Nakon što je svoje glumačko obrazovanje gradila na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, njezin profesionalni put oblikovali su različiti projekti, uloge i iskustva koja su je učila strpljenju, disciplini, ali i važnosti autentičnosti. Karla Matošić Gvozden nam je otkrila kako danas gleda na dane provedene na akademiji, koliko su joj oni pomogli u izgradnji glumačkog identiteta te na koji način uspijeva pronaći ravnotežu između zahtjevnog profesionalnog života i privatnih trenutaka koji je pune energijom. Dotaknuli smo se i njezinih dosadašnjih uloga, glumačkih ambicija, ali i ciljeva koje tek želi ostvariti.
Kako je izgledalo školovanje mlade Splićanke na Sarajevskoj akademiji scenskih umjetnosti u smislu ključne lekcije iz tog perioda i kako su pomogle u prvim profesionalnim koracima u teatru i na filmu?
Uz svu ljubav prema ovom pozivu, školovanje je bilo zaista izazovno i teško, pogotovo mislim na disciplinu koju Akademija i ovaj posao zahtijeva. Meni je bilo još izazovnije jer sam paralelno uz studiranje osnovala svoju obitelj, tako da sam cijelo vrijeme multitaskala između akademskih i majčinskih obaveza. Ima to svoje prednosti i mane. S druge strane, školovanje baš u Sarajevu je još jedna škola, ona životna gdje sam se naučila boriti. To je grad borbenih i hrabrih ljudi koji su navikli na nedaće, prepreke, egzistencijalne poteškoće. Obzirom na to da sam stigla iz Splita, Sarajevo me definitivno oblikovalo kao osobu te sam na mnogim vlastitim iskustvima i situacijama naučila da ništa ne dolazi brzo i lagano. Naučilo me strpljenju i posvećenosti.
View this post on Instagram
Uloga u psihološkom trileru Back Up Faruka Sokolovića bila je prvi veći filmski dugi metar i projekt, zar ne? Kakvo je bilo iskustvo snimanja tog filma i kako je uloga utjecala na tvoj glumački pristup, obzirom na to da dijeliš ekran sa suprugom Rijadom, isto glumcem?
Tako je, film Back Up je snimljen na eksperimentalan način. Imali smo dosta zadataka improvizacije, a imala sam sreću dijelit ovo iskustvo okružena glumicama iskusnijim od sebe poput Jasne Diklić, Belme Salkunić i Bojane Gregorić Vejzović. Istinska je sreća kad možeš učiti od starijih kolega i kolegica, pa tako i od vlastitog muža. Raditi sa suprugom je pomalo čudno i teže jer ne možeš ništa sakriti i ta te osoba dobro poznaje, ali s druge strane u poslu, u glumi, smo samo kolege i ulazimo kao stranci u svaki proces što je osvježavajuće za oboje.
Zadnji period smo zajedno iscrpno radili na mojoj diplomskoj predstavi Mali bračni zločini i moram priznati da koliko god bili bliski i poznavali se, bilo nam je teško za oboje. Međutim glumačka kvaliteta i prednost ove predstave je izrazita glumačka prisutnost, iskrenost, autentičnost i zaigranost na sceni. Ja sam uvijek bila ona koja ide težim, ali putem upornosti i rada, a iza toga, vjerujem, stoji uspjeh. Također oboje smo igrali u nadolazećoj seriji Bos ili hadžija, komediji u kojoj sam igrala sporednu ulogu Amele što je bilo zabavno iskustvo, vjerujem da će se publici svidjeti serija prepuna sarajevskog humora. U budućnosti želim sebi što više kvalitetnih projekata s kvalitetnim kolegama i ekipama.
Koji je dosad bio najizazovniji i najdraži filmski projekt, uključujući studentske i zašto?
Najizazovniji studentski filmski projekt je snimanje kratkog gotičkog horor filma Porculanska lutka koji je primljen u selekciju Portlandskog festivala kratkog horor filma. Izazovno je bilo više zbog tehničke izvedbe: nanošenja velikih slojeva šminke na lice (maske) u nekoliko faza što je zahtijevalo strpljivost, mirnoću i uživljenost u specifičan žanr i kasnovečernja snimanja. Ja sam u tom periodu još dojila dijete pa je meni bila frka, ali sretna sam zbog tog iskustva i žanra koji glumci na ovim prostorima nemaju često mogućnost iskusiti. A najdraži projekt tek iščekujem. 🙂
Kao supruga sarajevskog glumca Rijada Gvozdena, često radiš u sličnim krugovima. Kako brak s kolegom utječe na zajedničku dinamiku na setu i u privatnom životu osobito jer ste i roditelji dviju djevojčica? Život na relacijama između mjesta rada ili snimanja, primjerice Zagreba, Splita i Sarajeva, sigurno donosi brojne izazove. Kako se Gvozden family nosi s tim putovanjima i kako ona utječu na vaš obiteljski i profesionalni ritam?
Spajamo ugodno s korisnim, snimamo zajedno castinge, pomažemo si međusobno i konstantno nadilazimo obaveze isključivo dobrom organizacijom. Ima dana i žutih i sivih. 🙂
View this post on Instagram
Koji su najveći izazovi s kojima se suočavaš kao mlada glumica u regiji, posebno
u kontekstu obiteljskog života i karijere? Je li Balkan bure baruta i u kulturnom
smislu, koliko se osjećaju glumačke istosti i razlike? Što primjećuješ u okviru
različitih škola glume i pristupa na Akademijama primjerice Splitu, Sarajevu i
Zagrebu? Ima li više nadmetanja, konkurencije ili suradnje?
Što se tiče suradnje između Akademija – nema je mnogo, to jest, jako je malo. Pohvalila bih profesoricu glasa Almu Ferovic Fazlić koja je organizirala dolazak profesorica Glasa i
Govora zagrebačke i novosadske Akademije što je bilo prelijepo, ali rijetko iskustvo. Osim festivala u Đakovu, nema mnogo prilika za upoznavanje studenata, razmjenu znanja i suradnje – što je šteta. Isto tako smatram da na mom studiju na Akademiji scenskih umjetnosti nedostaje suradnja izmedu smjerova; režije, dramaturgije i produkcije s glumom kao dio nastave koji bi se vrednovao. To je praksa, znanje koje je ključno za daljnji rad nakon akademije, a imamo ga priliku iskusiti jedino kao dodatnu aktivnost.
‘Ja se vodim time da nikad ne treba odustat od svojih snova i iznova stvarati nove snove i ambicije, jer bez mašte, bez stvaranja umjetnik ne živi.’
Voljela bih da je više suradnje s drugim Akademijama jer se ja vraćam u svoju zemlju kao stranac drugim kolegama i redateljima u Hrvatskoj. Mislim da ima nadmetanja i da je velika konkurencija, time nemaju svi jednaku priliku za uspjeh. Ja se vodim time da nikad ne treba odustat od svojih snova i iznova stvarati nove snove i ambicije, jer bez mašte, bez stvaranja umjetnik ne živi. Mnogo je izazova s kojima se susreću mladi glumci, umjetnici generalno, što ne bi trebalo tako biti. Podržavam Irsku koja je prva uvela trajni temeljni dohodak za umjetnike, naknadom od 325 eura tjedno. Bilo bi lijepo kad bi to postalo normalno u što više zemalja pa i u Lijepoj našoj. Mislim da su umjetnost i kultura jako malo cijenjeni na ovim prostorima.
View this post on Instagram
Iskustva na nedavnim premijerama poput one Back Up na Sarajevo Film Festivalu? Što i koliko znači podrška publike i medija u takvim trenucima? I maštaš li o inozemnim produkcijama ili je regija i Balkan dovoljan?
Za nas mlade glumce mediji su svakako prilika da nas publika i mediji primijete. Filmom
Back Up imala sam prvi put priliku zakoračiti crvenim tepihom SFF-a kao glumica, što mi je donijelo barem mali dašak glamura koji osjetimo kad gledamo hollywoodske glumce na njihovim premijerama. Maštam upravo o inozemnim produkcijama i voljela bih raditi uloge na drugim jezicima poput engleskog, talijanskog, francuskog, a otvorena sam i za učenje novih jezika poput ruskog, slovenskog, španjolskog, turskog. Bila bih sretna učiti novi jezik za ulogu. Također, upravo zbog toga razmišljam o upisu master studija iz filmske glume u inozemstvu.
Našao me naslov, parafrazirat ću, ‘Želim raditi revoluciju svojim radom i ulogama’. Kako i kakvu si revoluciju zamislila i u kojem smislu?
Pod tim mislim na transformativnu snagu glume, rušenje stereotipa i progovaranje o društveno bitnim temama kroz svoj rad. Zanimaju me uloge koje dekonstruiraju očekivanja publike. Ne želim isključivo samo interpretirati likove, već koristiti glumu kao alat za preispitivanje društvenih normi. Ima nešto u mojoj osobnosti željno slobode i revolucije, uz to sam duboko emotivna i lako skupim tuđe emocije, suosjećam i previše. Želim to pretvoriti u vlastitu transformativnu snagu.
‘Zanimaju me društveno angažirani, pozitivni projekti; mislim da oni uljepšavaju svijet.’
Kakvi su planovi za budućnost – postoje li novi filmski ili kazališni projekti u pripremi, možda nešto u kojem ćete surađivati s Rijadom? Kakve bi naslove u teatru ili filmu najradije voljela raditi? I postoje li granice tvom davanju ulogama?
Igram predstavu Kad sam bio Hodža u Sarajevu – autorski projekt pisca Damira Ovčine koji je napisao istoimeni popularni i iznimno kvalitetni roman. Igram prvi put glavnu ulogu, lik Dušice koja je duša, svjetlo romana i drame Kad sam bio Hodža. Što se tiče suradnje sa suprugom, zaigrat ću u njegovom filmu Majka za koji prikuplja sredstva, po autobiografskoj priči iz njegovog života, njegovoj sestri heroini koja je sa 13 godina preuzela brigu o osmero braće i sestara zamijenivši majku koja je preminula. Osim kao glumica, sudjelovat ću u produkciji filma – konkretno u izboru glumaca jer vrlo dobro poznajem likove iz filma. Zanimaju me društveno angažirani, pozitivni projekti; mislim da oni uljepšavaju svijet. Voljela bih raditi povijesne, autobiografske uloge, kao i pobjeći od sebe, jer me najviše interesiraju transformacije. Široka je lepeza uloga, ali da mogu birati sigurno bih izabrala povijesnu ličnost iz nekog drugog vremena, etape. Smatram da je istraživanje i rad na takvim ulogama posebno uzbudljiv.
View this post on Instagram
Nedavno se uz kontekstualiziranje ‘kemije’ Margot Robbie i Jacoba Elordija u novoj adaptaciji Orkanskih visova u filmskim krugovima povela rasprava o daljinama glume i uloga kad se poigrava s kontrolom emocija i strasti. Može li se (i kako) ljudima objasniti moment ‘ne, to nisam ja, to je uloga’ u scenama izmjena strasti i nježnosti na filmu, uz povlačenja crte između glume i stvarnog doživljaja. Kao glumica mlađe generacije, kako gledaš na takve postavke, je li uvijek individualno?
Što se tiče miješanja privatnog i poslovnog, mislim da je najpametnije tu postaviti crtu i da smatram naravno da to nisam ja, već lik koji gradim. Mislim da treba biti profesionalan do kraja, ali i znati postaviti granice s kolegama do kojih možemo ići da bi gluma bila što uvjerljivija. Glumci trebaju imat vlastitu mogućnost izbora granice, a prije svega ostati profesionalni. Naravno da je sve individualno.
View this post on Instagram
Ako bi mogla izdvojiti jedan ili više privatno-poslovnih trenutaka iz karijere koji te je najviše oblikovao, bilo to neka anegdota s seta, obiteljski trenutak ili prekretnica, što bi to bilo i zašto?
Nije anegdota, više je prekretnica koja me oblikovala i naučila da sve mogu – to je period kada bi nakon satova glume i nastave do 20 sati ‘trčala’ na kasnonoćna snimanja jedne reklamne kampanje. Suprug i ja smo često zajedno snimali, nekad i s djecom. Ta vrsta multitaskanja me oblikovala, naučila strpljenju i koncentraciji, da ostanem fokusirana i opuštena u najstresnijim trenutcima.
Fotografije: Privatna arhiva