U razgovoru s filmskim kritičarom, urednikom i dugogodišnjim djelatnikom hrvatske kinematografije Zlatkom Vidačkovićem dotaknuli smo se ključnih tema koje oblikuju domaću filmsku scenu – od njegovog profesionalnog rada i iskustva u filmskoj kritici, do šireg sagledavanja hrvatske kinematografije u suvremenom kontekstu. Poseban naglasak stavljen je na ulogu filmske kritike u oblikovanju javne percepcije filma, kao i na izazove i potencijale koji stoje pred hrvatskim filmom danas. Razgovor smo zaključili pogledom u budućnost i pitanjem kako će se razvijati hrvatska filmska kritika u godinama koje dolaze.
1. Korijeni zaraze filmom kao umjetnošću i otkrivanje strasti pretpostavljam idu u rane šibenčanske dane mladosti i protežu se kroz 70-e i 80-e. Možete li se prisjetiti te inicijalne iskre? Što je uvjetovalo i tko je uvjetovao filmofiliju u mladog Vidačkovića?
Moji korijeni filmofilije doista sežu u šibenske dane djetinjstva i mladosti. Jedna od prvih i najjačih slika koju nosim iz tog vremena vezana je uz projekcije na goričkim skalama tijekom Međunarodnog dječjeg festivala, kada se film gledao gotovo ritualno, na otvorenom, među ljudima, u atmosferi zajedničkog otkrivanja filmskog svijeta. Također sam u šibenskoj gimnaziji pokrenuo Klub ljubitelja filma, u kojem smo svake subote gledali filmove u sekcijama Filmski hitovi i Filmski klasici. Kasnije su tu strast hranile kino dvorane, bogati filmski televizijski program i čitanje.
2. Biste li nam opisati iz vlastite perspektive svoj put do novinara i arhivista u HNK-u, filmskog kritičara i umjetničkog ravnatelja Pula Film Festivala? Kako su se te slično- različita zanimanja preplitala u karijeri i kakoih gledate s distance i bez iste?
Moj put nije bio pravocrtan, ali je bio logičan. Po struci sam krenuo iz novinarstva, u Jutarnjem listu i Globusu, zatim sam bio urednik u Vijencu i filmski kritičar u Vjesniku, i
portalima net.hr i tportal.hr, potom sam pokrenuo portale iz grupe Kulisa.eu te Filmovi.hr, a danas osim kao arhivist i urednik u HNK pišem filmske kronike za časopis Forum i kazalište
za Zagreb moj grad. Diplomirao sam novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti, a znanstveno se usmjerio prema doktoratu u informacijskim i komunikacijskim znanostima. Predavao sam 20 novinarskih i filmskih kolegija na 4 sveučilišta, kao što je Povijest i teorija filma ili Novinarstvo u kulturi.
Rad u medijima, uređivanje publikacija, festivalska selekcija, predavanja, publicistika i današnji rad u HNK-u nisu mi odvojeni svjetovi, nego povezani oblici istoga interesa: razumjeti kako umjetnost komunicira s publikom i kako kulturna memorija ostaje sačuvana. U Puli sam se bavio aktualnom filmskom produkcijom, u kritici evaluacijom i interpretacijom, a u HNK-u sam došao na mjesto urednika, ali me prirodno privukla i dimenzija arhiva, kontinuiteta i kulturnog pamćenja.
3. Kao dugogodišnji član žirija kritike na prestižnim festivalima poput Cannesa, Venecije, Berlina i San Francisca, kako vidite razlike između međunarodne i hrvatske filmske scene? Kako se i kojim putem upada na te pozicije? Tko zove, ako znamo tko se odaziva?
Razlike između međunarodne i hrvatske scene ponajprije su u razmjeru, industrijskoj infrastrukturi i tržišnoj snazi, ali ne nužno i u talentu. Hrvatska scena ima autore, teme
i poetike koje nekad mogu biti relevantne i izvan nacionalnog konteksta, ali nema isti
produkcijski zamah niti istu distribucijsku moć kao veće kinematografije. Što se tiče festivalskih žirija, na takve se pozicije ne dolazi slučajno. Dolazi se dugogodišnjim ozbiljnim radom, prisutnošću u struci, međunarodnim kontaktima i kredibilitetom koji se gradi godinama. U mom slučaju važnu su ulogu imali rad u Vjesniku, Hrvatskom društvu filmskih kritičara, međunarodne kritičarske mreže poput FIPRESCI-ja i FEDEORA-e, te kontinuirano praćenje i predstavljanje filma u javnom prostoru. Ukratko, netko mora znati tko ste, ali još važnije, mora znati zašto ste relevantni.
‘Zanimalo me kako kritika vrednuje domaći film, po kojim kriterijima, s kojim razlikama među listovima i koliko je povezana s društvenim kontekstom.’
4. Koliko je hrvatska kinematografija danas konkurentna na globalnoj razini u smislu da se može govoriti o nekom balkanskom novom valu, kao nekad Danskoj Dogmi, španjolskom art populističkom kružoku, nordijskom trileru, rumunjskoj postmoderni i sličnim mikro scenama unutar EU filma?
Hrvatska kinematografija danas jest vidljiva, te ne bih govorio o zaokruženom ‘balkanskom
novom valu’ u smislu profiliranog estetskog brenda kakav su bile Dogma, rumunjski novi val ili nordijski noir. Postoji više jakih autora, više prepoznatljivih poetika i više koprodukcijske otvorenosti nego prije, ali nema jedinstvene oznake koja bi funkcionirala kao međunarodno prepoznatljiv zajednički nazivnik regije. Cijeli istočnoeuropski film ima mnogo srodnih tema, tranzicijskih trauma, obiteljskih konflikata, crnog humora i društvene kritike. To može biti plodno tlo za prepoznatljivost, ali ne treba olako proglašavati pokret ondje gdje još prije vidim skupinu snažnih pojedinačnih autorskih rukopisa nego homogenu školu.
5. Vaša knjiga ”Hrvatska novinska kritika i suvremena nacionalna kinematografija”
temelji se na Vašoj doktorskoj disertaciji. Što Vas je inspiriralo da istražite trendove
novinske kritike hrvatskih filmova od 2001. do 2019. godine i koji su zapravo?
Na istraživanje novinske kritike hrvatskih filmova od 2001. do 2019. potaknula me činjenica da je filmska kritika u Hrvatskoj vrlo prisutna u medijima, a vrlo rijetko sustavno analizirana kao novinarski žanr i kao indikator odnosa društva prema nacionalnoj kinematografiji. Zanimalo me kako kritika vrednuje domaći film, po kojim kriterijima, s kojim razlikama među listovima i koliko je povezana s društvenim kontekstom. Jedan od važnih nalaza bio je da se kritičke ocjene razlikuju ovisno o društvenoj aktualnosti tematike, a knjiga je upravo zato pokušaj da se umjesto usputnih dojmova ponudi empirijski utemeljena slika trendova.
O autoritetu filmske kritike
6. U knjizi analizirate kako se mijenjao odnos kritičara prema filmovima koji se bave
društvenim pitanjima. Koje su ključne promjene koje ste primijetili i mislite li da kritika danas više ili manje podržava socijalno angažirane filmove?
Primijetio sam da hrvatski novinski kritičari vrlo često hrvatske filmove stavljaju u širi društveni kontekst i da su u pravilu afirmativnije pisali o filmovima koji su prepoznavali kao
društveno aktualne. Ali tu treba biti precizan: nije svaka društvena tema automatski donosila bolju kritiku. Istraživanje je pokazalo da su kritičari cijenili društvenu relevantnost, no samo onda kada je film bio i kvalitetno napravljen. Dakle, nije bilo dovoljno imati ”važnu temu”; trebalo ju je uvjerljivo pretočiti u film.
7. Kako ocjenjujete referentnost i relevantnost filmske kritike u suvremenom hrvatskom društvu novog milenija i koliko se promijenila u odnosu na tekovine prošlog stoljeća? Dojam je da je danas puno više mediokriteta i nimalo profesionalnih izvođača radova od istinski referentnih malih Aristotela, Sokrata i Platona filmskog znanja. Obzirom da ne postoji fakultet za kritičara, a kritika je samo jedna od formi novinarstva koje je bitno pokošeno novim tekovinama, koje su kriteriji i kompetencije da bi se netko mogao zvati filmskim kritičarem/kritičarkom?
Filmska kritika danas ima manji institucionalni autoritet nego u drugoj polovici 20. stoljeća,
ali to ne znači da je izgubila smisao. Izgubila je monopol, a ne nužno relevantnost. Problem je što je digitalno okruženje otvorilo prostor svima, pa se danas pod kritikom često podrazumijevaju dojam, promocija, navijaštvo ili instant-komentar. Da bi se netko ozbiljno
zvao filmskim kritičarem, nisu dovoljne ni same teorijske reference ni sama ljubav prema filmu. Potrebni su široka filmska kultura, poznavanje povijesti filma, sposobnost analize
filmskog jezika, argumentirano pisanje, etička neovisnost i kontinuitet rada. Kritičar ne smije biti puki navijač ni PR-produžetak scene. Mora biti kompetentan tumač i odgovoran evaluator.
8. Puno je pera na RH kritičarskoj sceni koji se etiktetiraju (filmskim) kritičarima a samo na temelju teorije i pročitanih knjiga tek zagrebavaju filmofiliju razine sastavaka srednje škole ili pak potplaćenih koji svojim friendovima filmašima idu na ruku. Ima li kružoka unutar filmske kritike i filmske scene u RH i koji su?
Naravno da na maloj sceni postoje osobne bliskosti, generacijske i interesne grupacije. To nije specifičnost samo hrvatske filmske kritike, nego malih kulturnih sredina općenito. Bitno je da bliskost ne počne utjecati na kriterije, a kritika od evaluacije postane dio uzajamnog
potvrđivanja. Ne bih to pojednostavljivao u teorije zavjere, ali bih vrlo jasno rekao da su neovisnost, distanca i integritet presudni. Ja sam predsjednik Suda časti Hrvatskog društva filmskih kritičara i radim na tome u praksi, a kad sam bio predsjednik od 2003. do 2008. uveo sam odredbe o sprječavanju sukoba interesa koje su i danas na snazi.
9. Je li kritika izgubila na utjecaju zbog društvenih mreža i streaming platformi ili je još uvijek ključna za oblikovanje javnog mišljenja? Dojam je da downdrop kriterija utječe na devalvaciju forme i filmske kritike.
Društvene mreže i streaming platforme jesu promijenile položaj kritike, ali nisu ukinule potrebu za njom. Naprotiv, u vremenu inflacije sadržaja potreba za argumentiranim posredovanjem čak je veća. Ono što se promijenilo jest to da je publika raspršena, pažnja kraća, a autoritet fragmentiran. Danas više nije dovoljno biti objavljen u novinama da biste automatski bili relevantni. Relevantnost se stalno mora dokazivati znanjem, dosljednošću i
stilom. Devalvacija kriterija postoji, ali nije argument protiv kritike, nego argument za ozbiljnu kritiku.
‘Trenutno sam primarno fokusiran na knjigu Hrvatska književnost, film i TV, koja istražuje odnose između književnih predložaka i njihovih filmskih ekranizacija u suvremenom hrvatskom kontekstu.’
10. Stanje na hrvatskoj filmskoj sceni danas, što biste izdvojili kao glavne snage, a što kao izazove? Koliko su koprodukcije, poput fenomena ”Svadbe” važne za razvoj nacionalne kinematografije?
Glavne snage hrvatske filmske scene vidim u autorskoj raznolikosti, u sposobnosti da se i s ograničenim sredstvima proizvedu estetski i tematski relevantni filmovi, te u otvorenosti prema međunarodnim koprodukcijama. Glavni izazovi su tržišna slabost, ograničena distribucija, nedostatak kontinuiteta komercijalnih hitova i ponekad prevelika ovisnost o institucionalnim modelima financiranja. Koprodukcije su važne jer šire tržište, povećavaju vidljivost i omogućuju složenije projekte. Ako su dobro vođene, one ne razvodnjavaju nacionalnu kinematografiju nego joj otvaraju veći prostor djelovanja.
11. Film ”Svadba” Igora Šeregija postao je fenomen – najgledaniji hrvatski film 21. stoljeća s preko milijun i pol gledatelja u jugosferi ili ti regiji. Kako tumačite taj uspjeh, posebno u kontekstu balkanske koprodukcije i tema poput obitelji, politike i humora na razini viceva i šablona primijenjenih od Žikine dinastije do patentiranja „Otac nevjeste“ koncepta?
Film redatelja Igora Šeregija, koji bio moj student na ADU, očito pogađa prostor u kojem publika prepoznaje obiteljske obrasce, nacionalne stereotipe, političke napetosti i humor koji funkcionira preko kolektivno poznatih situacija. To nije mala stvar. Činjenica da je film u premašio 760 tisuća gledatelja u Hrvatskoj i 2 milijuna gledatelja u regiji, pokazuje da je pogodio znatno šire od nacionalnog tržišta. Takav rezultat ne dolazi samo iz marketinga. Pritom je važno reći da komercijalni uspjeh sam po sebi ne znači i veliku umjetničku vrijednost, ali je ozbiljan indikator komunikacijske učinkovitosti filma.
12. Uz knjigu ”Hrvatska novinska kritika i suvremena nacionalna kinematografija” objavili ste i ”Hrvatski film u 21. stoljeću”. Kako se ove dvije knjige nadopunjuju?
Te se dvije knjige prirodno nadopunjuju. ”Hrvatski film u 21. stoljeću” bavi se samim produkcijskim kontekstom, redateljima, žanrovima, temama i razvojem suvremene hrvatske kinematografije, dok ”Hrvatska novinska kritika i suvremena nacionalna kinematografija” prati kako je ta ista kinematografija bila vrednovana, tumačena i medijski posredovana. Jedna knjiga govori više o filmovima kao djelima i sustavu proizvodnje, druga o njihovoj recepciji u novinskom polju. Zajedno daju puniju sliku: što se snimalo, kako se to čitalo i što to govori o hrvatskoj kulturi novog stoljeća.
13. Nikad Vas nije povuklo na autorstvo u smislu režiranja, pisanja scenarija, eventualno glume ili producentskih angažmana u smislu aktivne uloge u samoj produkciji filma, ne isključivo teoretskoj i festivalskoj?
Naravno da me produkcijska i stvaralačka strana filma uvijek zanimala, ali moj je temperament ipak više vezan uz selekciju, interpretaciju, kontekstualizaciju i promišljanje filma nego uz režiju ili scenarističku praksu. Bio sam i producent filmskih manifestacija i
programa, dakle nisam bio potpuno izvan organizacijskog i izvedbenog segmenta, ali nikad nisam osjetio da je moja primarna autorska ambicija u tome da sam stanem iza kamere. Više me zanimalo kako film čitati, vrednovati, predstavljati i smjestiti u širi kulturni kontekst. Ako budem pisao scenarij za film, bit će to za obrazovni dokumentarac iz tematike mojih knjiga jer to nam jako nedostaje.
14. Imate li planove za buduće projekte u području filmske kritike ili publicistike ili i
druge filmske angažmane?
Trenutno sam primarno fokusiran na knjigu Hrvatska književnost, film i TV, koja istražuje odnose između književnih predložaka i njihovih filmskih ekranizacija u suvremenom hrvatskom kontekstu. Riječ je o projektu koji pokušava sustavno povezati ta medijska polja, analizirajući kako se književni tekstovi transformiraju u audiovizualni izraz i kako se pritom mijenjaju značenja, narativne strukture i društveni konteksti. Drugo poglavlje posvećeno je i televizijskom filmu, a treće nezavisnom igranom filmu, kao produkcijskim modelima koji su danas znatno potisnuti, ali su imali važnu ulogu u razvoju hrvatske filmske kulture.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube