Skandal u kojem je srpska glumica Milena Radulović optužila svog učitelja glume za seksualno zlostavljanje kad je bila maloljetna, pokrenuo je lavinu optužbi i na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti (ADU).
I mimo institucije pod Facebook grupom ‘Nisam tražila’ mnoge su glumice, što anonimno, što pod imenom i prezimenom, prijavile slična iskustva. Marija Škaričić, Marijana Mikulić, Tara Rosandić i Tonka Mršić, sve diplomantice glumačkih akademija, s Mixerom su podijelile svoja razmišljanja o ovoj temi.
Napokon imamo priliku povući jasnu crtu između seksualnosti i zločina
Slučaj zlostavljanja Milene Radulović pokrenuo je lavinu priznanja glumica diljem regije. Koliko se to može pretvoriti u nešto puno važnije – svojevrstan pokret oslobađanja žena filmskih djelatnica, ne samo glumica, raznih varijanti neravnopravnosti mimo seksualnog zlostavljanja?
Marija: Od prvog trenutka objave priznanja bilo je jasno da je u pitanju izvanserijski hrabar i važan čin koji pokreće, koliko god mučan i težak bio, jer sigurna sam da većina nas koji nismo doživjeli ništa slično ne možemo ni zamisliti dubinu takve traume. Nije riječ ovdje samo o oslobađanju filmskih djelatnica, nego o potencijalnom kreiranju društvene klime u kojoj treba postati jasno, jednom za svagda, da je seksualni i svaki drugi oblik zlostavljanja zločin i da će kao takav biti sankcioniran. Nisam sigurna da ćemo u tome uspjeti jer je nasilje upisano u svim porama našeg društva, ali ohrabruje činjenica da je u tijeku jedan pokret koji mora ostaviti traga. Osobno, vrlo sam uzdrmana i osjećam se kao da me netko dobro išamarao ne bi li me probudio iz sna.
Tara: Za dugoročnu promjenu će, nažalost, biti krucijalne odluke suda. Ljudi koji seksualno zlostavljaju, seksisti, se ne mogu javnim istupima žrtava senzibilizirati za dubinu štete svojih prijestupa. Može ih se, doduše, zastrašiti, ako demonstriramo da ih se brzo i olakšano može spriječiti. ‘Pokret’ što javnih, što anonimnih istupa kojem upravo svjedočimo je upravljen žrtvama, sekundarnim žrtvama, ljudima koji zbog toga što su zastrašeni prijetnjom druge prirode, ne prijavljuju zlostavljanje kojem svjedoče. Poanta ovih istupa je da znaju da #nisusame i da se stvori javni pritisak, kolektivni poziv na odgovornost za svoje postupke, koji će pogurati odavno potrebne prilagodbe, reforme sistema obrade seksualnih prijestupa nadležnih institucija. Specifičnost ovih istupa, za razliku od #spasime koji je već učinio velike stvari kako bi se propitao postojeći sistem zaštite žrtava, jest što se otprilike orijentiramo na nasilje u javnoj sferi i to na seksualno. Poznato je da se kod počinitelja seksualnog nasilja razlog napada ne zasniva na onome što prepoznajemo kao zdravu seksualnost, nego je riječ o frustriranoj potrebi ostvarivanja nadmoći, koja se samo izražava kroz seksualn čin ili seksizam.
Dakle, seksualno nasilje i seksizam je pitanje frustracije iz nemoći, često i impotencije počinitelja. Ne pitanje toga što je žrtva, evo, odjenula ili čime je odabrala zarađivati za život. Vjerujem da to daje taj potreban, prilično očit, obrat u javnom shvaćanju ‘duhovitosti’ sa šanka, među ostalim. Napokon se pokušavamo obračunati s javnim neobrazovanim i podkapacitiranim ‘sama si je kriva’. Napokon imamo priliku povući jasnu crtu između seksualnosti i zločina.
Vrijedna ostavština ove borbe bila bi biti osigurati anonimne, odgovorne kanale koji će u svakom trenutku biti dostupni učenicima, studentima i zaposlenima, kao i ozbiljniji pristup educiranju svih involviranih odgovornih kadara o prevenciji i kako zbrinuti žrtve prijestupa ove vrste. Ne samo educirati žrtve kako da se snose sa, najčešće, perpetuiranim nasiljem. Tome se nadam.
Tonka: Svakako je dobro da se u javnom prostoru općenito govori o položaju žena. U našim zemljama jako puno tema se još doživljava kao tabu, a zapravo je normalno da se govori o tome. Ne znam koliko će uznapredovati u nekakav pokret, ali je u svakom slučaju pozitivno da su ženska prava zauzela javni prostor.
Marijana: To zaista ne znam. Hrabro je istupila, izložila se jako, i nadam se, pokrenula lavinu koja će se zakotrljati i svom silnom stropoštati tamo gdje treba…
‘Možda sam kriva jer sam bila u kupaćem kostimu?’
Koliko je stigma i zašto je, mimo potencijalne osude konzervativnog i primitivnog/neobrazovanog dijela okoline, takva vrsta nasilja i dalje tabu temom? A ne nešto što se normalno procesuira potencijalnim zločinima nego se godinama obavija kodeksom šutnje?
Marija: Neugodno je gledati u neugodnu istinu, svakako je lakše okrenuti glavu. Kad tome pridodamo činjenicu da govorimo o seksualnom nasilju, tu stvar postaje još kompliciranija i nezgodnija. Seks sam po sebi kroz povijest uglavnom nije bio prihvaćen kao prirodna, životna energija, nego uglavnom osuđivan kao nešto prljavo, miljama daleko od tzv. čistoće duha, pa je samim time postao izvorom svih mogućih nesporazuma, nelagoda, nejasnoća, osuda, ovisnosti, identifikacija, devijacija. Ljudski je rod opsjednut seksom, a ne zna što bi s njim. Golema je to i kompleksna tema, svuda je oko nas a zapravo joj pristupamo vrlo površno. I što kad mu onda pridodamo još i konkretno nasilje? To je vrlo teško probavljiv mrak, bolje da se time ni ne bavimo, tko zna tko je tu koga, itd… Tako nekako. Sve je tu problematično, od najbanalnijeg, kako se recimo našim običnim, stvarnim, svakodnevnim životima tretira muško, a kako žensko tijelo pa do mnogo dubljih paralela.
Znate ono kad je ljeto pa su svi za nekim stolom u nekom vrtu ili na plaži pa onda muškarci skinu majice jer im je vruće. I to je normalno, to je ok, jedva da primijetimo. A što bi bilo da se u tom istom društvu žena tako skine, bez da je pijana? Tu bi me reakciju zanimalo vidjeti. Kako je do toga došlo, tko je to i kada ustanovio, da muškarci smiju biti slobodni sa svojim tijelima, a mi ih skrivamo, jer je sramota da se vidi. Zbog čega? Možda ga smije vidjeti samo onaj ‘pravi’? Istodobno, sve vrvi od reklama s fotografijama i snimkama razgolićenih, dalekih i nestvarnih žena, glumica i pjevačica zavodnica, koje onda postaju nekakvim predmetom žudnje, što li? Za koga su te reklame i predstavljanja? Za fantazije? Čije? Kakve veze ima novi automobil marke te i te sa ženom u kupaćem kostimu? To je ponižavajuće za ženski rod i taj kolektivni odgoj i navika je plodno tlo za to da si netko uzme za pravo posegnuti za tijelom i dušom žive osobe.
Živimo, dakle, i dalje u patrijarhalnom svijetu, a seksualni prijestupnici većinom su muškarci (mada nikako nemam namjeru previdjeti i žene nasilnice) a žrtve većinom žene, još jedan razlog za šutnju i negaciju. I za strah. Možda sam kriva? Možda sam kriva jer sam bila u kupaćem kostimu? Pa je mislio da sam proizvod s plakata? Sve je, ukratko, tu naopako. Zamislimo samo kako sa osjeća žrtva zlostavljanja u atmosferi krivnje i optužbi da je sama kriva za ono što joj se dogodilo, u atmosferi nevjerice, poniženja, bez ikakve podrške. Zamislimo sada koliko je takvih slučajeva. Nebrojeno.
Strahovito je važno da se o tome počelo govoriti, jer smo kao društvo dužni povećati svoje uske kapacitete i početi gledati u ono što se oko nas i u svima nama događa. Nemam iluzija da će se društvo prosvijetliti, ali neke se stvari ipak pomalo mijenjaju. Do prije nekoliko desetljeća bilo je prihvatljivo da učitelji tuku djecu u školi. Danas je to u zoni nedopustivog, gdje i pripada. Promjene su moguće.
Tonka: Kodeks šutnje je učen godinama. Moje osobno vjerovanje jest da se problem javlja u najranijoj dobi, počevši od osnovne škole i onog standardnog: Dodješ doma i kažeš da te neki dečkić povukao za kosu i rekao ti da si krava, a roditelji ti na to odgovore ‘Ma on je zaljubljen u tebe’. Ne nije, on je loše odgojen. Točka. Vjerujem da je to prvi korak ka liberalnijem, otvorenijem društvu, učenje razlikovanja dobrog od lošeg i uvođenje sankcija za ono loše.
Marijana: Zato što se žrtve stigmatizira, obilježava se žrtvu kao da je kriva jako često: A što je imala na sebi, koliko je popila, čime je izazvala takvo ponašanje. Da, istina, može nečiji način odijevanja ili ponašanja izazivati u nekom određene emocije, ali nikome na daje za pravo da niti dobacuje neukusne komentare, a kamoli digne ruku, ili uzme si za pravo na bilo koji način napastvovati žrtvu.
‘Žrtvi se uvijek mora vjerovati’
Imenovani su neki bivši i sadašnji profesori ADU iz Zagreba. Optužbe su predane MUP-u na daljnji postupak. Iz iskustva srpskih policajaca i istražitelja te odvjetnika i tužitelja spominje se mogućnost teške utuživosti navoda glumica zbog potencijalnog prizivanja na ‘metod acting’, pri čemu su pedagoška i didaktička sredstva prilično rastezljiv pojam… Vjerujete li u pravosudni sustav?
Marija: Mislim da ne bi trebao biti veliki problem razlučiti što je glumačka metoda, a što seksualni prijestup. Tu treba malo zdravog razuma, ništa više. Doduše, time u ovim krajevima nismo baš naročito obdareni, tako da, manipulacije su svakako očekivane. Nemam osobitog povjerenja u pravosudni sustav, ali teško je sada pretpostavljati bilo što jer prvo treba vidjeti koje su klasifikacije prijavljenih slučaja, obraditi svaki posebno, ispitati koje su uopće pravne mogućnosti pa tek onda razgovarati o tome. Ovo je sasvim nova situacija i mnogo je više pitanja negoli odgovora.
Tara: Ne. To zaista ne vjerujem da će uspjeti proći, jednostavno zdravorazumski. Nagledali smo se svakakvih, često trunčicu imbecilnih, mistificiranja glume. To što učitelji kojima je važnije uspostaviti moć nad grupom nego metodu, lako prijeđu granicu između psihološkog nasilja u seksualno za ostvarivanje svoje nadmoći, to je nešto za što će morati odgovarati. Čak i ako im se samo jednom omaknulo. Svatko može pokušati zaslužiti svoje iskupljenje.
Tonka: Žrtvi se uvijek mora vjerovati. Ovo stanje u društvu, ta sveprisutna šutnja o kojoj pričamo u prethodnim pitanjima je rezultat propitivanja žrtvinih iskaza. Žrtva je uvijek u pravu. Metoda acting je super tehnika, osobno jako vjerujem u nju, ali ovo naše zanimanje je svojevrsna ‘siva zona’. Zato, trenutak kad se neko počne osjećati kao da nešto nije u redu, mora biti alarmantni znak za prestanak prakticiranja i točka. Jako je subjektivno i baš zbog toga ako žrtva smatra da je zlostavljana, ponavljam – mora joj se vjerovati.
Marijana: Pa i profesore koji nas podučavaju se može optužiti za te iste stvari. Zar oni ne mogu glumiti isto kao i njihovi studenti, možda i bolje? Meni osobno je apsolutno nejasno kao razlog nepovjerenja u ono što neka glumica ili glumac kaže… Uostalom što to znači, da glumci cijelo vrijeme u životu glume, da im se ne može ništa vjerovati jer možda glume?
Ovaj slučaj je u neku ruku, sa zakašnjenjem, nastavak globalnog pokreta #metoo koji je nastao kao reakcija na zlostavljanje hollywoodskog producentskog mogula Harveya Weinsteina. Iznenađuje li vas količina priznanja domaćih glumica?
Marija: Nije kasno, nikad nije kasno i sad je očito došlo vrijeme za to. Moram priznati da jesam iznenađena, čini se da sam bila poprilično naivna. Nisam očekivala ovoliki broj. Čitala sam ovih dana razne komentare, mnogi su govorili o tome kako je nemoguće biti iznenađen ovakvim otkrićima. Osjećala sam se pomalo postiđenom, jer ja sam bila. Naišla sam na jedan post koji spominje “jednog hrvatskog redatelja“, s komentarom “mnoge znamo tko je taj“. Ja sam blenula i pokušavala odgonetnuti, pojma nisam imala tko bi bio dotični.
Tonka: Hmm, ne bih rekla da me iznenađuje, više osjećam ponos zbog hrabrosti svojih kolegica.
Marijana: Ne, susrela sam se više puta s takvim stvarima, neukusnim komentarima, dobacivanjima, pokušajima, ali sam uvijek bila prilično rezolutna i prilično glasna po tom pitanju. Istina, to me obilježilo kao puritanku, kao onu koja ne zna da je to šala, da je to tako u tom našem svijetu i tome slično. Imala sam sreću da nikada nije eskaliralo u nešto više od toga, ali da mi je takvo ponašanje stvorilo nelagodu, kočnice u mom poslu, stvorilo je itekako.
Od blagajnice do liječnice žene su izložene seksualno neprimjerenom ponašanju
Čini se kao da je javna tajna u filmskim i medijskim krugovima da se seksualno neprimjereno ponašanja određenog broja muškaraca na poziciji moći prema pripadnicama suprotnog spola doživljava kao već dugo ukorijenjen modus operandi… Je li moguće da se doista zna, ali šuti o tome?
Marija: Ne znam, zaista ne znam. Tako ispada, pa se i ja samo mogu zapitati isto što i vi. Sada bih ipak stavila naglasak na to da se o svemu ovome počelo govoriti, govori se i piše i djeluje i to je dobra vijest.
Tonka: Ma moguće je. I nije to samo u glumi. Od blagajnice do liječnice žene su izložene seksualno neprimjerenom ponašanju od strane muškaraca na rukovodećim mjestima. Ono protiv čega se moramo boriti je i količina muškaraca na vodećim pozicijama npr. koliko imamo žena direktora ili saborskih zastupnika i slično. Koliko su žene manje plaćene za isti posao od muškarca? Pita nas se planiramo li djecu, imamo li dijete, kao da je to dijete samo ‘ženski posao’.
Marijana: Kao i u svakoj drugoj branši, rekla bih, nažalost stvar je okruženja. Imala sam priliku raditi s mnogo divnih ljudi. Primjerice, redatelj Dražen Žarković, kolege poput Janka Popovića, ljudi s kojima bih bilo kad bilo gdje radila, i u koje imam apsolutno povjerenje. Ljudi s kojima sam se svega nasnimala, a nikada nijednu neugodnu situaciju doživjela. A ima i onih drugih… Da, moguće je, da ima svega i da se o tome ne govori. Javne tajne.
Mediji su mahom stali u obranu glumica, a priori osuđujući osumnjičenog na osnovi njihovih navoda, a javnost se podijelila na one koji ih smatraju hrabrim heroinama našeg doba i prostora, ali nisu tako rijetki ni komentari ‘zašto tek sada’ do ‘što je tražila, to je dobila’. Koliko se poziv glumice shvaća olakotno i bagatelizira ga?
Marija: Kod nas se masovno bagatelizira sve i svatko. Reaktivno je, plitko, usko, otužno, govorim sada o onim bijednim komentarima čiji autori zapravo samo svoje nemoćne manjkove time iskazuju: inteligencije, zdravog razuma, empatije, osobne ispunjenosti…, da ne nabrajam unedogled. Kad toga ne bi manjkalo, drukčije bi se u ovoj zemlji živjelo. Smatram da se pred time ne treba povlačiti, niti se dati impresionirati već sagledati sav jad tih, rekla bih, vrlo ograničenih oblika života i dalje nastaviti širiti vlastite horizonte, bez osvrtanja na polusvijet. Ponovila bih da biram stavljati naglasak na ono što valja: pametne, dobronamjerne, sposobne i poštene ljude kojih također ima u našoj stvarnosti. U mraku treba paliti svjetlo.
Tara: Tako to biva kada priča počne. Onda će početi sudske zavrzlame, doći će presuda, ne daj Bože žalba, proći će životi umjetnica u medijskim prepucavanjima i nepodnošljivom pristisku javnosti u svakom budućem privatnom i poslovnom potezu. Njezino ime ili ime njezine uloge neće uspjeti izboriti mjesto ispred “žrtva seksualnog nasilja” u naslovima, većinom. Prestati će klikovi, medijska pažnja će se preseliti na iduću senzaciju, a one će trebati nekako graditi svoje karijere. To je istina i to svi znamo.
Tonka: Svaki put kad vidim komentare na bilo koji članak se naježim, dobijem lagani srčani udar. Stalno se propitujem koji su ti ljudi, čime se bave i kako žive da imaju toliku ambiciju rasprostranjivati mržnju na svaki ‘događaj’ u ovom našem blatu. Naš poziv, jao nemam pojma… Puno je tu pogrešne percepcije, a stvari su potpuno drugačije. Ljudi smatraju da ništa ne radimo pa kad meni netko blizak shvati koliko vremena provodim na probi/snimanju, odmah ide pitanje pa šta snimate toliko, šta probavate toliko i sl. Super su mi za to projekti u kojima ljudi mogu ući na probe i pobliže upoznati naš posao. Percepcija ‘glumice’ se često posvećuje sa seksualnim konotacijama, iskreno uopće mi nije jasno zašto, al se isto tako omalovažava recimo stjuardese ili sobarice. Smješno i tužno u isto vrijeme, potpuno pogrešni pridjevi su se prikačili na neka zanimanja.
Marijana: Zbog ovih drugih mnoge žene šute, ne samo glumice.. Dno kaljuže gladno krvi i samo čeka kruha i igara i priliku da se iživljava na nekome. Evo, da budem barem blizu okrutna kao oni. Strašno!
‘Kad sam ga pitala kolika je satnica, odgovorio je: Ovisi koliko klečiš!’
Jesu li i koliko su žene u domaćoj filmskoj industriji i TV produkciji općenito u podređenom položaju, kako financijski tako i prema drugim uvjetima rada, u odnosu na kolege?
Marija: Rekla bih da jesu. Financijski, svakako. Nekoliko sam puta doživjela u pregovorima oko honorara da se, nekako suptilno, pokušava dati do znanja da sam zamjenjiva. Neki producenti (nikako ne svi, to želim naglasiti) drukčije razgovaraju s našim muškim kolegama, to znam pouzdano. S njima su malo braća “po oružju“, ako se razumijemo. Ima i nekih koji se smješkaju, ali nedvojbeno emaniraju energiju nepoštovanja. Što se svakodnevnih uvjeta rada tiče, nisam nikad doživjela nikakvu diskriminaciju. Govoreći u svoje ime, ipak sam većinu svojih projekata odradila u atmosferi poštovanja i dobre profesionalne suradnje.
Tara: Prošle godine smo uspjele pokrenuti projekt ‘Šest glumica traži autora’ kojim smo pokušale javno ukazati na poznat opći problem kako posla za glumice ima manje nego za njihove muške kolege. To je rezultat podreprezentiranosti žena u medijima općenito, a u sklopu projekta smo pozvale autorice i autore da pišu za žene, ženske komade koje ćemo prikupljati, objaviti, po potrebi s njima razvijati i pokušati postaviti.
Lošija startna pozicija žena na tržištu je razlog svekolike neravnopravnosti i veće vjerojatnosti nasilja nad njima, a istupi protiv zlostavljača su pogubniji za njihove, do tad ostvarene, karijere. Nadamo se pronaći izvore finaciranja i pokrenuti ozbiljnu priču koja bi mogla konkretno pomoći kolegicama i biti siguran prostor za gradnju ženske suradnje.
Tonka: Za financijski dio ne bih znala jer sam u dosadašnjem radu bila apsolutno jednaka kao i moji kolege. Ono što mene iznova muči i o tome sam imala posebno poglavlje u svom pisanom diplomskom radu su likovi. Naime, kao da su kroz povijest ženske uloge služile kao potpora muškim ulogama pa je tako na primjer Sonja iz Ujaka Vanje zapravo pokretač svakog monologa od Astrova. Naravno reći ćete da postoje snažne karakterne uloge poput Antigone, ali nemojmo zaboravit da su u toj istoj Staroj Grčkoj ženske uloge igrali muškarci. Kao da se povijest počela mijenjat tek od Ibsenove Nore, ali i dalje je to manji broj uloga od muških.
Marijana: Vjerujem da jesu, vjerujem da ima i onih koje su se izborile za svoje mjesto, ali načelno, generalno, mislim da su žene apsolutno u podređenom položaju, pogotovo kada se riječ o honorarima.
Jeste li i same u nekoj mjeri imale iskustva slična navodima Milene Radulović tijekom svog filmskog staža na ovim prostorima? Ili ste iz provjerenih drugih ruku svjedočili priznanjima kolegica ili kolega toga tipa?
Marija: Nisam. I nikakvo takvo svjedočanstvo do mene nije stiglo.
Tara: Milenin slučaj je, nažalost, posebno jeziv. Sistem koji omogućuje seksualnu diskriminaciju i ponižavanja je prisutan kod nas, vidljiv i svugdje. Ali postoje prostori gdje je stavljen pod kontrolu i njima treba težiti.
Marijana: Znam za neke kolegice koje su mi same pričale neke situacije, imala sam sama, kako sam rekla, situacije. Mislim da to treba rezati u korijenu, od osmoškolskih hvatanja curica, pa do dobacivanja, neugodnih komentara i slično. Od malih nogu treba učiti da ono što ne volimo da nama netko radi ni mi ne smijemo nikome raditi.
Tonka: Hvala Bogu ili višoj sili (tko u šta vjeruje svejedno) da sam tijekom akademije, ali i poslije, bila okružena normalnim ljudima pa seksualno zlostavljanje u glumi nisam doživjela. Ali ima par primjera iz svojih konobarskih dana. Naime, užasava me kako neki ljudi shvaćaju ‘uslužno’ iz uslužnih djelatnosti i količina budala s kojima sam se morala nositi dok sam kao studentica radila sezonski. Doživjela sam svašta, od hvatanja za stražnjicu do neugodnog promatranja preko šanka.
Jednom mi je jedan vlasnik kafića nudio posao. Ja sam ga pitala kolika je satnica, a on mi je odgovorio: ‘Ovisi koliko klečiš’. Taj događaj nikad neću zaboraviti. Grozna je ta situacija u kojoj ti nekome moraš uslužiti kavu, ali taj netko to što mu poslužuješ kavu shvaća kao da te posjeduje i kao da si dužna napraviti što god želi, samo zato jer ti je posao pristojno reći ‘dobar dan’. Danas svaki put kad sam u kafiću pokušavam bit ekstremno pristojna prema konobaricama, ne zahtijevat nikakve posebne stvari, ponekad pitam i kako je. Primjećujući manijake na šanku, samo se nadam da su ti isti manijaci prepijani da bi išta pokušali.
Iako se malo naših glumica skida u filmu, ipak ih se doživljava kao ‘lake’ ili ‘kurve’
Može li se jasno razgraničiti koji je to trenutak kada potencijalno provokativne ili dvosmislene opaske sa seksualnim aluzijama spadaju samo u kategoriju krajnje neprimjerenog ponašanja, nazovimo ga tako, homo balcanicusa, a kada one predstavljaju tzv. invasion on privacy nečijeg tjelesnog integriteta? Ili je stvar samo do subjektivnog osjećaja mete i potencijalne žrtve?
Marija: Mislim da bilo što, bilo kakav komentar, opaska, pogled, koji u određenoj osobi izaziva osjećaj nelagode, jest ‘invasion‘. Problem je u tome što su te ‘sitne’, homo balcanicus fore, kako ste ih zgodno nazvali, postale nešto što gotovo pa podrazumijevamo kao normalnu pojavu. Kad pogledam unatrag, nebrojeno sam takvih situacija svjedočila. S tim, kao, živimo. E pa možda ipak ne moramo.
Tonka: Stvar je do subjektivnog osjećaja, međutim to bi se nekako trebalo pravno, zakonski urediti. Nemam pojma kako, nisam završila pravo.
Marijana: Kod nekog je ta granica ovdje, kod drugog ondje, ali svi jako dobro osjetimo kada nam je nelagodno, a osjete to i drugi. Svi mi jako dobro osjećamo kada je prijeđena mjera dobrog ukusa.
Kult golog ženskog tijela kao predmeta požude uslijed senzualnih scena strasti, bio je slobodniji u jugoslavenskom filmu, u kojem pokojne dive od Nede Arnerić preko Mire Furlan do Ene Begović, uz glumačke kvalitete, nisu skrivale golotinju. U hrvatskom je filmu prevladao konzervativniji pristup s malim brojem spremnih za razgolićenje… Je li taj trenutak isto pridonio potencijalnom stavu prema glumicama – kao lakšim metama?
Marija: Ne znam je li situacija danas teža nego što je bila, ne bih rekla. Samo se napokon o tome priča. I ne bih stavljala naglasak na glumački svijet jer čitajući svjedočanstva žrtava jasno je da se posvuda događaju i puno gore stvari od onih koje su dijelile moje kolegice. U obiteljima, uredima, političkim krugovima, školama, susjedstvima, kafanama, posvuda. Na glumačkom svijetu je samo više javnog interesa, što nije loša stvar u svemu ovome, jer se dobiva potreban medijski interes za temu koja daleko nadilazi hrvatsko glumište. Kad gledam dokumentarce o zvijezdama zlatnog doba Hollywooda, tragično je kroz što su sve prolazile najslavnije: tabletice za jedenje, nejedenje, spavanje, buđenje, dijete da se ne bi uhvatio koji kilogram, frizure, šminke, štikle, prijetnje, ucjene, sve u svrhu izgradnje imagea fatalnih zavodnica koje zarađuju pare šefovima studija a kad dođu doma piju alkohol i lijekove da prežive noć. I dočekaju novo takvo jutro.
Zanimljivo, nijednu takvu priču nisam čula ni za jednu mušku zvijezdu toga doba. Da se vratim na opaske s početka razgovora, sve je pripremljeno i postavljeno tako da se žena doživljava kao objekt, a ne kao živo biće. Ne žena glumica, ženski rod naprosto. Naša susjeda, prijateljica, bankarica, teta u dućanu, tajnica, doktorica, srednjoškolka, osnovnoškolka, i tako dalje u beskonačno. Došlo je tu do ozbiljne iskrivljenosti. I samo žene same to mogu mijenjati, nepristajanjem na te pozicije. Ne očekujem da se svi sa mnom slože.
Tonka: Gluma bi (po meni) trebala biti preslika života. Život je takav, pun je golotinje, takvi se ustvari i rađamo. Stvar je u percepciji naroda u kojem je golotinja nešto strašno. A nije. Takvi se rađamo, takvi se pokapamo. Naše tijelo je naš instrument: noge nas nose kroz život, pluća nam udišu kisik, grudi nam hrane djecu…. Uvjerena sam da je to kulturološki, u nekim plemenima u 21. st. normalno je biti gol. Kao što ste rekli, malo se glumica u Hrvatskoj skida, a opet ih se doživljava kao ‘lake’ ili ‘kurve’. No to je percepcija nas kao naroda. Imaš djevojčicu od 12 godina kojoj su prvoj u razredu narasle grudi ili koja je prva dobila dlake (kao u mom slučaju) i odmah ju se doživljava kao kurvu. Imaš žene (ponovo kao u mom slučaju) koje ne nose grudnjak i odmah ih se doživljava kao ‘željnu seksa’. A to su najobičnije gluposti – meni grudnjak jednostavno nije ugodan i bolje se osjećam bez njega. Nekako se sve svodi na to da malo fali nama, običnim ljudima, da nekoga proglasimo kurvom.
Marijana: Čitala sam intervju pokojne Mire Furlan, u kojem među ostalim govori o tome kako često redatelji nisu znali što bi s glumicom pa su ih skidali. Nedvojbeno neke situacije iziskuju golotinju da bi se izreklo, prikazalo nešto. Ali često je to golotinja radi golotinje. Osobno sam sa sinom od 10 godina gledala film ‘Žena kojoj sam čitao’ i ni sakrio se nije kad je žena ležala gola. Jer je to bilo sve organski. Ni on ni ja nismo ni trepnuli. Nemam drugačiji stav prema glumicama koje se razgolićuju. Vjerujem da oni koji imaju, zapravo imaju problem s vlastitom glavom.
Koji su konkretni koraci koje treba poduzeti za poboljšanje pozicije žene u našem društvu općenito? A da se pritom ne zapadne u zamku bagateliziranja profesije nego da se djeluje konkretno i ne samo kao online aktivizam…
Marija: Potrebno je nastaviti glasno o toj temi govoriti, upozoravati, galamiti, potrebna je i vrlo jasna politička i zakonodavna podrška, za koju, iskreno, sumnjam da će stići sama od sebe. Pa će se vjerojatno sve nastaviti događati na valovima pojedinačnih hrabrih inicijativa, kojih će odjek prisiliti strukture da nešto mijenjaju. A društvo da to počne prihvaćati kao novu stvarnost. Tako je oduvijek bilo. Nemam iluziju da će se duboko ukorijenjeni mehanizmi raspasti, ali već se dugo itekako dovode u pitanje i pomalo se drmaju. Žene su se ipak za puno toga već izborile, nemojmo to zaboraviti, i premda još uvijek živimo u tzv. muškom svijetu, rekla bih da taj svijet počinje biti sve manje uvjerljiv.
Tonka: Jednaka prava pri zapošljavanju (bez pitanja o mužu, djeci i sl), jednake plaće, učenje male djece od samih početaka o poštovanju svakog bića (neovisno jel on, ona ili ono), povećanje vjerovanja u sustav, poboljšanje sustava, zakona, dostupnost informacija, manje vjeronauka više opće kulture i seksualnog odgoja i još mnogo toga. Mogla bi nabrajati… No, za sad želim reći jedno veliko hvala svim kolegicama što su ponukale ovu lavinu anonimnih svjedočanstava koja nam otvaraju oči.
Marijana: Ne bih osuđivala toliko online aktivizam, i to je dobra platforma za podršku. Ali da treba preći na konkretne korake, definitivno treba. Osobno imam tri sina i radim na tome da ih odgajam tako da poštuju ljude oko sebe, da ‘ne’ znači ne, pa i kada je igranje igrice u pitanju. Da neumjesna dobacivanja nisu u redu, omalovažavanja… Od malih stvari treba krenuti, i shvatiti da smo svi odgovorni, i onaj koji počini neprihvatljive radnje, i onaj koji vidi a ne reagira, i onaj koji odgaja dijete, a uči ga da bude predator… Na svima nama je odgovornost.