Nećeš je naći u sportskim dvoranama ni u popisu olimpijskih disciplina, ali domaće medijsko tržište održava je u vrhunskoj formi. Red sramote, red ispovijesti, red girly, točnije, fem magazina. Slijedi naručeni isposnički intervju al pari njegovim društvenomrežnim PR izvinjenjima prije nego su mu stali na rep in da first place, pa skrušeni pogled al pari u šetnji u sumrak uz more, sklopljene ruke, pogled u horizont i naslov: ‘Prošao sam pakao, ali sad izlazim iz mraka’.
Ovog tjedna, počasni rekorder u toj disciplini izlaženja iz mraka je redatelj DM (Dojč Mark, Direkt Message, Diablo Man, kako god želite), kako ga samouvjereno ne potpisuju njegovi filmovi i PR tekstovi. Nekad miljenik festivala, kuloara, frendova producenata, autor koji je godinama prodavao moralnu vertikalu rodne osviještenosti i ljevičarskog senzibiliteta, borbe za prava žena i kontra nasilja (naslovnica istog magazina s jednako vokalnom IT girl Idom Prester) sad je došao ‘otvoriti dušu’. I, gle čuda, duša se otvara upravo na stranicama ženskog magazina koji se bori za ženska prava i ne romantizira muške ispovijedi nakon što pređu granice pristojnosti. Zakonski opis – nema ga.
Sudbina zna imati izvrstan smisao za ironiju. Dalje ćemo u činovima, da ostane vjerno teatralnom predlošku.
Prvi čin: Ja sam, ali nisam ja
Dobri promijenjeni čovjek DM u intervjuu opisuje kako se ‘godinu i pol borio s demonima’. Ne s činjenicom da su se kolegice javile s dokazima i tvrdnjama o njegovom uznemiravanju, maltretiranju i neprimjerenom ponašanju. Ne s društvenim licemjerjem. Ne, nego s demonima. Alkohol, opijati, tamne strane duše, izgubljeni put. Sve ono što u rehabilitacijskim pričama dolazi kao defaultni soundtrack. Naravno, u takvim narativima postoji glavni dramaturški trik: sve što si napravio – nisi baš bio ‘ti’. Bio je to onaj drugi ‘ti’. Onaj pijani, ovisni, izgubljeni, zavedeni lik koji ujutro ne zna što je radio navečer. A javnost dobra, mekana i sentimentalna kao božićni spot Hrvatske lutrije voli priče o ‘drugoj šansi’. Tko bi odolio muškarcu koji plače u girly magazinu?
Drugi čin: Od redatelja feminističkih priča, do glavnog lika vlastite fem naracije
Ima u tome nečeg tragikomičnog kad čovjek koji je gradio reputaciju kao glas svjesne, društveno odgovorne kinematografije, redatelj koji snima filmove o nasilju, nepravdi, ženskom iskustvu, odjednom se nalazi u ulozi onih likova koje je tako rado osuđivao u vlastitim scenarijima. To bi bila čista postmoderna komedija, da nije stvarno. Jer dok DM govori o ‘boli koju je nanosio drugima’ i o ‘izlasku na svjetlo’, nije nebitno koga je ostavio u mraku. Gdje su glasovi tih ‘drugih’ o kojima priča? Jesu li i oni dobili prostor u magazinu? Naravno da nisu. Nagodba? Jer ovo nije priča o njima, ovo je priča o njegovom povratku. O medijski i PR-ovski opet koreografiranom uskrsnuću jednog posrnulog genija koji, gle ironije, svoj povratak duguje istom sustavu koji mu je omogućio da se posklizne. Hm.
Treći čin: Ovisnost kao PR strategija
Postoji cijeli katalog izjava kojima se kod nas čisti javni imidž. Varijacije: ‘Pao sam u mrak’, ‘Trebalo mi je dno da bih našao svjetlo’, ‘Bio sam izgubljen, ali sad vidim smisao’, ‘Ne želim se opravdavati, ali…’, ‘Proživio sam pakao’, ‘Zahvalan sam za drugu šansu’...
Iza svake od tih rečenica obično stoji PR konzultant s notom: ‘Budi iskren, ali ne previše. Priznaj bol, relativiziraj krivnju‘. Jer krivnja vuče pravne posljedice. Bol samo lajkanje. DM tako u intervjuu poznatom kombinacijom patetike i marketinške samosvijesti, govori o ‘suočavanju’, ‘procesima’, ‘terapiji’. Ovisnost i alkohol postaju dva simbola: njegovi novi agenti za odnose s javnošću. Jer ako krivnju prebaciš na bolest, onda te više ne osuđuju, sažalijevaju te. Jadnog, žrtvovanog, skrušenog, ali odlučnog spoznati svijetlo i pravu stranu dobra. A sažaljenje je prva stepenica do zaborava.
Četvrti čin: Pravda na godišnjem odmoru
Zanimljivo je kako u cijelom tom medijskom spektaklu ‘povratka iz tame’ nema ni riječi o pravosudnom epilogu. Nema optužnice, nema presude, nema procesa. I dok bi netko naivan pomislio da bi to bila dobra prilika da se kaže: ‘Čekaj, gdje su dokazi, gdje su izjave, što je s policijskim istragama?’, cijela priča se odvija u drugom žanru, drami o iskupljenju. U Hrvatskoj, oprost dolazi brže od istrage.
I zato danas imamo DM-a ne kao optuženika, nego kao mučenika. Čovjeka ‘koji je sve izgubio’, ‘koji se bori’, ‘koji ne traži opravdanje’. Ali ga, naravno, dobiva.
Jer Horvatinčić je nevin. I Ćaća se vratio. I Beroš je na istom poslu s kojeg se za korone ispolitizirao i fino aferizirao. I DM se pokajao. Bravo momci, mušketiri, hrabrići.
Peti čin: Magazin – ispovjedaonica slavnih
Sama činjenica da je odabrao točno taj magazin kao mjesto za povratak, govori više od svih njegovih rečenica. Časopis ovim istupom briše granice između pokajanja i PR-a. Mikrofon za ‘ekskluzivne ispovijesti’ je postao suvremeni oltar – kad klekneš, isperu se grijesi, poliraju biografije i vraća se u opticaj ono što je javnost počela sumnjičavo gledati. A javnost voli oprost. Pogotovo kad je upakiran u svjetlucave rečenice i sentimentalne fotografije. ‘Pogledajte ga, skrušen, ponizan, čist, s osmijehom koji kaže da je naučio lekciju.’
Problem je što lekcija nije bila njegova za učiti, već za društvo koje opet dopušta da ispovjedni PR zamijeni etičku odgovornost. Profesionalizam as freedom of speech as long as U don’t say too much.
Šesti čin: Kolektivna amnezija kao nacionalni hobi
U zemlji gdje se nogometni huligani vraćaju kao sportski heroji, političari kao stručnjaci za moral, a redatelji kao terapeuti vlastitih zastranjenja, zaborav je valuta koja nikad ne gubi na vrijednosti. Za svaku aferu imamo spreman ritual u nekoliko koraka:
- Šok i vjeverica
- Negiranje
- Isprika bez detalja
- Po(d)vlačenje repića
- Povratak kroz ‘dirljivu priču o iskupljenju’. Shawnshank maltene.
Samo što u tom petom koraku uvijek ostaju oni koji se nisu uspjeli ‘rehabilitirati’ jer im sustav to nije dopustio, a to su obično žene, novinarke, glumice, producentice, anonimne suradnice koje su imale manje moći i više hrabrosti. One ne dobivaju naslovnice. Njihove priče nemaju follow-up. Njih se spominje samo kao fusnotu u muškom narativu o ‘boli koju je nanio drugima‘.
Sedmi čin: Rehabilitacija kao žanr
Ako pogledamo širu sliku, priča o DM-u je simptom indolencije i generalnog njegovanja kulture fejka ovog licemjernog i dvoličnog društva koje istim takvim refleksijama poklanja naslovnice i cover storyje. Kultura koja ne zna što bi s odgovornošću, uvijek je spremna pretvoriti je u melodramu. Kod nas se ‘pokajanje’ i ‘iskrenost’ tretiraju kao umjetnički performans. Tko bolje zaplače, pobijedio je. Tko skrušenuje prizna da nekom i ‘dobar dan’ može zvučati kao seksualno napastovanje taj je opet naš dragi Dado.
I zato ‘Lijepa naša nezaboravna rehabilitacija’ nije satira samo o jednom prekrasnom redatelju, nego o cijelom društvu koje se pretvara da moral ima dugme za reset. U toj igri, svi glume. On glumi pokajanje. Mediji glume objektivnost. Publika glumi vjerovanje.
A sustav? Sustav redovito dodjeljuje Oskara za najbolju mušku ulogu u drami ‘Žao mi je’.
Epilog
Svjetlo na kraju mračnog PR tunela.
Možda će heroj doista proći kroz proces samorefleksije, terapije, suočavanja. Možda će nešto u njemu stvarno puknuti i popraviti se. Ali to odavno više nije stvar nas. To nije pitanje ‘povratka’, nego pitanje časti, karaktera i odnosa prema onima koji nisu imali mikrofon ni prostor. Do tada, svaka nova ispovjesna naslovnica, čitaj – razgovaraonica koja njeguje kult ‘posrnulog genija’, samo potvrđuje da Hrvatska ne zna razliku između oprosta i marketinga.
Naš sistem ne traži istinu. Traži narativ. Traži kadar u kojem se suze dobro presijavaju na svjetlu. I traži pljesak. Halidu na smrti, redatelju na pokajanju. Bravo dečki.
I zato svaka čast i magazinu koji će dokazati kako je godina dana kod nas dovoljna za zaborav i dovoljno je samo reći ‘izlazim iz mraka’, da bi se zaboravilo tko je u stvari gasio svjetlo u sobi u kojoj nikad, naravno, nisu izgovorene rečenice stvarnog balkanskog filmskog macho mana Bate Živojinovića kad Štefici Cvek u raljama života obeća karanje.
Karani smo svi koji sudjelujemo u tim PR performansima. I trebamo bit. I zinut. To je nama naša PR borba dala. They say jump, you say how high. Ili još bolje: ‘They tried to put me on a rehab and I say Yeah Yeah Yeahs’! 😉
Fotografije: Pexels