Erotski triler ‘Babygirl’ danske scenaristice i redateljice Haline Rejin izazvao je znatnu pažnju nakon premijere na prošlogodišnjem Cannesu, i to ne samo zbog kontroverzi vezanih uz njegovu tematiku nadigravanja seksualnim moćima već i zbog upečatljive izvedbe Nicole Kidman i potencirane estetike filma.
Istraživanje odnosa moći, seksualne privlačnosti i emocionalnih slojeva između protagonistice, zrele poslovne žene i mladog pripravnika nudilo je uživanje u intrigantnom konceptu i ambicioznom vizualnom pristupu, no film je ostao nedosljedan u svojoj realizaciji, više figurirajući kao ozbiljnija varijanta ’50 nijansi sive’ nego film koji ćete poput ‘Fatalne privlačnosti’ prepričavati i uzimati kao centralno mjesto žanra.
View this post on Instagram
Radnja filma smještena je u moderni korporativni svijet u kojem Nicole Kidman glumi Ruth, uspješnu ali emocionalno izoliranu direktoricu marketinške agencije. Harry Dickinson tumači Sama, njenog ambicioznog, šarmantnog pripravnika, s kojim ulazi u složen i kontroverzan odnos. Film koristi njihovu dinamiku kako bi istražio pitanja seksualne moći i etičkih granica u poslovnom okruženju. Rejin ovdje očito pokušava subvertirati stereotipe iz filmova poput 50 nijansi sive, zamjenjujući uloge i stavljajući zrelu ženu u poziciju moći. Ipak, dok 50 nijansi sive koristi fantasy elemente kako bi izbjegao etičke dileme, Babygirl ih koristi kao centralni sukob, što ga čini izazovnijim, ali i težim za prihvatiti.
Kad emocije ne mogu probiti plastičnu fasadu
Nicole Kidman je očito trebala biti emocionalni i karakterni centar filma. Međutim, njen facijalni izgled znatno izmijenjen estetskim zahvatima otežava uspostavu vjerodostojne veze s likom. Kidman, koja je poznata po suptilnim i intenzivnim izvedbama u filmovima poput Eyes Wide Shut ili The Hours, ovdje je ograničena minimalnom ekspresivnošću lica. Njene su emocije, koje bi trebale biti ključne za razumijevanje Ruth, često suzdržane ili neuvjerljive, što udaljava gledatelja od dubljeg povezivanja s likom.
Estetski zahvati pritom ne bi bili problem da nisu u suprotnosti s narativom filma koji se oslanja na ideju zrelosti, ranjivosti i unutarnjih kontradikcija ženskog lika. Ruth zrači iskustvom i autoritetom, dok istovremeno odaje tragove osobne nesigurnosti i straha od starenja, stoga plastična fasada Kidmanina lica naglašava nelagodnu artificijelnost koja često odudara od suptilno postavljene režije.
View this post on Instagram
Halina Rejin poznata je po hrabrom pristupu erotskim i psihološkim temama, no BabyGirl režira minimalistički, koristeći hladne korporativne interijere i intimne, često nepodnošljivo bliske kadrove kako bi stvorila napetost i osjetljivost. Međutim, taj se pristup čini mehaničkim, a pretjerano stiliziranim scenama strasti povremeno gubi na uvjerljivosti. Scene intime, koje su uzrokovale najveće kontroverze, djeluju odvažno, ali proračunato te emotivno prazno. Otvaraju prostor za raspravu o tabuima i društvenim dvostrukim standardima – što bi se, primjerice, dogodilo da su spolne uloge zamijenjene?
Ambiciozan komentar o moći i seksualnosti koji ostaje na površini
Dok 50 nijansi sive koristi seksualnu dinamiku kao fantazijski okvir za ljubavnu priču, Babygirl se trudi biti realniji, ali to čini na račun emotivne rezonancije. Zamjena spolnih uloga uvodi novu dimenziju, ali film se često čini previše didaktičnim, a premalo spontanog života koji bi ga učinio uvjerljivijim. Za razliku od pulp šminkeraja 50 nijansi sive, BabyGirl pokušava biti ozbiljan komentar o moći i seksualnosti, ali se spotiče pod vlastitom težinom. Premda hvalevrijedno izbjegava klišeje i igra se s idejom žene u ulozi predatora ne uspijeva pružiti dovoljno autentike likovima.
Ruth i Sam djeluju više kao simboli nego kao stvarne osobe, što zahtjevnijeg gledatelja ostavlja nezadovoljnim. Film također propituje razliku u načinu na koji društvo doživljava seksualnu slobodu kod muškaraca i žena, posebno kada se radi o velikoj dobnoj razlici. Nažalost, ta rasprava ostaje na površini zbog nedovoljno razrađenih dijaloga i neujednačene glumačke izvedbe.
View this post on Instagram
‘Babygirl’ je film vrijedan rasprave zbog svoje provokativne tematike i odvažnog pristupa, ali njegovi nedostaci, osobito u izvedbi glavne glumice i nepostojećoj dubini priče, sprečavaju ga postizanja statusa istinskog remek-djela. Halina Rejin ima širok potencijal za stvaranje snažnih i izazovnih filmova za zahtjevniju publiku, no ‘Babygirl’ ostaje više provokacija nego zrela umjetnička izjava.
Ocjena: 7/10
Naslovna fotografija: Screenshot youtube