Raimijev redateljski rukopis prepoznatljiv je već u prvim minutama. Kamera je nervozna, često neugodna, sklona naglim promjenama rakursa i ritma kao da stalno podsjeća gledatelja kako je svaka ravnoteža prividna. To je isti onaj instinkt koji je Evil Dead učinio kultnim – osjećaj da je svijet blago nakrivljen i da svaki kadar skriva potencijal za nasilje ili grotesku. Razlika je u tome što ovdje nema nadnaravnog zla; prijetnja dolazi iz ljudske psihologije, frustracije, gladi, ega i neizgovorenih hijerarhija koje se raspadaju pod pritiskom preživljavanja. Raimi se pritom ne odriče humora, ali crnog, nelagodnog, loše tempiranog. Raimi ima osjećaj za tempo i filmsku kinetiku. Čak i u statičnim kadrovima, Raimi zna kako prizor ‘pokrenuti’ kroz montažu, zvuk ili iznenadni fizički ispad. No dok su superjunački filmovi tražili jasnu emo liniju i identifikaciju s protagonistom, Send Help svjesno muti simpatije.
View this post on Instagram
McAdams i O’Brien u igri moći bez moralne sigurnosti
Gledatelj je stalno prisiljen preispitivati kome vjeruje i zašto, što film čini manje ugodnim, ali dramaturški zanimljivijim. U tom kontekstu, Rachel McAdams nosi film iznenađujućom lakoćom. Njezina junakinja nije klasična ‘final girl’ niti žrtva koja se postupno osnažuje, nego lik koji se mijenja na moralno ambivalentan način. McAdams precizno gradi prijelaz o profesionalno potisnute žene do osobe koja u ekstremnim uvjetima počinje koristiti iste mehanizme moći koje je prije prezirala. U njezinoj igri nema velikih melodramatskih ispada, a promjene se događaju u pogledu, načinu govora, sitnim gestama koje odaju da preživljavanje nije samo fizičko, nego i etičko pitanje.
View this post on Instagram
Dylan O’Brien, s druge strane, igra lik koji je gotovo programiran da izgubi kontrolu. Njegov boss započinje kao karikaturalni korporativni alfa, ali mu dramaturgija postupno skida slojeve samouvjerenosti, ostavljajući ogoljenu, često jadnu figuru. O’Brien je posebno dobar u trenucima kada lik pokušava zadržati autoritet koji mu situacija više ne priznaje. Njihova dinamika je povremeno nalik na okrutnu bračnu svađu, povremeno na sadističku igru, ali je najveća je snaga filma.
Film koji nije savršeno zaokružena cjelina, ali ga svakako pamtite
Ključno pitanje, međutim, jest – ostaje li film dosljedan vlastitoj premisi. Početak je iznimno jak jer izolacija i jasno postavljeni odnosi ispunjavaju obećanje psihološkog trilera s horor rubovima, no kako odmiče, Raimi si dopušta sve više stilskih i tonalnih ekskurzija, ponekad briljantnih, ponekad zamornih. U sredini se već osjeti lagani rasap fokusa kao da nije uvijek siguran želi li ojačati satiru, horor ili karakter-drama aspekt priče, stoga pojedine scene djeluju kao da postoje više radi Raimijevog gušta nego nužnosti priče. Ipak, završnica uspijeva vratiti koncentraciju i dati filmu smislen, iako ne nužno ugodan zaključak. Kraj ne nudi katarzu u klasičnom smislu već potvrđuje kako želi publiku ostaviti s nelagodnom, osjećajem da preživljavanje ima cijenu koja se ne može, niti treba lako racionalizirati. U tom smislu, Poziv u pomoć nikako nije savršeno zaokružena cjelina, ali jest djelo koje pamtite zbog svoje neurednosti, moralne dvosmislenosti i redatelja koji odbija igrati na sigurno.
Raimi ne pokušava nadmašiti Evil Dead ni ponoviti SF jasnoću Spider-Mana, nego kombinira iskustva iz oba svijeta u manjem, ali okrutnijem djelu. Poziv u pomoć funkcionira najbolje kad je neugodan i natjera gledatelja da se smiju u krivom trenutku i zapitaju koliko bi sami daleko otišli u sličnoj situaciji. ‘Misery za 21. stoljeće’ nema jednaku čistoću koncepcije, ali ima jednako vrijednu svijest da je najveći horor i dalje čovjek himself, kad mu se maknu pravila okoline.
Ocjena: 7/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube