Veljaču često zovemo mjesecom ljubavi. I baš u ovom razdoblju godine, žene na Balkanu su odlučile javno reći NE i glasno putem medija vikati: ‘Dosta je! Dosta je zlostavljanja!’
Progovorile su. Dopustile su otkriti same sebe kako bi pomogle zaštiti druge, nepoznate osobe bez obzira na spol i druge razlike. Da, progovorile su. Žene. One koje se od malena na Balkanu uči da ne govore jer su žene.
Progovorile su o onome o čemu se u društvu koje se naziva suvremeno ‘ne priča’ jer odudara od nametnute tradicije i obrazaca ponašanja koji nas žele držati pognute glave i zatvorenih ustiju. Dame i gospodo, to ‘nešto’ zove se SEKSUALNO ZLOSTAVLJANJE.
Ispovijesti osoba koje ne dolaze do medija
Mnoge su žene progovorile. Seksualno nasilje se događa u svakoj profesiji, prilikom svakodnevnih situacija… I dobro je što su progovorile. Dobro je što postoje pojedinci u društvu koji odbacuju utege nametnutog. Samo jedna skupina ljudi šuti, ispovijesti te skupine osoba ne dolaze do medija… valjda usprkos INvaliditetu, nisu dovoljno IN. Ili je na snazi onaj ‘psssst – o tome se ne govori’.
Istraživala sam temu o kojoj ću pisati danas, TABU TEMA. Tražila sam ispovijesti osoba s invaliditetom koje su uspjele doći do medija i javno progovoriti o zlostavljanju koje im se događa, posebno o onom seksualne prirode.
Nisam pronašla ispovijesti. Najbliže što sam pronašla bila je rečenica u kojoj piše kako jedna udruga osuđuje silovanje mlade žene s invaliditetom koje je navodno počinio vozač kombija za prijevoz osoba s invaliditetom i kako se o slučaju nitko od nadležnih institucija nije javno izjasnio.
Ako se može nazvati bliskim izvorom podataka za temu članka, pronašla sam i jednu kolumnu iz 2017. godine koja progovara o nekoliko slučaja lokalnog karaktera u Zagrebu i kako kaže tekst – dva slučaja s mora.
Hrvatske glumice: Seksualni i svaki drugi oblik zlostavljanja je zločin i mora biti sankcioniran
Dosta je šutnje!
Pronašla sam hrpu izvještaja pučkih pravobranitelja, publikacije raznih udruga gdje su savjeti kako se zaštititi i kome se obratiti, znanstvene članke koji se bave tematikom zlostavljanja osoba s invaliditetom. I to je veliki korak za naše društvo. Znači da postoje organizacije i institucije koje se bave ovom ne tako popularnom tematikom.
I baš zato što nisam pronašla ono što sam tražila, odlučila sam reći ovim člankom ‘DOSTA JE! DOSTA JE ŠUTNJE!’
Jednom prilikom kada sam krenula pričati u javnosti o izazovima osoba s invaliditetom i slaboj zastupljenosti tematika koje se tiču njihovih života, prišao mi je muškarac srednjih godina, uspješan poslovni čovjek i rekao mi ‘da je za mene puno bolje da osobe s invaliditetom ostavim udrugama da se njima bave, jer zna se da su u Hrvatskoj invalidi zaštićeniji od ličkih medvjeda.’
Moja reakcija je tada bila šutnja. Nisam znala što bih rekla. I to je lekcija koju sam naučila. Danas bih bez razmišljanja prekinula taj protokol događanja, uzela mikrofon i progovorila… bez njegovog imena i prezimena… samo bih progovorila i poslala par pitanja u javnost, onako, za razmisliti.
Prestanimo se zavaravati – većina tako razmišlja
Znate, ovaj čovjek nije rijedak slučaj i nekakvo moje osobno iskustvo. Prestanimo se zavaravati. Ovaj čovjek i njegove misli su preslika našeg društva. Tako većina razmišlja.
Tema o kojoj pišem nije IN. Međutim, događa se. Itekako se događa. Nisam bez razloga spomenula rečenicu o vozaču kombija o kojem se piše sa sumnjom da se seksualno zlostavljao mladu osobu s invaliditetom.
Osobe s invaliditetom rijetko idu same na partyje, plaže, u šetnje i često im je društveni krug ograničen na obitelj, rodbinu, udruge čiji su korisnici i stručne osobe koje s njima provode rehabilitaciju, razne terapije. Ukratko, osobe s kojima osoba s invaliditetom razvija blisku i čvrstu vezu uz veliko povjerenje.
Zlostavljači vole stjecati povjerenje potencijalne žrtve. Jer, tko bi posumnjao u rodbinu ili osobu koja radi s osobama s invaliditetom? Kao društvo podrazumijevamo da takvi ljudi nikada ne bi naudili onima o kojima se brinu.
Branka Bešević Gajić: Držimo se zajedno i možemo se izboriti za prava svih žena u regiji
NE PODRAZUMIJEVA SE. NIMALO!!!!
Razmislimo, osobe s invaliditetom su ‘super’ odabir za žrtvu. Ako je u kolicima, ne može pobjeći. Ako je slijepa, ne vidi te. Ako ima intelektualne teškoće, uvjeriš je da joj sve činiš za njezino dobro jer ionako ‘ne razumije’… ako je gluha, ako je…
Kakva god bila osoba s invaliditetom, tko će joj vjerovati? Na kraju, ako je žensko, tko brani da ne izneseš priču kako je ona tebe zavodila jer eto, kao invalidna osoba – htjela je baš s tobom isprobati seks i nisi mogao odbiti jer ti je stalo da budu normalne u društvu… Ima li smisla ovo što sam napisala? Ima. Itekako.
Vratimo se na rečenicu – tko će joj vjerovati. Važna je. Jako je važna. Odražava naše društvo. Iako ne smijemo zaboraviti ni značaj onih pojedinaca koji vjeruju i ne zatvaraju oči pred stvarnosti – kod osoba s invaliditetom, posebno ženskog spola, ova rečenica ima posebnu dimenziju i težinu. Jer, tko će joj vjerovati?
Osobno sam svjedočila zlostavljanju osobe s invaliditetom
Osobno sam svjedočila nečemu što bih danas itekako nazvala zlostavljanjem i ima veze sa seksom. Naime, kada sam se doselila u Daruvar, upoznala sam jednog dečka s intelektualnim teškoćama.
Tog dečka je svakodnevno iskorištavao stariji obiteljski čovjek na način da ga je nagovarao da čita pornografske časopise, znao mu je pred drugom djecom reći ‘Jesi drkao danas?’, ako je prošla neka žena ulicom rekao bi mu ‘Jel ti se digao na ovu? Opiši nam što bi joj radio.’ Nekoliko puta ga je nagovorio da simulira seksualni odnos sa – deblom drveta. Uvijek mu se smijao nakon što ga je nagovorio na nešto, pred drugom djecom bi nakratko bio heroj. A kad smo sami ostajali, ostajao je i grč u želucu jer nismo znali kome reći za to sve… Kad smo i rekli, stariji bi nam odgovorili ili da se u to ne miješamo ili da je to sve normalno jer je i taj ‘bolestan dečko samo čovjek i ima svoje potrebe’.
U redu je da svako biće ima svoje potrebe. No, ismijavati osobu s intelektualnim teškoćama i poticati je na svakakve radnje vezane uz seksualnost – s ciljem omalovažavanja, ogovaranja… u tom slučaju radi se o zlostavljanju i klasičnoj priči o nadmoći jednog pojedinca nad drugim. Da, osobe su ‘prijatelji’.
Kome se obratiti ako vam se dogodi nasilje?
Mnoge osobe s invaliditetom ne znaju kome se obratiti ukoliko im se dogodi nasilje. Čak ni ja ne znam kome bih prijavila seksualno nasilje kad bih bila u takvoj situaciji, odnosno, s kime u sredini u kojoj živim mogu o tome razgovarati? Tko se uopće ovdje time bavi?
I ne mogu ne pitati se – koliko je pojedinaca koji doslovno žive u zabačenim sredinama, možda doslovno pod krovom sa zlostavljačima i zlostavljanje je jedini život koji imaju? Nemaju svi internet. Nemaju svi znanja koristiti samostalno tehnologiju. Mnogi ljudi su zbog zdravstvenih stanja zatvoreni u svom svijetu koji mi ‘normalniji’ ne razumijemo.
I znate, puno je sredina u kojima je sramota progovoriti. Sramota je. I ako progovoriš, ako osobi s invaliditetom netko i povjeruje u takvoj sredini, ona je kriva… pogotovo ako je žensko. Žene si same traže nevolje, izazivaju i potiču… Svi smo barem jednom u životu čuli ovakav način razmišljanja.
Mediji oduvijek imaju moć utjecati na sustavne promjene u društvu. I vrijeme je da tema seksualnog zlostavljanja osoba s invaliditetom bude IN. Vrijeme je da se progovori. Vrijeme je da osobe s invaliditetom kažu: DOSTA JE ZLOSTAVLJANJA!
Koje su posljedice hodanja s povezom na očima?
Krajnje vrijeme je da ih čujemo i da ih zaštitimo onako kako zaslužuje svako ljudsko biće. Svi zajedno možemo nešto učiniti. I vi kao čitatelji i mediji kao platforma za činjenje promjena!
Osobe s invaliditetom su zaštićenije od ličkog medvjeda? Ukoliko je to istina, onda lički medvjed ne postoji… nema ga. Nestao je.
Molim vas, preklinjem, skinimo s očiju društva povez koji čini ovakav način razmišljanja. Ako ne skinemo povez s očiju društva… znate koje su posljedice hodanja s povezom na očima? Udariti ćemo u nešto i upitno je hoćemo li se oporaviti.
Budimo ljudima ljudi. Samo to.