Subota, 16 listopada, 2021

Branka Ilakovac: U Hrvatskoj godišnje bacimo više od 380.000 tona hrane!

Znate li da se u Hrvatskoj po osobi na razini kućanstva godišnje baci 75 kilograma hrane? Istina je da je to nešto manje od europskog prosjeka koji iznosi 92 kilograma po osobi, no činjenica je da su kod nas kućanstva dominantniji proizvođač otpada od hrane od ostalih sektora.

U svijetu godišnje propadne 1,3 milijarde tona hrane ili trećina sve proizvedene hrane, a na hrvatskim odlagalištima završi 380.000 tona hrane. Bacanje hrane predstavlja ekonomski, ekološki, zdravstveni, ali i moralni problem. Bacanjem hrane gubi se poljoprivredno zemljište, voda, energija, vrijeme, ljudski rad i novac. Osim toga, otpadom od hrane vrši se snažan pritisak na okoliš obzirom da većina hrane završi na odlagalištima i onečišćuje tlo, vodu i zrak.

U želji da podignemo svijest o problemu bacanja hrane razgovarali smo s dr. sc. Brankom Ilakovac koja je 2018. godine doktorirala na temu “Ponašanje kućanstava u postupanju s otpadom od hrane” na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Branka je osmislila i provela šest istraživanja o bacanju hrane na području Republike Hrvatske, te je koautorica osam znanstvenih radova iz područja gospodarenja otpadom od hrane i komunalnim otpadom. Od ožujka 2018. godine ona je i predsjednica stručne udruge Centar za prevenciju otpada od hrane – CEPOH koja potiče i promovira održivo gospodarenje otpadom od hrane kroz edukaciju i primjenu znanstvenih otkrića kao i praktičnih znanja.

Dr. sc. Branka Ilakovac

Mi smo one generacije kojima je, čini mi se, moralno neprihvatljivo bacati hranu. Pa kako onda uspijemo proizvesti godišnje otpada od hrane u količini od 75 kg?

Bacanje hrane zaista jest moralni problem, jer dok jedni gladuju, drugi bacaju savršeno jestivu i nutritivno bogatu hranu. U vremenu u kojem živimo imamo prvi put u povijesti jednak broj gladnih i pothranjenih i pretilih osoba. Taj paradoks Svjetska zdravstvena organizacija definirala je dvostrukim teretom svjetskog zdravstva jer i jedno i drugo stanje uzrokuje smanjenje kvalitete života i pojavu bolesti.

U svom doktorskom radu nisam željela saznati samo količine i vrste bačene hrane u hrvatskim kućanstvima, već sam htjela ući malo dublje u problem i spoznati razloge zbog kojih potrošači bacaju jestivu hranu. Bilo mi je vrlo važno saznati i motivaciju sudionika istraživanja za sprječavanje takvog ponašanja. Naime, neki pojedinci uistinu dobro upravljaju hranom i bacaju minimalne količine. Vodila sam dubinske intervjue s potrošačima koji su opisivali svoje obrasce ponašanja s hranom, navike kod kupovine, pripreme, konzumacije i na kraju odlaganja otpada od hrane, ali i dijelili svoje emocije i razmišljanja povezana s bacanjem hrane.

Shvatila sam kako je utjecaj znanja i posebice vještina ovdje ključan. Kod osoba koje planski upravljaju hranom, kupuju samo potrebno, znaju pravilno čuvati namirnice i procijeniti realne količine obroka bacanje je svedeno na minimum. Naravno, uvijek postoje neizbježan otpad od hrane, koje čine dijelovi namirnica koji nisu i neće biti jestivi u normalnim okolnostima, primjerice kora banane, ljuske jaja, kosti i koža životinja, te zbog toga ne možemo smatrati da postoji osoba koja uopće ne baca hranu. No postoje kućanstva koja su taj otpad uistinu smanjila na minimum.

otpadom od hrane

Koju vrstu hrane najčešće bacamo, a što se najmanje baca?

Najčešće se baca hrana koja se brzo kvari, a to su voće i povrće koje čine gotovo polovicu u ukupnoj količini otpada od hrane. Najmanje bacamo kolače i kekse, te prerađevine od voća i povrća. Procjenjuje se kako se u Europskoj uniji godišnje baci oko 90 milijuna tona hrane ili 173 kilograma po stanovniku. U svijetu se baci jedna trećina proizvedene hrane što je oko milijardu i 300 milijuna tona. Upravo je taj podatak koji je 2013. godine iznijela Organizacija za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda, FAO, oglasio alarm i istaknuo potrebu žurnog rješavanja problema bacanja hrane, o kojemu se do tada malo znalo i još manje komuniciralo.

Ne bacajte hranu: Poznati kuhari savjetuju kako iskoristiti i zadnje mrvice!

Je li hrana koju bacamo uistinu zdravstveno neispravna ili se jednostavno radi o višku?

Prema istraživanju koje sam provela na 1.000 hrvatskih građana glavni razlozi za bacanje hrane leže u krivoj procjeni prehrambenih potreba i povećanoj osobnoj potrošnji. Gotovo polovica ispitanika navela je kako je krivac za nastanak otpada od hrane u njihovom kućanstvu prevelika količina pripremljenog obroka. Sljedeći razlog je što zaborave na hranu u ormariću ili hladnjaku pa joj istekne rok. Zatim, dobar dio ispitanika naveo je da ukućani ne pojedu svoj dio obroka koji u tom slučaju propadne. I na kraju su priznali da su kupili preveliku količinu hrane koju nisu uspjeli konzumirati te je bila bačena. Iz ovoga se može zaključiti da se baca i ispravna i hrana koja se u međuvremenu pokvarila. Naravno da nitko ne kupuje hranu s namjerom da ju baci. No, krive procjene i loše planiranje neizostavno će dovesti do toga.

Kad već govorimo o ispravnoj hrani i onoj koja se u međuvremenu pokvarila, razlikuju li hrvatski potrošači termine kao što su “Upotrijebiti do datuma” ili “Najbolje upotrijebiti prije…”? I koja je zapravo razlika?

Prema mojim istraživanjima u tome su naši potrošači čak i bolji od ostatka EU. Ne mogu tvrditi da savršeno razliku datume “upotrijebiti do” i “najbolje prije”“, ali vjeruju svojim osjetilima i iskustvu te neće baciti hranu za koju ocijene da je ispravna. “Upotrijebiti do” predstavlja minimalni rok trajanja hrane koja je s mikrobiološkog gledišta brzo kvarljiva i predstavlja opasnost za ljudsko zdravlje. Namirnica se ne smije konzumirati nakon navedenog datuma osim ukoliko je smrznuta. “Najbolje prije” je datum do kojega hrana zadržava svoja najbolja svojstva kod pravilnog čuvanja. Moguće ju je sigurno konzumirati i nakon navedenog roka, ali namirnica može gubiti na okusu i/ili teksturi.

otpadom od hrane

Što možemo učiniti da osvijestimo sami sebe koliko hrane kupujemo i bacamo?

Svi mi mislimo da gotovo ništa ne bacamo, ali to nije točno. Najbolje je da pratimo što, koliko i zbog čega bacamo u primjerice sedam dana. Jednostavan dnevnik pokazat će nam što smo doista bacili i u kojem trenutku te koje namirnice smo kupili previše. To je kvalitetan početak i motivacija za promjenu.

Kad govorimo o budućnosti, nerijetko se spominju crni scenariji i nestašica hrane. I danas je glad u svijetu prisutna, no istovremeno ‘bogate’ zemlje se razbacuju hranom. Smatrate li strah od nestašice hrane opravdanim ili je samo stvar u drugačijoj preraspodjeli na globalnoj razini?

U razvijenim zemljama najviše se hrane baca isključivo zbog afiniteta i odluka potrošača. Prvenstveno mislim na visoke estetske kriterije u maloprodaji, prekomjerno kupovanje i loše upravljanje hranom u kućanstvima. U zemljama u razvoju govorimo o propadanju hrane jer se ona  gubi u prvim fazama opskrbnog lanca, kod berbe i transporta, s obzirom da te zemlje nemaju tehnološke i logističke uvjete kojima bi to spriječile. O tome treba voditi računa kada se sustavno želi riješiti problem.

Smatram da ne možemo analizirati samo bacanja hrane već i utjecaj proizvodnje hrane koja je osnovni pokretač globalnih promjena u okolišu. Proizvodnja hrane koristi 25% cjelokupne naseljive površine i crpi 70% svjetske potrošnje pitke vode te je glavni uzrok prenamjene zemljišta. Zbog stalnog prirasta stanovništva do 2050. godine imat ćemo gotovo 10 milijardi ljudi koje treba nahraniti. A resursi su ograničeni i svakim danom ih je sve manje. Posebno je zabrinjavajuća potreba za animalnim proteinima, stočarstvo čini strahovit negativni utjecaj na okoliš. Kada jedete steak vjerujem da ne razmišljate o emisijama stakleničkih plinova koje se događaju u uzgoju. Ili činjenici da je u jednom kilogramu govedine sadržano 15.400 litara vode, koliko je utrošeno u proizvodnji i preradi tog mesa.

Kako onda vidite budućnost prehrane ljudske vrste? Možemo li mijenjati navike i kako ih mijenjati da smanjimo opterećenje na okoliš?

Budućnost prehrane vidim u nekoliko smjerova. Mislim kako će sve više rasti udio vegana u svjetskoj populaciji. Tome je zasigurno pridonijela i pojava Covida-19, posljednjeg u nizu bolesti koje su učinile preskok sa životinje na čovjeka. Također, okrenut ćemo se kukcima kao izvoru proteina, te mesu iz laboratorija koje zapravo nije nužno meso nego umjetno uzgojen nadomjestak za meso. No, u kojem god smjeru krenuli ključna je svijest nas potrošača. Ne osvijestimo li problem neće doći do promjene. Moramo shvatiti da je naše ponašanje postalo neodrživo i njime ne uništavamo planet, već svoj opstanak na njemu.

Smatrate li da se o temama vezanima za ‘gospodarenje’ hranom dovoljno govori u javnosti? Jesu li zastupljene u medijima?

Osobno imam izvrsnu suradnju s medijima, na čemu sam jako zahvalna novinarima koji potiču pozitivne promjene dajući ovom problemu mjesta u medijima. Što se tiče javnosti situacija je malo drugačija. Mnogi uopće ne razmišljaju o problemu bacanja hrane. O tome ne postoji sustavna edukacija koja je nužna i treba ju provoditi već od najranije dobi, u vrtićima i školama.

Odraslima bih preporučila da se sami informiraju. Za početak neka posjete stranicu udruge koju vodim, Centra za prevenciju otpada od hrane – CEPOH, www.cepoh.hr na kojoj će naći mnogo korisnih savjeta i pomagala u smanjenju otpada. Poput primjerice planera tjednog jelovnika, vodiča za pravilno čuvanje voća i povrća, normativa za blagdanske objede, rokova kod zamrzavanja hrane…

Prema istraživanjima količine otpada od hrane moguće je prepoloviti promjenama navika građana što se postiže informiranjem i edukacijom. Zbog toga su nužne inicijative i projekti koji bi se prvenstveno bavili prevencijom odnosno sprječavanjem nastanka otpada kao najvažnijom i najpovoljnijom metodom za rješavanje ovoga problema. Nažalost, često je ta metoda i najzapostavljenija.

U Zagrebu se već neko vrijeme građanima dijele vrećice za biootpad, a postavljeni su i spremnici za isti. Imate li saznanja kako su zaživjeli i koliko se i na koji način iskorištava biotpad tako prikupljen?

Mogu samo donositi zaključak na osnovu vlastitih opažanja. Vrećice za biootpad raspadaju se pri najmanjoj količini vlage, a znamo da voće i povrće sadrži visoki postotak vode. Stoga mnogi od nas kupuju kvalitetnije vrećice koje mogu ispuniti svoju namjenu. Drugi su odustali, pa uopće ne razvrstavaju. Što se dalje radi sa skupljenim otpadom od hrane ne znam, to je pitanje za Čistoću. Što nas opet vraća na početak problema – građanima se nitko nije bavio i uputio ih što trebaju činiti u novom sustavu. Ne možete podijeliti spremnike i reći od sutra će biti drugačije. Održivo gospodarenje otpadom zahtjeva korijenite promjene u ponašanju, koje počinju preventivnim djelovanjem odnosno sprječavanjem nastanka otpada. Tek kad i ako je taj otpad nastao treba ga odvojeno odložiti na kućnom pragu. Ne možete očekivati preko noći promjenu ponašanja, a da niste ljude educirali i usmjerili. Osviješteni potrošači se odgajaju, ne rađaju.

Pročitajte još...

9 YouTube kanala koji nas inspiriraju na odgovorniji (i zeleniji) život

Postoje tisuće vlogera koji promoviraju održivi razvoj i odgovoran način življenja stvarajući koristan sadržaj za svoju publiku. A kako predviđamo da ćemo ove godine provoditi puno vremena gledajući i učeći izabrali smo devet njih koji su nas oduševili praktičnim i korisnim savjetima

Dunja Mazzocco Drvar: Onečišćenje zraka je uzrok i brojnih psihičkih bolesti!

Dunja se s početkom klimatološke jeseni pridružila stručnjacima u Društvu za oblikovanje održivog razvoja (DOOR) koji se bave ublažavanjem klimatskih promjena i suzbijanjem energetskog siromaštva. Jedna je od najboljih sugovornica koja nam može objasniti klimatske promjene i održiv razvoj, u Hrvatskoj i u svijetu.

I psiholozi preporučuju: Podržite lokalne proizvođače hrane. A evo i zašto?

U doba korone odjednom je postala više nego ikada važna zemlja podrijetla hrane, posebno voća i povrća. I to ne samo zbog ekoloških razloga

Locavore pokret brine o okolišu, čuva zdravlje i osnažuje lokalnu zajednicu

Značenje izraza karnivor (mesojed), herbivor (biljojed) i omnivor (svejed) naučili smo još u osnovnoj školi, no znate li tko su locavore? Pokret koji je započeo u Americi, osvojio je svijet, a u Hrvatskoj smo ga više nego ikad postali svjesni ove godine

Povezano

IN MEMORIAM: Ivo Štivičić: Dramaturg i storyteller iz nekih drugih vremena

Ivo Štivičić je umro u noć kada je njegova darovita kći Tena Štivičić imala premijeru svoje nove drame "64" u zagrebačkom HNK. Njegov je odlazak svjedočenje odlaska kvaliteta i pismenosti gospodskih i trezvenih intelektualaca koji su držali visoki rang svoje profesije

Budimo humani: pomozimo malom anđelu u borbi za život

Ako možete i želite odvojiti koji svotu umjesto jutarnje kave ili cigareta, uključite se u akciju 'Kiari za život' i pomozite maloj Šibenčanki da otputuje na neophodno liječenje u Sjedinjene Američke Države

In Memoriam: Robert Torre – nenadoknadiv gubitak stručnjaka za ljudsko iskustvo

Iako smo u posljednje vrijeme, nažalost, svjedoci odlazaka brojnih osoba koje su tijekom života činile razliku i ostavile neizbrisiv trag, smrt psihijatra koji se nije libio plivati protiv struje i otvoreno govoriti o onome što misli u potpunosti je zatekla cijelu hrvatsku javnost

15 zabavnih stvari koje možete raditi s djecom na kišni dan

Odlučili smo vam pomoći i pronaći 15 zanimljivih stvari koje možete raditi s djecom na kišni dan. Njihove ruke i glavice će biti zauzete te će na kraju dana utonuti u san bez imalo muke

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime