U prosincu 2019. na Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu veleposlanik Vanuatua u Europskoj Uniji dao je radikalan prijedlog: ‘uništavanje okoliša proglasite zločinom’. Vanuatu je, naime, mala otočna država na jugu Tihog oceana, kojoj ozbiljno prijeti porast razine mora – ni krivoj ni dužnoj.
Jer, iako su klimatske promjene neizbježne, akcije koje dovode do porasta temperatura i podizanja razine mora – poput spaljivanja fosilnih goriva – gotovo se uvijek događaju negdje drugdje, u svrhu služenja drugim zemljama i uz blagoslov državnih vlada.
Ubijanje okoliša treba doći u nadležnost Međunarodnog kaznenog suda
Ekocid – što doslovno znači ‘ubijanje okoliša’ – ideja je koja se čini s jedne strane vrlo radikalna, ali s druge strane i razumna. Teorija kaže da nitko ne smije proći nekažnjeno zbog uništavanja prirodnog svijeta. Zagovornici ove ideje smatraju da bi zločin trebao doći u nadležnost Međunarodnog kaznenog suda, koji trenutno može procesuirati samo četiri zločina: genocid, zločine protiv čovječnosti, ratne zločine i zločine agresije.
Iako Međunarodni kazneni sud može kazneno goniti ljude za djela protiv okoliša, to je moguće samo u kontekstu navedena četiri zločina. Odnosno, nema nikakva pravna ograničenja za štetu koja se dogodi u doba mira.
Osim toga, pojedine zemlje imaju vlastita pravila i propise za sprečavanje takve štete. Ali borci protiv ecocida tvrde da će se masovno uništavanje okoliša nastaviti sve dok se ne donese globalni zakon. Tome u prilog ide dodavanje petog kaznenog djela ekocida u Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda, a on kaže da ‘počinitelji koji uništavaju okoliš bogu biti uhićeni, kazneno gonjeni i zatvoreni’. To bi, također, pomoglo u stvaranju pomaka u načinu na koji svijet doživljava djela štete prema prirodi.
Kako ekocid ugraditi u zakone pojedinih zemalja?
Zagovornici ove ideje vjeruju da bi se zločin – ekocid – trebao odnositi samo na najozbiljniju štetu, obuhvaćajući aktivnosti poput izlijevanja nafte, duboke morske eksploatacije, industrije stočarstva i vađenja katranskog pijeska.
Nakon desetljeća postojanja na radikalnim rubovima ekološkog pokreta, parlamentarci i čelnici širom svijeta raspravljaju o ekocidu. Među njima je i Emmanuel Macron, predsjednik Francuske, koji je postao jedan od najistaknutijih pristaša ekocida. Ranije prošle godine, više od 99% francuske skupštine glasalo je da ekocid bude zločin. To je potaknulo Macrona da najavi da će se vlada konzultirati s pravnim stručnjacima o tome kako ga ugraditi u francuski zakon. Otišao je i korak dalje te na skupštini izjavio: “Majka svih bitaka je međunarodna: kako bi se osiguralo da ovaj pojam bude ugrađen u međunarodno pravo tako da vođe … odgovaraju pred Međunarodnim kaznenim sudom”.
U Belgiji su dvije Zelene stranke donijele prijedlog zakona o ekocidu koji predlaže rješavanje tog problema na nacionalnoj i međunarodnoj razini – ideja koja također ima podršku među švedskim parlamentarcima. “Imamo sve konvencije, imamo sve ciljeve. Ali lijepe vizije moraju od papira prijeći u akciju”, rekla je Rebecka Le Moine, švedska zastupnica koja je podnijela prijedlog svom nacionalnom parlamentu te dodala: “Ako bi ti postupci trebali biti nešto više od dobre volje ili aktivizma, to mora postati zakon.”
I Papa je pozvao međunarodnu zajednicu da ekocid proglasi zločinom!
Papa Franjo također je pozvao da međunarodna zajednica ekocid prizna kao zločin, a podršku je dala i Greta Thunberg koja je donirala 100 000 eura osobnih dobitaka Zakladi Stop Ecocide.
No, koncept ekocida ima i svoja ograničenja. David Whyte, profesor socio-pravnih studija sa Sveučilišta u Liverpoolu i autor knjige pod nazivom Ecocide, upozorio je da međunarodno pravo ne smije biti jedino ‘alat’ u iskorjenjivanju uništavanja okoliša. Naime, korporacije se ne mogu procesuirati prema međunarodnom kaznenom pravu, jer se on odnosi samo na pojedince. Pojednostavljeno rečeno, otkaz ili procesuiranje predsjednika uprave neke kompanije, ne znači i da će kompanija prestati s dotadašnjom poslovanje.
Međunarodni zakon o ekocidu bio bi težak i s pravne perspektive, dodaje Rachel Killean, viša predavačica prava na Queen’s University Belfast – odvjetnici bi morali osigurati postojanje dovoljnih osnova za kazneni progon.
“Ako razmišljate o svim dijelovima kaznenog progona, morate imati pojedinca – onoga tko je odgovoran za ekocid? Treba postojati namjera – kako dokazati namjeru za uništavanjem teritorija? Sve ove različite stvari koje čine kazneno suđenje postaju stvarno komplicirane kada razmišljate o ekocidu.”
Kad šume izgaraju i oceani rastu, ljudi pate širom svijeta
Kampanja Stop ekocidu trenutno okuplja odbor vodećih međunarodnih pravnika kako bi napisala “jasnu i pravno valjanu” definiciju ekocida koju bi zemlje mogle predložiti na Međunarodnom kaznenom sudu. Jednom kad se to dogodi, sljedeći korak bio bi da ga država podrži u Haagu. Iako je Vanuatu pokrenuo to pitanje, nije podnio formalni prijedlog za izmjenu Rimskog statuta, a hoće li postojati dovoljno hrabra vlada za to ostaje otvoreno pitanje – za vođenje takvog pitanja potrebna je određena razina diplomatskog utjecaja.
Ali tu nije kraj. Jednom kad se prijedlog podnese, morao bi biti usvojen dvotrećinskom većinom glasova – u praksi to znači da mu je potrebna podrška 82 zemlje. Nijedna zemlja nema moć veta, a sve nacije imaju jednaku glasačku moć bez obzira na veličinu ili bogatstvo. To je postupak za koji se predviđa da bi mogao trajati između 3 i 7 godina. Bez obzira hoće li se proces dogoditi tako brzo ili hoće li se uopće dogoditi, ekocid se pokazao snažnom idejom. Iskristalizirao je koncept koji se često gubi u raspravama o politici i tehnologiji: mnogi vide da postoji moralna crvena linija kada je u pitanju uništavanje okoliša.
I podsjetnik je da to nije čin bez žrtava: kad šume izgaraju i oceani rastu, ljudi pate širom svijeta. Za aktiviste je kriminaliziranje ekocida jedino rješenje da se spasi neupitno uništavanje ekosustava Zemlje a time i svih onih koji u njima žive!