Ako je išta u hrvatskoj pop-kulturi posljednjih godina djelovalo kao urbana legenda, onda je to ideja da hrvatski film može vratiti uloženi novac. Ne simbolički ‘kroz važnost teme’, niti ‘u kulturnom smislu’, nego banalno, tržišno i računovodstveno u eurima. Na spiku input – output.
Onda se dogodi Svadba. U samo dva tjedna više od 400.000 gledatelja, čime je srušen više od trideset godina star rekord Brešanova filma Kako je počeo rat na mom otoku, najgledanijeg hrvatskog filma svih vremena s otprilike 365 000 gledatelja. Prebacit će i cca 450 000 Titanica. Ne zato što je Svadba bitno bolji film, pametniji ili slojevitiji, nego zato što savršeno razumije trenutak, publiku i vlastitu funkciju.
View this post on Instagram
Žikina dinastija za doba algoritma i lajkova
Svadba je ogoljena populistička komedija koja se ne skriva iza karikaže i ironije, ne glumi distancu i ne pokušava biti nešto što nije. Bez ikakvog srama i figa u džepu koristi prvoloptaški vic humor i stereotipe na relaciji Hrvata i Srba po modelu stare škole balkanske komedije u rangu Žikine dinastije, samo s modernijom produkcijom i. društvenim mrežama umjesto videokazeta. Ne traži da ga se tumači nego konzumira. I publika je agresivni i efektni PR prepoznala.
Utoliko Svadba dijeli DNK s publikom Marka Perkovića Thompsona, ma koliko mi ne šutjeli o tome. Ne nužno po svjetonazoru, koliko po mehanizmu masovnosti. Kao što se Thompsonov koncert na Hipodromu PR-ovski komunicirao brojkom od 500.000 ljudi, iako je realna brojka bila između 280 i 300 tisuća, tako Svadba funkcionira na principu velikog broja kao poruke ‘kvalitete’. Nije presudno je li brojka apsolutno precizna (kod Svadbe je), presudno je da je dovoljno velika da postane simbol. Pola milje kao osjećaj, mit, dokaz postojanja kritične mase publike koja želi jednostavnu, glasnu, prepoznatljivu, površnu zabavu bez grižnje savjesti.
View this post on Instagram
U oba slučaja riječ je o istoj psihologiji mase. Potrebi da se vidi, ispuni prostor, pokaže snaga brojnosti. Hipodrom i kino dvorana nisu suprotstavljeni kulturni prostori, samo dva lica istog impulsa. Razlika je samo u formi – jedni pjevaju domoljubne refrene, drugi se smiju svatovima, rakiji i nacionalnim karikaturama, ali poruka i publika je ista. Publika postoji i želi sadržaj koji joj se obraća direktno bez posrednika, a lova ne broji osjećaj nit’ kvalitetu.
Milijunski ulog višestruko vraćen
Ključna razlika i razlog zašto je Svadba presedan leži u ekonomiji. Budžet filma iznosio je oko milijun eura, od čega je 852.253,96 eura došlo iz javnih sredstava HAVC-a. S više od 400.000 gledatelja film je u kinima ostvario oko 3 milijuna eura prihoda. U standardnoj kino-distribucijskoj podjeli, oko 60 % prihoda odlazi prikazivaču, u ovom slučaju Blitz/Cinestaru, dok 40 % ostaje distributeru i producentu (uglavnom pola-pola, po 20%). Kad se sve zbroji i oduzme, dolazimo do gotovo savršene nule. Uloženo vraćeno.
U hrvatskim okvirima, ekonomska film baza nije sitnica koliko tektonski poremećaj i iznimka od pravila. Desetljećima živimo u sustavu u kojem se neuspjeh na blagajnama relativizira, a publika proglašava irelevantnom. Jer art. Jer festivali. Nagrade. I tu smo zadnjih godina svjetski i EU referentni zahvaljujući Slijepčević kratkišu i new dok Fiume o morte hypeu.
Svadba je taj narativ razbila bez teorije i bez opravdanja. Pokazala je da hrvatski film može imati masovnu publiku, može biti tržišni proizvod i ne mora unaprijed prihvatiti ulogu gubitnika. Naravno, to ne znači da je Svadba umjetnički iskorak ili estetska prekretnica. Jok. Ona ne pomiče granice, tek ih pregazi uz harmoniku i svadbenu tortu i pokoji pucanj. Ali upravo u tome leži njezina ‘važnost’.
Nakon Svadbe, pitanje više nije može li se snimiti hrvatski film koji vraća uloženo, nego tko to želi i po koju cijenu.
A to je trenutak u kojem pop-kultura prestaje biti izgovor i postaje ogledalo društva, baš kao i pune kino dvorane koje, poput Hipodroma, više nisu samo prostor zabave nego jasna, glasna izjava.
Čeka se nastavak. Svadbe. Ne Hipodroma.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube