U noći kad zagrebački Vjesnik bukti, bez obzira bio požar podmetnut ili tek post festum još jednog kvara na instalacijama kad iskra pikne krivi prašnjavi kabel u krivo vrijeme, vatra je samo ubrzala proces koji traje već desetljećima. Polagano, tiho i gotovo neprimjetno izgaranje jedne institucije koja je nestajala mnogo prije nego su stigli vatrogasci. Zgrada koja je nekoć bila simbolom moći tiskane riječi, državni dnevnik socijalizma i živi organizam hrvatske informativne industrije, godinama je stajala kao tugaljivo-sablasni podsjetnik na neuspjele privatizacije, loša upravljanja i sustavne pogreške koje su je pretvorile iz centra medijskog života u kostur čiji je pad bilo samo pitanje vremena.
View this post on Instagram
Plamen koji je dovršio ono što je odavno izgorjelo
Prizor Vjesnika u plamenu djeluje gotovo neminovno, kao da je vatra nimalo metaforički realizirala i vizualizirala ono što je već odavno istrošeno. Vjesnik je dekadama bio puno više od novine, d.d-a, tiskare, simbola, poslovnog prostora, medijskog svemira i okupljališta medijske moći. Uz njega i Večernji list, VUS, Plavi Vjesnik, Studio, Start, Vikend, Svijet, Arena, Mila i čuvena edicija stripova. Listovi koji su oblikovali i zadovoljavali socka generacije, pokretali trendove, stvarali kulturne reflekse i svakodnevni ritam zemlje u odumiranju. Kasnije su, za vrijeme prebacivanja na hrvatske modele privatizacije i tranzicije iz socijalne ekonomije na kapitalizam koji to nije, u istom kompleksu, nastajali Globus, Gloria, hrvatski Playboy, Auto klub, Arena i čitava niska izdanja EPH-a. Jutarnji list i Poslovni dnevnik bili bi smješteni u dvorišnu zgradu pored tiskare, dok su Vjesnik, Večernji i Sportske novosti zaposjedali ‘položeni neboder’. U tom se kompleksu mogao osjetiti puls tiskane industrije, svijet u kojem su redakcijski sastanci imali težinu, deadlineovi smisao, a novinari određeni profesionalni kodeks, ponos i anegdote.
View this post on Instagram
Dok napuštena konstrukcija gori, prizor se sukljanja dima doima kao iz nekog drugog stoljeća; izgubljena civilizacija čije su ruševine prepuštene slučaju. Oduvijek je u toj zgradi gorjelo nešto puno opasnije od papira. Izgarana je ideja da se medijskim sustavom može upravljati kao skladištem viška robe, projektom bez vizije, pukim nekretninskim problemom umjesto kulturnom medijskom infrastrukturom. Privatni i državni suvlasnici imali su u rukama komercijalnu zlatnu koku, a uspjeli su je, kao i u gro slučajeva pretvorbi i konverzija državnog u privatno, pretvoriti u gubitaša, brendiranu prazninu, tvrtku u likvidaciji koja desetljećima nije znala niti tko je ni kako vodi, niti kamo ide. Tako je izgledao spori Vjesnikov požar, onaj koji ne osvijetli nimalo poetski zagrebačku noć, ali polako izjeda zidove i napuštene prostore svih katova.
Izgorjela je i ideja novinarstva, ne samo zgrada
Od noćas, kad plamen fizički guta katove, arhive i sjećanja, nije teško vidjeti širu metaforu u kojoj gori vrijeme u kojem je tiskana kultura bila ozbiljna stvar. Izgara epoha u kojoj su novine bile referentne točke društva i spaljuje se iluzija da se profesionalno novinarstvo može održati, ako se prema njemu odnosimo kao prema tehničkom višku. Hrvatska se godinama ponašala kao zemlja koja ne zna što bi s vlastitom poviješću, vlastitim institucijama, vlastitom medijskom baštinom. Dugogodišnja ignorancija i zanemarivanje teško da požarom može iznenaditi ikoga, već je bilo logičnije pitanje – kad će.
View this post on Instagram
Vjesnik je zapravo nestao prije interneta i društvenih mreža, pokunjio se netom prije dominacije digitalnih revolucija. Nestao je kad ga se prestalo shvaćati ozbiljno, to jest financijski dotirano, održavano, stipulirano i protektorirano od strane države. Kad su ga parcelirane politike počele tretirati kao kolonijalni plijen, a privatni vlasnici kao nekretninu s viškom kvadrata.
View this post on Instagram
Ono što je gorjelo i dalo foto content aktivnima na društvenim mrežama nije samo kompleks u Slavonskoj aveniji, koliko izgaranje ideje druge vrste i stoljeća novinarstva. Gore vlastiti neuspjesi i nesposobnost, izgara spomenik tranziciji koja je u ovoj zemlji rijetko što pretvorila u društvenu vrijednost, vrlo često u pepeo. Zgrada je samo doslovno ponovila ono što se na simboličkoj razini već odavno dogodilo. Gorenje Vjesnika je stalo u ogromnu tetovažu s leđa Henryja Rollinsa, a koji je citirao naslov jedne od najjačih agit prop stvari Stoogesa Search & Destroy. I to je zapravo jedina istina koju više nije moguće zataškati ni administrativno, ni politički. Sve ostalo već smo izgubili puno prije plamena. Vrijeme je novih gotika.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube