Svaka biografija Captaina Beefhearta (pravim imenom Dona Van Vlieta) započeti će navodom o njegovom glasu raspona četiri i pol oktave no tko god da zbog toga očekuje vrtoglave visine belcanta grdno se prevario. Jer, Beefheart (koji je preminuo u prosincu 2010.) je bio multitalentirani umjetnik ekscentrik čiju jer karijeru u šezdesetima i sedamdesetima obilježila niska sjajnih avangardnih albuma.
Ili, točnije rečeno, bizaran amalgam bluesa Delte, free jazza, rocka, klasične glazbe 20. stoljeća, tekstova toka svijesti, neobičnih ritmova i harmonija… Čarobni glazbeni složenac ga je – mada nikad nije imao komercijalnog uspjeha – pretvorio u kultnu figuru rock-avangarde koja je i u kasnijim desetljećima nadahnula generacije avant-rock glazbenika.
Album privijenac je naišao na probleme prilikom izlaska
Karijeru je započeo suradnjom s Frankom Zappom; prijateljem iz školskih dana ali i svojevrsnim takmacem. Album prvijenac “Safe As The Milk” snimljen s prvom inkarnacijom Magic Banda nakon dva neuspješna singla odbio je objaviti A&M. No, u lipnju 1967. s ponovljenim snimkama, ipak izlazi na etiketi Buddah Recordsa. Album kojeg su producirali Bob Krasnow vlasnik Buddaha i Richard Perry, (a na kojem je svirao i tada devetnaestogodišnji Ry Cooder) donio je naizgled čudan spoj pop produkcije i Beefheartove osebujne glazbene vizije: mješavine bluesa Delte, jazza, psihodelije, folk rocka i rhythm and bluesa… Na njemu se stoga našlo mjesta i za Cooderovu blues slide gitaru, garažne žestoke dionice i vibrafon jazzera Milta Jacksona pomiješane često u istoj pjesmi.
Tako “Sure ‘Nuff ‘N Yes I Do” koja otvara album počinje kao blues tema nadahnuta “standardom Rollin’ And Tublin”” Muddyja Watersa sa naglašenom Cooderovom slide gitarom da bi se razvila u sirovi rocker kakav je kasnije rado snimao Tom Waits. “Zig Zag Wonderer” donose garažni avant-rock sparen s jazz vibrafonom i psihodelijom, a “Drop Out Boogie” i “Call On Me” – potonja sa zvečećim gitarama i riffom pozajmicom Spectorove “Then He Kissed Me” – stižu kao odličan primjer rhythm and bluesa u maniri britanskih bandova poput ranih Rolling Stonesa i Animalsa.
Naravno, uz tipičan Beefheartov pečat i odmak. “Abba Zaba” krase tribalne udaraljke i egzotični začini uz melodijsko meandriranje i jazzy bas kojeg je svirao Cooder. “Yellow Brick Road” je pak uvrnuta dječja pjesmica u maniri country-bluesa (i ona s upečatljivom Cooderovom gitarom), a “I’m Glad” fantastična soul baladu. Dokaz da su Captain Beefheart & His Magic Band mogli biti daleko komercijalniji i doseći rang liste. No, “Safe As A Milk” je unatoč sjajnim kritikama koje je dobio kasnijih godina kao remek djelo pop-avangarde i pohvalama utjecajnog britanskog DJ-a Johna Peela te Lennona i McCartneya kao gorljivih fanova, prošao nezamijećeno, a Beefheart ponovo izgubio ugovor s diskografom.
Drugi album je ponovljen u istoj produkciji
Drugi album “Strictly Personal” objavljen u listopadu 1968. na etiketi Blue Thumb izvorno je trebao biti dvostruki album u izdanju Buddah Recordsa. Dio skladbi s nesuđenog “dupljaka” je ponovno snimljen u produkciji Boba Krasnowa koji je naglasio uporabu reverba te album odvukao bliže garažnoj psihodeliji. Ne baš na zadovoljstvo Beefhearta koji je izvorne verzije smatrao mnogo boljima. One su se pak našle na kasnijim izdanjima Buddah Records: najprije na albumu “Mirror Man” iz 1971. a onda i kompilacijama poput “I May Be Hungry But I Sure Ain’t Weird” iz 1992.
“Strictly Personal” (kojeg je u Velikoj Britaniji 1970. reizdan kao “Dropout Boogie”) je dobio podijeljene kritike, no riječ je o još jednom izuzetnom albumu koji se ugnijezdio između dva remek djela. Primjerice, “Ah Feel Like Ahcid” koja otvara album je izniman “arhivski” blues s početkom u a capella izvedbi te, kao i “Son Of Mirror Man/Mere Man” i “Gimme Dat Harp Boy” govori koliko su duboki Beefheartovi korijeni u sirovom ruralnom bluesu Delte. Skladba “Safe As A Milk”, pak demonstrira žestinu garažnog rocka oplahnutog psihodelijom, a “Trust Us” te “Beatle Bones ‘n’ Smokin’ Stones” dokazuje da ni ulaz u prosto psihodelije/acid rocka odnosno beatlesovske (još uvrnutije) blues psihodelije s ironičnim spomenom “Strawberry Fields Forever”, nije bio promašaj.
Ponovno su ostali bez diskografske kuće
Ostavši ponovo bez diskografske kuće Captain Beefheart & His Magic Band skrasili su se kod Zappe u njegovoj Straight Records te 16. lipnja 1969. objavili dvostruki “Trout Mask Replica”. Album kojeg je producirao Zappa donio je nastavak smionih žanrovskih miješanja rhythm and bluesa, free jazza, avangardne glazbe, garažnog rocka ali i countryja, južnjačkog boogiea… Još “otkačeniji” od prethodnika s bizarnim tekstovima i – kako je kazao jedan kritičar – “lirskim fantazijama” album nije bio za svačije uši.
Posebice zbog Beefheartovog vokala. Naime tokom snimanja u studiju nije koristio slušalice već je pjevao na snimku puštanu kroz zvučnike što je – zbog očekivanog kašnjenja tona – dalo još jedan neobičan pečat ionako kompleksnim brojevima. Beefheart ih je skladao na klaviru za kojeg je prvi put sjeo u vrijeme nastanka albuma što je doprinijelo čudnim ritmičkim obrascima i melodijama (koje je u notni zapis pretvarao bubnjar John French).
Nerijetko su bile garnirane bizarnim citatima drugih melodija i brojeva u rasponu od countryja Genea Autryja do Milesa Davisa ili avangardiste Stevea Reicha. Album naravno nije prošao kod publike, no bio je i ostao vraški utjecajan u sedamdesetima kod prog rockera ali i na art-punk sceni. Dao je niz antologijskih tema. Primjerice, “Moonlight On Vermont” koja je u osnovi swamp blues s režećim vokalom u zagrljaju s avangardom uz gitarsku vožnju koja u jednom trenutku citira “Last Train To Clarksville” Monkeesa.
“Old Fart At Play” je tema s bizarnim narativom (kakvom je bio sklon i Zappa) iz pera gitariste Jeffa Cottona, a slično postavljena “Neon Meate Dream Of A Octafish” još jedna bizarna tema s recitativom iznad gotovo kakofonične podloge free-avant jazza kojem poseban začin daje Beefheartov “neartikulirani” saksofon. “Pachuco Cadaver” uz promjene ritma i narativ čudesno pak spaja garažni rock i free jazz pokazujući usput koliko je na albumu bio važan gitarist Bill Harkleroad znan kao Zoot Horn Rollo.
U novo desetljeće su ušli s novim albumom
S poputbinom tri sjajna i veoma utjecajna no, komercijalno neuspješna albuma iz šezdesetih Captain Beefheart je u novo desetljeće ušao albumom “Lick My Decals Off, Baby”. Objavljen u prosincu 1970. u Beefheartovoj produkciji s potpisom Captain Beefheart & The Magic Band bio je logičan nastavak prethodnika. Rječju donio je novi stilski puzzle s elementima bluesa (uz tipičan vokal na tragu “režanja” Howlin’ Wolfa koji je znao prijeći i u falset), rocka, avangarde… uz poliritmiju (John French je svirao bubnjeve a marimbu i udaraljke Art Tripp) te maštovitu uporabu različitih glazbala; od slide gitare i gitara Zoota Horna, basa Marka Bostona pa do Beefheartovog bas klarineta, usne harmonike i saksofona.
Album je bio nešto mračniji od prethodnika s temama koje su se ovog puta bavile i ekologijom. Od nastupne naslovne teme (koja zorno pokazuje od koga je nadahnuće dobio Tom Waits) do zaključne “Flash Gordon’s Apple” (koju je otvorilo manijakalno Beefheartovo sviranje saksofona uz poliritmiju i svirku na samom rubu kakofonije) bio je još radikalniji iskorak od “Trout Mask Replicae”. Album “Spotlight Kid” objavljen je 1972. ovog puta samo s potpisom Captaina Beefhearta iako je na njemu prisutna ista postava koja je snimila i “Lick My Decals Off, Baby”.
Uvodna “I’m Gonna Booglarize You Baby” sjajan je uvod u još jedan izvanserijski album s maestralnim učinkom banda koji (uz Beefheartovu usnu harmoniku) vozi bluesom nadahnutu temu. Komunikativniju od mnogih ranijih skladbi no sa svim ključnim odlikama Magic Banda. To pokazuje i “When It Blows It Stacks” s kotrljajućim blues-rockom, režećim Beefheartovim vokalom i fascinantnim gitarskim učinkom Zoota Horna te neočekivanim melodioznim zaokretom s marimbom u prvom planu.
“Alice In Blunderland” ima pak zgodne začine psihodelije u uvodu uz odlične međuigre gitare i marimbe te poliritmiju s neočekivanim zaokretima uz tipične prog-rock Hornove dionice. Naslovni broj koji otvara B stranu albuma (još jedna skladba koju bi nevježe mogle pripisati Tomu Waitsu) nudi bezgrješno sparivanje “konvencionalne” rock teme i avangarde, “Grow Fins” novu avant-blues skladbu na tragu Muddyja Watersa s iznimnom harmonikom, a “There Ain’t No Santa Claus On The Evenin’ Stage” sporogoreći blues-rock.
Uskoro dolazi posljednji album sa Magic Bandom
“Clear Spot” objavljen u listopadu 1972. na etiketi Reprisea u produkciji Teda Templemana (znanog po uspjeloj suradnji s Doobie Brothers i Vanom Morrisonom koja je okrunjena hitovima) bio je očiti dokaz da se Beefheart želio (konačno) dobaciti i do šire rokerske publike. Iako je album bio “protočan” i pitak te odlično balansiran s iznimnom svirkom te još jedan zgoditak u Captainovoj diskografiji nije polučio veći komercijalni uspjeh.
Što je pravo čudo jer, recimo, “Nowadays A Woman’s Got To Hit A Man” je fantastičan diddleyevski blues-rock sa svim odlikama vrhunskog banda i ponovo raspoloženog Zoot Horn Rolloa. Baš kao i naslovni broj, fankoidna “Crazy Little Thing”, čudesan blues-rock “Big Eyed Beans From Venus” koja kreće kao brzac na tragu rukopisa Petera Greena u “Oh Well”, balada s aromom Vana Morrisona “My Head Is My Only House Unless It Rains”…
“Unconditionaly Guaranteed” iz travnja 1974. bio je posljednji album sa Magic Bandom koji je odmah nakon završetka snimanja, razočaran odsustvom komercijalnog uspjeha napustio Beefhearta. Album, među slabijima u njegovoj karijeri, bio je uzaludan pokušaj dosezanja do šire publike. No Beefheart nije odustajao pa je i slijedeći “Bluejeans & Moonbeams” iz studenog 1974. (kao i prethodnik na etiketi Mercuryja i Virgina) radi s istom idejom. Uvodna tema “Party Of Special Things To Do” – kao veoma dobra bluesom potkožena stilizacija – ostala je poznatija/uspješnija kao cover u izvedbi White Stripesa a i dobar dio skladbi s trajno podcijenjenog albuma poznatiji je po kasnijim obradama (pa i onoj Mercury Reva u “lirskoj” temi “Observatory Crest”) nego li po izvorniku.
Dvojni naslov albuma kao rezultat je sudskog sporenja
Nakon zajedničkog albuma s Frankom Zappom “Bongo Fury” iz 1975. povratak u staru formu donio je posljednji album objavljen u sedamdesetima. “Shiny Beast (Bat Chain Puller)” iz listopada 1978. (na etiketi Warnera i Virgina) bio je naime povratak na onaj znani uspješni stilski amalgam koji je dao “Safe As A Milk” odnosno kombinaciju narativa, melodioznosti popa, bluesa, free jaza, avangardne glazbe, rocka… Beefheart je u studio okupio novi Magic Band u kojem su trombonist Bruce Lambourne Fowler, gitaristi Jeff Moris Tepper i Richard Redus (koji je svirao i bas), klavijaturist i basist Eric Drew Feldman te bubnjar i perkusionist Robert Arthur Williams.
Dvojni naslov albuma rezultat je sudskog sporenja između Franka Zappe i Herba Cohena (Zappinog menadžera) oko prava na snimke albuma izvorno nazvanog “Bat Chain Puller”, pa je Beefheart za konačnu objavu albuma na etiketi Warnera ponovo snimio četiri skladbe, uvrstio jedan broj s prethodnog sessiona te četiri nove skladbe i dvije ranije neobjavljene teme. Zaključna tema albuma „Apes-Ma“ bila je pak kućna snimka u vlasništvu Beefhearta.
“The Floppy Boot Stomp” koja otvara album odmah je pokazala da je povratak na stilistiku “Safe As A Milk” uspješan kao maštovita kombinacija bluesa uz dodatak upečatljivog trombona, slide gitaru i jasnu melodiju. “Tropical Hot Dog Night” maestralno je posvajanje Miami disco sounda s karipskim začinima, naslovna skladba naklon prema rhythm and bluesu New Orleansa s vokalom koji je na tragu Dr. Johna, a “Ow’d To Alex” i “You Know You’re A Man” (s odličnim solima basa, gitare i sintesajzera) sjajno građenje skladbe bogate teksture oko jednostavnog repetitivnog riffa.