnija u obrani svog svjetonazora. Naime, baš kao i seksualne manjine u ranijim desetljećima, danas su i mnogi religiozni mladi ljudi angažirani oko promoviranja svog kolektivnog identiteta. S druge strane, na razini popularne kulture, seksualnost je izgubila svoju ‘revolucionarnu’, a dijelom i komercijalnu, auru. Nisam posve siguran što je uzrok tome, no sigurno se to ne može svesti na jačanje konzervativnih vjerskih pokreta širom svijeta, uključujući i našu zemlju.
Čini se da je interes popularnih medija danas usmjeren na transrodni fenomen i tzv. kink seksualnost, odnosno na dvojbe oko spolnog identiteta i specifične seksualne preferencije. Nekadašnji interes za slobodnom seksualne ekspresije, osobito kada je riječ o ženama, čini se da je međuvremenu postao opće mjesto – ili nešto za što smo se izborili. Ne vjerujem da će se u budućnost dogoditi sužavanje stečenih seksualnih sloboda, ali nisam siguran da ih se, neki od nas, neće početi sami odricati. Zbog vjere, ideologije, slomljenog srca, dosade ili pak potrebe za upečatljivim identitetom.
Nismo uspjeli ustrojiti povjerenstvo za ispitivanje
Svako toliko neke seksualne afere iskopane po medijima pokrenu pitanje pozicije žene u bazno patrijarhalnom društvu, mislim pritom na sve balkanske državice. Nedavne optužbe srpske glumice Milene Radulović i lavina priznanja i sličnih iskustava koje su pokrenule anonimne i poneke javne osobe s prostora Srbije, Bosni Hercegovine i Hrvatske. Koliko taj nastavak ili priključak globalnog #metoo pokreta na našim terenima može prerasti u pokret za liberalizaciju i priznavanje dostojanstva žene i nadrasti tek sezonski seks skandal i tema koja će zastarom biti prebačena u ‘lanjske vijesti’?
Nažalost, nisu mi poznati podaci o tome kako naša javnost doživljava situaciju koju ste opisali. Možda mogu nešto reći o kontekstu koji bolje poznajem, a to je akademska sredina. Početkom 2000.-tih, na poticaj tadašnjeg dekana, s dvije sam kolegice proveo istraživanje o seksualnom uznemiravanju i zlostavljanju među zaposlenima na Filozofskom fakultetu. Jedan od nalaza je bio kako se ‘više od 40 posto ispitanica barem jedanput osjetilo poniženom zbog spolne diskriminacije i/ili seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja u radnoj sredini.’ Ne znam kakva su iskustva bila među tadašnjim studenticama, no sumnjam da su mogla biti bolja.
Što se u međuvremenu dogodilo? Na žalost ništa. Kao fakultet, nismo uspjeli ustrojiti djelotvorno povjerenstvo za ispitivanje takvih slučajeva, niti je sveučilište na bilo koji način pokušalo olakšati prijavljivanje takvih iskustava. Pretpostavljam da većina onih koji vode akademsku zajednicu – a to su i dalje uglavnom muškarci – još uvijek ne smatra seksualno uznemiravanje ozbiljnim prekršajem, a možda dio njih neke oblike seksualnog uznemiravanja niti ne prepoznaje.
Kako god bilo, nedavni slučajevi s različitih fakulteta sugeriraju da smo propustili uspostaviti zaštitne mehanizme Sveučilišta kao sigurnog prostora u kojem ne postoji seksualno uznemiravanje i zlostavljanje. Ipak, vjerujem da su današnje generacije studentica manje sklone tolerirati takvo ponašanje, a nadam se i da je nova generacija muških nastavnika senzibiliziranija na problem o kojem pričamo od moje i starijih generacija.
To što se većina žena s time nauči nositi, ne znači da te situacije ne postoje. Svakoga dana i u svim sferama života. I pritom ne mislim na one situacije u kojima je
netko naprosto pogrešno protumačio nečiji pogled, osmijeh ili profesionalni interes
Ideja ženskog ‘izazivanja’ duboko je uvredljiva za većinu muškaraca
Koliko su žene doista u društveno podređenom položaju ako promatramo iz više rakursa i kriterija kojih se dotiču najglasnije feministice i borkinje za ravnopravnost žene te koliko je njihova seksualnost posljedica pogrešnih poruka koje mogu odašiljati naglašavanjem svojeg libida i atraktivnosti, a koliko primitivluka mužjaka homo balcanicusa koji svaku senzualnost, seksualnost, ženstvenost tumači otvorenim zovom na seks?
Ideja o ‘krivoj poruci’ i naglašavanju libida, pri čemu nisam siguran što bi ovo posljednje značilo, najčešće je muška racionalizacija za nešto što su neprimjereno rekli ili učinili. Ne mislim da manipulacije ne postoje, kako sa ženske tako i muške strane, no ideja ženskog ‘izazivanja’ duboko je uvredljiva za većinu muškaraca koji ne samo da imaju kontrolu nad ponašanjem nego im je i posve jasno kako nisu bogom dani, pa time niti time zanimljivi i /ili privlačni većini žena. Iz muške pozicije nije lako shvatiti koliko su često žene izložene neugodnim situacijama i to u svakodnevnom životu. To što se većina žena s time nauči nositi (nije da baš imaju puno izbora, zar ne?), ne znači da te situacije ne postoje. Svakoga dana i u svim sferama života. I pri tom ne mislim na one situacije u kojima je netko naprosto pogrešno protumačio nečiji pogled, osmijeh ili profesionalni interes.
ako me pitate za opreznu prognozu, rekao bih, imajući u vidu tzv. pandemijski zamor (osobito vezan uz život u četiri zida), da bi u životu parova moglo biti manje pozitivnih promjena u odnosu na ranije razdoblje. No, seksualni se život većine parova vjerojatno nije dramatično promijenio
Kako prema Vašim istraživanjima, pandemijske godine 2020./2021. utječu na globalno poimanje seksualnosti? Djeluju li kao potencijalna ugroza poput AIDS-a svojedobno ili drugih globalnih spolnih bolesti ili će cijepljenjem uspjeti?
Broj studija koje se bave vezama između seksualnosti i pandemijske situacije raste dnevno. Problem je, naravno, u tome što se i situacija nastavila razvijati, tako da je teško reći što bi nam podaci koji oslikavaju situaciju u proljeće prošle godine trebali značiti danas. Ukratko, podaci iz različitih studija, uključujući i našu koja je nastala u okviru jedne europske znanstvene inicijative, govore kako se u prvoj fazi epidemije za većinu parova malo toga promijenilo. Među onima koji su, pak, naveli promjene u intimnosti i seksualnom interesu, većina je govorila o pozitivnim promjenama.
Naravno, za osobe koje početkom pandemije nisu imale partnera/icu, situacija je bila posve drukčija, mnogo teža, usamljenija i bez uobičajenih užitaka. Bez obzira na povećanu erotsku uporabu interneta. No, danas bi situacija mogla biti drukčija od one tijekom prvoga pandemijskog vala. Podataka o tome još nema, no ako me pitate za opreznu prognozu, rekao bih, imajući u vidu tzv. pandemijski zamor (osobito vezan uz život u četiri zida), da bi u životu parova moglo biti manje pozitivnih promjena u odnosu na ranije razdoblje. No, .
I za kraj, budući da je vjeronauk već godinama u hrvatskim osnovnim školama kao izborni predmet, smatrate li da je i seksualnom odgoju mjesto u srednjim školama. Koliko smo daleko od tog niveliranja i davanja ravnopravnosti duhovnom i biološkom segmentu razvoja naše djece?
Analizirate li pažljivije dostupne podatke o odnosu javnosti prema uvođenju Zdravstvenog odgoja u hrvatske osnovne i srednje škole prije gotovo deset godina, ustanovit ćete da je većina građana program – koji je sadržavao i modul cjelovite seksualnu edukacija – smatrala dobrom idejom. U tom smislu, bilo bi dobro naučiti da glasna i dobro organizirana manjina može biti utjecajnija od uglavnom tihe većine. Osobito ako je projekt loše vođen. Nisam baš optimist u pogledu mogućnosti da se trenutačno nešto pomakne na tom planu, posebno imajući u vidu političku situaciju i utjecaj Crkve. U svakom slučaju, novi bi pokušaj trebalo mnogo bolje pripremiti, pri čemu osobito mislim na suradnju sa školama i edukaciju selektiranih nastavnika. Premda seksualna edukacija ne može riješiti sve potencijalne probleme s kojima se mladi ljudi susreću, dobar bi program pomogao barem nekima da biraju odgovornije, zdravije i zadovoljnije.