Ako je prva premijera singl/spota na domaćem terenu bila više nego zadovoljavajuća, dotle ponuda globalnog ‘po jutru se dan poznaje’ stavlja stvari u bitnije prilagođenu perspektivu.
Ne, nažalost ne radi se o ionako prerazvikanom soft grunge superhitu grupe Cranberries u kojem je pokojna Dolores O’Riordan vježbala ispuh glasnica iz pluća. Ovdje je naslov opravdanje za generacijski imidž swith i pomirenje dark i goth šminkera i pozera iz dva doba.
Trenutni prehajpani i fejkerski wannabe goth rock maneken Yungblud, iritantna varijanta Machine Gun Kellyja za ’emo’ publiku koja puši likove poput Damiana Davida ili Ville Valla alias Hima kao autentične, najavljuje album stajanja uz svoje heroje. Tu je prvi po redu Billy Corgan u crnom dugačkom skajnatom S/M mantilu ispred Smashing Pumpkinsa. On se odaziva Yungbludu jer mu spoj nosi vidljivost kod new age publike apsolutno nezainteresiranu za zomboide njegova tipa, a kako nije glup tip njegovu kalkulaciju i ekonomsku opravdanost ne možete ignorirati.
Kao što trebate i morate ignorirati pjesmu zbog mentalnog i slušnog zdravlja, obzirom da je riječ o sterilnoj konfekciji i produkcijskom anemitiranju svakog pokušaja disanja distorzije gitara. Bez kvalitetnog refrena, dramaturgije, dinamičkog dijapazona između strofe i klimaksa, Yungblud je varijanta isforsiranog mladića koji, poput Bejbe Lazanje, po kriterijima Eurosong publike ima ‘ono nešto’. Ne, nema. On je generacijsko ništa.
U 90-ima, na koje se referira, ne bi mogao dobiti ugovor s ozbiljnim izdavačem za album jer je toliko bezličan i generički da ga ne pamtite ni tokom pjesme. Nowdays, tri dekade poslije, PR posluga ga diže u zvijezde onima kojima fali muška Pink i Avril Lavigne. Ni zeru dalje.
Zombie je zomboidno loša konfekcija čiji PR stunt i spoj imena nosi interes. Po prvim taktovima isti nestaje.
Ocjena: 3/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube