Fuquin Michael je industrija sjećanja prerušena u biografski film, sanitarni, obiteljski odobreni sladoled za kojeg se nitko nije ni potrudio učiniti išta više nego ponuditi sterilno, obiteljski sanirano, dramaturški mrtvo djelo, koje u alternativi ako odgledate na YouTubeu niz originalnih spotova imate bolji film besplatno i bez 129 minuta ulaganja vremena u ovo – hm, ništa, karikaturalno ništa.
Praktičan test za svaki glazbeni biopic je odgovor na pitanje je li film zamjenjiv s Wikipedia članakom i koliko je po istom snimljen? Antoine Fuqua je za Michaela, svoje komercijalno najambicioznije i ujedno najsramotnije ostvarenje položio s odličnim, u prijevodu – pao je spektakularno. Ono što gledamo narednih 129 minuta nije ni drama ni dokumentarac ni portret, koliko proizvod manufakture PR Jackson Family meets Wikiscript. Nacrtano unutar granica koje je Jacksonova obiteljska kuća postavila kao preduvjet, financirano logikom nasljedstva, isporučeno s toliko zaštitnih slojeva da ispod ostataka šminke kojom je Colman Domingo kao Joe Jackson našminkan iz filmova o vampirima, ne o glazbenoj industriji, nema apsolutno ničega što bi izgledalo kao istinita ljudska priča.
View this post on Instagram
Ista formula kao Bohemian Rhapsody, ali bez duše
Fuqua je snimio ne film o čovjeku kakav je Michael Jackson bio, nego film koji Michaelu Jacksonu LLC želi biti isprani PR video članak. Jaafar Jackson, netjak Michaelov, sin Jermaineov, fizički je castan zbog naličja The Jacksonu i taj je facijalni dio dobro obavljen. Pokreti tijela su uvježbani, a poneki plesni trenutak zadrži pažnju onoliko koliko original dopušta imitaciji. No gluma, ako se to može nazvati glumom, je nešto što zahtijeva posve drukčije alate kojima Jaafar ne raspolaže.
View this post on Instagram
Naime, njegov Michael govori cijeli film na rubu falseta, onim slatkim, anđeoskim, gotovo predpubertetskim glasom kojim je MJ projicirao svu svoju namjernu bespolnu nevinost. Performativna strategija glasnicama Jaafara Jacksona postaje parodija jednako kao i make up njegova oca Joea. Ne zlonamjerna niti zlovoljna, već supernemoćna. Naprosto nikad ne prodre ispod površine glasa do čovjeka koji bi mogao nešto osjetiti, odabrati, izgubiti ili zaslužiti, odrediti se prema liku čiji je život dao materijala za trilogiju bar. Psihologija lika u potpunosti izostaje. Michael Jackson kao filmski lik ne donosi ni jednu jedinu odluku koja bi mu definirala karakter, mimo onog što je već upisano u mitologiju. Voli plesati od malih nogu. Otac ga je tukao remenom. Majka ga je voljela. Braća tiho podržavala. Sestre Janet nema u filmu. Kvintilion puta vidio je nešto na pozornici i znao je što treba biti. Wiki drama je potpuna. Izbjeljivanje njegove face i kože i bukvalno i metaforično tretira se u filmu kao medicinska enigma, nešto što se dogodi i o čemu se šapuće jer mu izmiče vremenski.
View this post on Instagram
Nije se uspjelo u svemu onome što bi jedan biopic trebao biti
Transformacija tamnoputog dječaka iz Garyja, Indiane u bijelu, kirurški rekonstruiranu pop ikonu, koja je bila jedna od najdramatičnijih vizualnih i identitetskih metamorfoza u povijesti popularne kulture, nosi u sebi pitanja o rasnoj politici, samomržnji, medijskoj slici crnog tijela i pritisku industrije koja crne zvijezde nagrađuje kada su dovoljno neopasne za bijelo tržište. Sve to Fuqua servira kao estetsku pozadinu, ne kao temu. Opravdanje je timeline. I onda, naravno, postoje optužbe. Nagodbe. Djeca. Leaving Neverland. Film završava 1988., s Bad turnejom u Londonu i epiloškom karticom koja kaže ‘njegova priča se nastavlja’ što je redateljski ekvivalent tapšanja po ramenu mirnog izlaska iz sobe u kojoj gore zavjese. Formalno, film možete pokušati braniti jer prikazuje rane godine do Bad albuma, dakle “to se još nije dogodilo”. Ali svaki biopic koji se bavi živim pitanjima odgovornosti mora ili suočiti ili otvoreno priznati kako se ne suočava. Fuqua ne radi ni jedno ni drugo već se pretvara da pitanje ne postoji. ‘His story continues’ redateljski je ekvivalent prolaska kroz gorući hodnik i proglašavanja da nema dima. A vatre pogotovo. Sve što bi svi svjedoci ikad htjeli posvjedočiti.
View this post on Instagram
Glazbeni blokovi i plesno pjevne točke the hitova a la Wanna Be Startin Somethin, Billie Jean, Beat It i slične ostaju jedino mjesto tijekom kojih film ima opravdanje za postojanje, ali baš stoga i razočaravaju više od dramskih. Nastupi su lijepo koreografirani, Jaafar fizički uvjerljiv u pokretu, dočim Fuqua odlučuje sve sekvence snimiti urednom, reklamnom estetikom koja ih zamata kao produkciju glazbenih spotova srednje klase 80-ih, rekonstruiranih 40 godina poslije. Ne stvara se dojam živog nastupa, ne osjeća se energija publike, napetost trenutka. Umjesto toga Fugua nudi kratki rez, široki kadar, krupni kadar, maskiranje face, igra svjetala, naglasak na bijelim čarapama i laštenim cipelicama, kontrasvjetla i šeširić, nešto što podsjeća na spot Billie Jean, ali samo podsjeća. Otvorite YouTube. Originalni su bolji. Besplatni su. Nisu 129 minuta dugi. I nema toliko sluzi.
View this post on Instagram
Skupi PR koji nije dostojan legende
Michael je točno onaj film koji producenti Jacksonove ostavštine plaćaju da postoji, instrument perpetuiranja mita bez mane, PR materijal u formi dugometražnog igranog filma, anđeoska ikonografija rekonstruirana za sljedeću generaciju potrošača. Može biti da su svi koji su u njemu surađivali vjerovali da rade nešto vrijedno. Namjera nije upitna, koliko rezultat, a taj je bezgrešan, bezdušan i dosadan kao sat vremena čekanja u redu za suvenirsku trgovinu Neverlanda. Jedino pitanje koje film doista nenamjerno otvara je kako je moguće da je čovjek koji je živio toliko ekstatičan, razoren, slavan, usamljen, crn i bijel život ostavio intervencijama familije tek ovu sirotinjsku sivu sjenu sebe na platnu?
Ocjena: 2/10
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube