Nakon zapaženog debitantskog horora “Talk to Me” koji je donio svjež autorski potpis u zasićeni prostor žanra, Philippouovi se vraćaju drugim dugometražnim filmom koji potvrđuje njihove stilske preokupacije, ali i otvara nova pitanja o granicama sugestije i eksplicitnosti unutar horora.
Za razliku od “Talk to Me”, koji je kroz koncept komunikacije s duhovima preko balzamirane ruke balansirao tinejdžersku dramu s okultnim eskalacijama, “Bring Her Back” operira u sablasnijem i emotivno hladnijem registru. Fokus se premješta s paranormalnog na psihološki, s triler strukture na gotski realizam, s direktne napetosti na muklu jezu koja se ne razrješava eksplozijom, već se uvlači ispod kože i ostaje nakon kraja filma.
Philippouovi svjesno odbacuju dominantne žanrovske trope posebice prekomjernu upotrebu jump scareova i tipičnog “monster reveal” momenta u korist sporog sagorijevanja, gradeći konstantan osjećaj prijetnje, nelagode i sablasne tišine. Protagonistica filma, djevojčica vraćena iz udomiteljske obitelji u kojoj se događaju neobjašnjive pojave, postaje os katalizator unutarnje drame svih članova novog kućanstva ali bez sigurnosti i razrješenja koje nude klasične horor strukture. Kuća u kojoj se radnja odvija funkcionira više kao zatvor negoli utočište, a nelagodna tišina likova podsjeća na socijalnu disfunkciju jednako koliko i na nadnaravno.
U tom smislu, Bring Her Back crpi inspiraciju iz europskog art-horora (recimo Hanekeovih Funny Games ili čak Lanthimosova Killing of a Sacred Deer) više nego iz američke škole horor podražaja. Film nas ne “plaši” koliko nas iscrpljuje.
Likovi su funkcionalni i decentno profilirani
Redateljski pristup karakteriziraju statične kompozicije, simetrične rakurse i zloslutna kadrovska praznina. Kamera nerijetko ostaje nepomična čak i u trenucima intenzivnih emocija što dodatno pojačava osjećaj nemoći i zatočenosti. Scenografija i dizajn produkcije ovdje igraju ključnu ulogu pričem hladne, prigušene boje, sterilni interijeri i detalji poput zatvorenih vrata, oljuštenih zidova i nefunkcionalnih svjetala dodatno uvode gledatelja u svijet u kojem ne postoji normalnost samo iščašenost prikrivena svakodnevicom.
Likovi su funkcionalni i decentno profilirani, bez potrebe za pretjeranim ekspozicijama. Stariji brat koji čuva sestru i skrbi o njoj nakon očeve smrti, otuđena i psihotična udomiteljica svi funkcioniraju kao figure gubitka, krivnje i potisnutih trauma. Glumački ansambl igra na suzdržanosti, a soundtrack filma izbjegava glazbu u korist ambijentalnih zvukova, škripanja, disanja, kapljanja elemenata koji tvore vlastiti ritam strave.
Dramaturgija je solidna, bez većih rupa, uz efektno doziranje informacija i obmana. Međutim, najveći prigovor filmu jest upravo njegovo samoizdavanje za nešto što ne želi biti do kraja. U pokušaju da ostane u prostoru jezive neizvjesnosti i psihološkog horora, film ne odolijeva porivu da šokira publiku radi šoka. Najkontroverzniji trenuci bivaju scene u kojoj misteriozni dječak nožem razvaljuje vlastite zube ili još ekstremniji konzumacija leša mrtvog djeteta funkcioniraju kao jeftini distraktori od emotivno suptilnijih slojeva filma ne doprinoseći kvalitetnom razvoju likova ni tematskoj dubini, već djeluju kao provokacija koja nije zaslužena. Kao da su Philippouovi nakratko odustali od discipline i predala se porivu da “šokiraju jer mogu”.
Idejno iznimno zanimljiv film
Film se može čitati kao alegorija žalovanja, zamjene gubitka, psihotične potrage za ponovnim spajanjem s onima koji su otišli. U tom kontekstu, naslov Bring Her Back postaje zahtjev koji nosi sve tragične konotacije poricanja smrti. No, problem je što film ne uspijeva do kraja artikulirati tu potrebu već je umjesto toga pokušava “utjeloviti” kroz groteskne činove. Tu dolazimo do glavnog raskoraka: emotivna istina filma ostaje nedorečena jer je nadglasana ekscesima.
Bring Her Back je idejno iznimno zanimljiv film, osobito iz perspektive žanrovske evolucije horora. On pokazuje da Philippou braća nisu “one-hit-wonderi” jer znaju režirati atmosferu i osluškuju vizualni jezik. No, još uvijek traže balans između umjetničke ambicije i šokantnog senzacionalizma. Ono što je moglo biti remek-djelo žanra i manifest psihološke jeze završava kao dobro režiran, ali pomalo nedosljedan eksperiment u stilu.
Ako je “Talk to Me” bio obećanje, “Bring Her Back” je potvrda talenta ali i upozorenje da horor ne mora uvijek brutalizirati da bi se ostavio trag.