Rođena u Tuzli, obrazovana u Sarajevu, povezana s Beogradom, a danas pozicionirana u Ljubljani, Dženana Hadžihafizbegović svoj je put gradila između književne teorije i osobne kreativnosti, spajajući ljubav prema čitanju s potrebom za pisanjem. U razgovoru koji slijedi otkrila nam je kako gleda na umjetnički izričaj, postoji li ugroza u modernom svijetu za ljudsku kreativnost a i otkrila malo više o svom radu, prošlom, sadašnjem i budućem.
1) Tuzla, Sarajevo, Szymborska, životopis prati određenu geografiju bijega od poznatog. Je li pisanje za tebe nastavak te iste logike ili nešto sasvim suprotno, pokušaj da se negdje zasidrišiš? I gdje uopće ovih godina prebivaš kao neko gnijezdo…
Slobodarska Tuzla je moj rodni grad. Prvih osamnaest godina provela sam u Tuzli. Taj grad me porodio – ne kao ideologiju, nego kao stav. Nije nikakav karikirani bastion okorjelih komunjara kakvim ga vole crtati; prije je riječ o jednom habitusu koji ostaje u čovjeku. Prvi grad poslije Tuzle koji sam doživjela kao svoj bio je Beograd. Mene je bliskost Beograda, nego li nekom drugom mjestu u BiH, a i geografska blizina, dočekala po rođenju i pratila po odrastanju. I važi jednostavno pravilo: u Tuzlu se ne zaluta – ili dođeš, ili je zaobiđeš.
Tuzla i Sarajevo su dvije dimenzije urbanog refleksa. Malo po čemu su slični gradovi, ali Sarajevo mi je bilo grad domaćin petnaest godina studija i esnafa, moj operativni i životni centar. Tamo sam prošla ono što se može nazvati ozbiljnim formiranjem: studirala, radila, profilirala zanat i ispolirala profesionalni i intelektualni okvir. Szymborska je bila moj prvi ozbiljan akademski zahvat, kroz koji sam ušla u slojevitost Holokausta i svjedočanstva što dolaze iz doživljenog i proživljenog; širi korpus poljskih autora koji su pisali iz tog iskustva. Prilično težak materijal. Nije ona vrsta rada koja ostaje na teoriji. Gradivo koje te ne ostavlja netaknutim, na što sam blagovremeno bila upozorena od strane svoje supervizorke koja je i sama već bila duboko u toj temi. Poslije Sarajeva, desio se Rotterdam. Sustav u Nizozemskoj funkcionira bez viška riječi: precizan, organiziran, bez improvizacije. Odgovaralo mi je biti dijelom tog sistema više nego što sam očekivala – vjerovatno kao korekcija onog balkanskog „ma može sve“.
Sada sam u Ljubljani, pa je i Zagreb učestaliji. Ljubljana je mega. Ima taj neki tempo koji mi u ovim stabilnim tridesetim prija; geografski savršeno pozicionirana, grad je lagan, Slovenci nisu nagli, naporni, ni bučni. Znanstveno-istraživački centar Slovenske akademije nauka i umjetnosti gdje sam trenutno akademski fiksirana apsolutno ispunjava sve moje kriterije, pa imam priliku biti negdje između: raditi, pomicati granice, testirati koliko daleko mogu ići. U svemu tome, pisanje ne doživljavam kao sidrenje, nego kao alat: način da se stvari razlože, preciziraju, i, kada treba, dovedu u pitanje. Ako postoji gnijezdo, onda je ono privremeno i pokretno – više u jeziku nego u prostoru, ali osjećam da se približava trenutak i za konačno fiksiranje baze u vremenu i prostoru. Nisam rado nomad.
2) Ako si odrastala uz ‘Boatman’s Call’ recimo, standardi su nešto na što ne samo da pristaješ i biraš nego nužno trebaš u moru ponude smeća raznih vrsta. Je li poezija mrtva ili smo samo prestali znati gdje je tražimo? I konkretno, što je zadnjih godina izašlo na ovim prostorima što bi se moglo braniti bez izvinjenja? Da ne odemo pretjerano po kriterijima ali da, koji su kriteriji dobre i sjajne i nečitljive poezije. Imamo sad slučaj jednog rubnog starca koji je dobio Goranov vijenac pa nije…ti nastavi.
O standardima je ponajbolje rekao Boris Buden, posebno u kontekstu društva, kulture i politike. Buden sugerira da insistiranje na standardima može zamagliti stvarna pitanja, te da isti sami po sebi nemaju vrijednost, nisu prirodni ni objektivni, nego nastaju u određenim povijesnim i društvenim okolnostima. Odrasla sam na Balkanu i nije me moglo mimoići ništa od onoga što Balkan nosi u sebi – ni težina, ni ljepota, ni proturječja. Nisam od toga bježala, ali me oduvijek zanimalo šta postoji izvan tog okvira, šta je to što nam izmiče i što nam nije dato. To „tamo negdje“ me privuklo, ne kao bijeg, nego kao proširenje. To nije izdaja vlastitog. Balkan je moj temelj, bez njega ne bih znala ni šta tražim, ni kako da razumijem ono drugo. Ovo nije rascjep niti kolebanje identiteta, nego je riječ o svjesnom širenju vlastitog.
Mišljenja sam da je poeziju zadesila sudbina kakva i, recimo, Balaševića – komercijalizirani su oboje, svedeni na profan trenutak jeftine (zlo)upotrebe. Užasavam se toga. Imala sam averziju prema svemu što se poeziji pripisivalo, odbijala sam je čitati. Poezija nije ljubavna nota i patetika kakvom je drže i tretiraju. Damar poezije je ozbiljan, oštar ton koji insistira da mu se pristupi s blagom intelektualnom superiornošću i jačim želucem nego ostalim žanrovima. Kada sam otkrila dubinu i „mračnu“ stranu poezije kakva je ona u Harlemu Langstona Hughesa, Mačićima Darka Cvijetića, Treskavici Damira Ovčine, Logoru gladi kod Jasla Szymborske, Fugi smrti kod Paula Celana, itd, počela sam ispitivati i svoje granice stvaranja; imala sam par javnih čitanja i drago mi je da sam probala to. Izašla iz te priče za sada, barem autorski, no i dalje je održavam čitanjem nekih imena zbog kojih vrijedi cijeniti poeziju. Radmila Petrović je sjajna, kao i Draško Sikimić.
Da, ispratila sam priču Milka Valenta. Reći ću samo da se gnušam agende tog slučaja. Općenito mi tematski pedofilija i dječija pornografija izazivaju doslovno fizičku mučninu. Uopće ne želim disktirati s bilo kim o tome ako ima mišljenje drugačije od mog. Ne zanima me što bi neko imao reći na tu temu kako bi me razuvjerio. Jer ne bi. Nipošto ne njegujem toleranciju da slušam niti marim što će se možda naći neko da kaže kako moj stav u vezi s potonjim nije human – sikter! Milka Valenta i Goranovog vijenca što se tiče, da se ne ponavljam, reći ću da su u svojim kolumnama na Portalu Novosti, Boris Postnikov i Mima Simić mic dropali. Odlični.
3) Tvoji književni uzori, Celan, Pessoa, Cavafy, Milosz, uglavnom su pisci koji su živjeli u radikalnoj nesuglasici sa svojom epohom. Imaš li osjećaj da i sama pišeš iz nekog oblika otpora, ili ti je to pojam koji smeta?
Ne bih rekla da su mi iznad navedeni književni uzori, ali jesu među onima koji su za mene
precizno utjelovili ono što nazivate „radikalnom nesuglasicom sa svojom epohom“. Paul Celan, Fernando Pessoa (i svi njegovi heteronimi), Constantine P. Cavafy i Czesław Miłosz nisu pisali iz komfora pripadanja, nego iz pukotine – i to je ono što me zanima. Nemam problem s pojmom otpora u tom maniru, ali ga ne romantiziram. Otpor danas prečesto dolazi kao poza, kao unaprijed pripremljen jezik koji tačno zna šta treba reći da bi zvučao „ispravno“. To me ne zanima.
Ako postoji nešto poput otpora u mojim tekstovima, onda dolazi iz potrebe za točnošću, da se stvari imenuju bez uljepšavanja i bez pristajanja na zadane retoričke imperative, bilo da dolaze iz politike, kulture ili same književnosti. Ne osjećam se kao neko ko stoji nasuprot epohi iz neke velike, deklarativne pozicije. Prije bih rekla da pokušavam izbjeći njene najbanalnije mehanizme: pojednostavljenje, brzu potrošnju, potrebu da se sve odmah objasni i učini pitkim. Pisanje mi je tu vrsta discipline – način da se zadrži kompleksnost, čak i kada je neugodna. Ako je to nesuglasica, onda je tiha i uporna, bez potrebe da se imenuje kao takva. Jer, pazite, ako je opcija da ne možemo pobijediti zlo, onda mu barem možemo uporno otežavati da prohodno djeluje. Moje kolege i ja sigurno nismo rješenje, ali definitivno jesmo opstrukcija.
4) Dostojevski, Allen, Tarantino, na prvi pogled nimalo ili čudna konstelacija? Što ih spaja osim tvoje naklonosti? I je li to uopće pitanje koje ima smisla postavljati?
Na prvi pogled, čudna konstelacija. Ne dijele ni poetiku, ni epohu, ni medij. Ipak, svi nose jednu ključnu osobinu: opsesivnu preciznost u seciranju ljudske prirode kada se stvari počnu raspadati. Ja o klasicima ne raspravljam dodatno, jer već status klasika ih je procijenio i nije precijenio. Klasik je klasikom jer je svevremen i bezvremen, mitsko vrijeme dakle. Dostojevski je pisac kojem se vrijedi vraćati uz dodatno štivo i komentar Mikhaila Bakhtina, kritičara za kojeg je F.M.D. predstavljao trajnu intelektualnu preokupaciju. On istražuje unutrašnje lomove, moralne i psihološke krajnje točke, dubokost filozofske misli u Braći Karamazovima; Allen iznova razgrađuje svakodnevnu neurozu i ironiju kao alat preživljavanja; Tarantino transformira nasilje u stiliziranu, gotovo metateatralnu formu koja razotkriva skrivene impulse. Različiti jezici, isti cilj – otkriti što ostaje od čovjeka kada se uklone slojevi pretvaranja, društvenih uloga i samoprevare.
Ono što ih dodatno povezuje je što su svaki, na svoj način, meta-autori: svjesno reflektiraju i vlastitu formu i proces stvaranja. Dostojevski kroz pripovijedanje, Allen kroz ironijski i neurotični glas, Tarantino kroz filmsku konstrukciju. Svaki od njih gura publiku da promišlja ne samo sadržaj, nego i okvir kroz koji ga doživljava. Ako ih išta povezuje, to nije sistem ili teorija, nego princip – dosljednost prema onome što je neugodno, ekstremno, neuklopivo. Spremnost da se ide do kraja jedne ideje, bez obzira koliko je izazovna ili nepopularna. To je intelektualni otpor protiv banalizacije ljudskog iskustva, i upravo to u njima prepoznajem i cijenim.
U posljednje vrijeme nedovoljno sam posvećena književnosti i igranim filmovima, jer sam u vječitom deficitu s vremenom. Strukovna literatura i dokumentarni film su preuzeli pažnju, ali jedan od pisaca koji mi je prevažan u ovom bolesnom dobu, pošto posebno oživljava taj princip misli je J. M. Coetzee. U svim njegovim romanima vidimo istu opsesivnu preciznost u razotkrivanju ljudske, prirode moći i vladanja, te spremnost da se ide do kraja neugodnih, ekstremnih istina.
O benefitima tehnologije i društvenih mreža
5) Mediji i standardi i downdropovi. Vidiš li pad ili smo ga jednostavno uvijek zamišljali kao nešto što se upravo događa pa ništa čudno? I koliko su društvene mreže zapravo uzrok, a koliko samo ogledalo novih dinamika (ne)komuniciranja i (ne)kvalitete rada u istima – medijima?
Tehnološki napredak se ne može izbjeći u bilo kojoj epohi, naprotiv, taj fenomen svako doba je toplo pozdravilo i nema tu ništa nužno loše, no se nama dogodilo da je tehnologija uznapredovala u punom gasu u petoj brzini, i mi smo preko noći sa akustičnog načina života prešli na digitalni.
Društvene mreže su krvoločno proždrale svaki krak socijalne hobotnice. Odupirem se koliko
mogu da se zadržim na samo jednoj koju imam od kada je postalo društvenih mreža – Facebooku. Facebook je taman spram mojih potreba i tamo je sve ono zbog čega „moram“ biti na društvenoj mreži: prioritet je na tekstu nego na slici, podređeniji je komentarima, analizama. Mač sa dvije oštrice je što danas možete naići na bilo čije i na bilo kakvo mišljenje, pa je beskrajno važno filtrirati fenomen društvene mreže. Kada se to postigne, dostupnost informacija i povezanost sa ljudima dat će vam najbolje od tog svijeta. Vi nekada možete u objavama civila pročitati odlične presjeke stanja i kontemplaciju, bolji i kvalitetniji sadržaj nego u tekstovima afirmiranih novinara. Ista stvar i s internetom generalno, pa i umjetnom inteligencijom. Digitalni svijet je klizav teren u svojoj pojavnosti i preovladavanju, ali ako ne zloupotrebljavate bilo što od toga i koristite benefite što ih ima u izobilju, dogodi se lijepa priča u korist korisnika.
‘Raskoš podataka i brzina kojom se dolazi do njih je nešto što nalazim za vrijedno u ovom ludilo koje živimo, ali paradoksalno s tim, brzo se poludi od mahnitovštine koja preovladava u svemu tome.’
Na koncu, kao i svaki izazov – do subjekta je. Što se tiče medija, ne znam postoji li portal ili
TV kanal ili radio stanica koja nema svoj page na platformi. Vijesti i informacije su manijakalne u brzini i preticanju ko će prije, ko će prvi. Time se izgubilo ono najvažnije – fokus na sadržaju i tko će preciznije. Koliko puta otvorite tekst nekog udarnog naslova i tamo pročitate tek nekoliko praznih redova, od kojih je posljednji obavezno „očekujemo uskoro više detalja“. Oni najnemarniji divljaju na stazi pa nerijetko dok ne dođu do prave informacije, plasiraju rekla- kazala zarad klikova. Tek tada je teško dokučiti šta jest točno. E onda krene tsunami i kaos. No, sve se to može riješiti sjevernokorejskim scenarijem.
6) Prisutna si online, ali čini se selektivno, atipično za nekoga tko piše i riječima se ostvaruje kao djelima. Je li to strategija ili tek instinkt samozaštite?
To što sam selektivno prisutna online nije nikakva samozaštita – ako pod samozaštitom podrazumijevamo izolaciju od izazova svog vremena, ili zakucavanje za društvene mreže. Naprotiv, za mene je riječ o tome da živim život prema tradiciji iskustva, da ga dodirujem fizički i neposredno, u svijetu čiji društveni kontekst mogu stvarno osjetiti. Želim live liveom, a ne prijenose uživo preko ekrana ili simulirane prisutnosti. Online prisutnost koristim više kao instrument, nego kao prostor života. Takva je priroda mog posla, dok recimo kirurg, rudar ili notar to apsolutno mogu sebi uskratiti. Mislim da ste me shvatili.
Pratim društvenu misao i klimu kroz objave, trendove, reakcije i interakcije na mrežama, i otprilike upravo tako detektiram kako i što oblikuje mišljenje, stavove, dinamiku društva. To je svojevrsna meta-percepcija vremena; gledam, analiziram, mapiram i onda djelujem, ali ne zato što bih bila ovisna o internetu, nego zato što želim reagirati s jasnom sviješću i preciznošću. Društvena mreža mi dođe kao neka vrsta ankete – nemoguće je da na ulici iskomuniciram s toliko ljudi o nekoj temi koliko je to moguće učiniti preko društvene mreže. Ljudi pišu što misle o, sukobljavaju se zbog, polemiziraju, svađaju se ili slože, i tako se dobije kvalitetna slika o onome što je recimo aktualnost ili konstanta. Naravno, ja itekako obraćam pažnju ko komentira i što. Ne čitam i ne bavim se lažnim profilima, paćeničkom patologijom i frustracijama koje eskaliraju u provokacije i vrijeđanje. Mada i to uzmem u obzir ako primijetim da nosi težinu i da masa to slijedi.
U biti, moj pristup je kombinacija neposrednog iskustva i intelektualnog angažmana: fizičko uranjanje u stvarni svijet i istovremeno promišljena refleksija društvenog tkiva kroz digitalni ogledalo. To nije bijeg, to nije distanciranje – to je način da budem aktivna, da sudjelujem, da čujem i da oblikujem reakciju, ali iz mjesta gdje sam zaista prisutna, a ne tamo gdje me algoritam želi držati.
AI je korisna, ako je koristiš kao asistenta…
7) Tvoji kratki zapisi o svakodnevici su dosta britno, humorno, precizno, prepoznatljivo štivo. Je li to literarni žanr koji uzimаš ozbiljno ili nešto između bilješke i dnevnika?
Ni vuna kod ovce nije 100% pa ne želim ni ja da se montiram žanrovski – sada ili kasnije. Ne izbjegavam to svjesno, nego sam poprilično komotnija kada pišem u kraćoj formi – kolumne, poglavlja, lapidarni presjek stanja. Nisam zrela, niti se trenutno osjećam ugodno s idejom pisanja romana, dok jesam rada u pristupu teoriji, kritičkom promišljanju, filozofskom propitivanju društva i politike. Kratka forma mi omogućava preciznost i oštrinu; prisiljava me da svaka riječ reže, da smisao udari direktno i ne ostavlja prostor za uljepšavanje.
Sve čime se poslužim u tekstu nije dekoracija, nego skalpel ili prst u oko; razotkrivaju skriveno, seciraju nelogičnosti, paradokse i tihe sile koje svakodnevno oblikuju društvo. To ne znači da ja ili bilo ko ko piše, imamo sve odgovore, ali želim vjerovati da postavljamo prava pitanja i da njušimo uzrok problema. Jedan tekst neće promijeniti stanje u društvu, ali može preusmjeriti kuda se pošlo većinski. Zato je prevažno čitati prave autore, novinare, analitičare i kolumniste, kritičare, nazovite ih kako god želite. Oni ne pišu u maniru da vas uvjere da je njihovo mišljenje ispravno, nego vam seciraju i otvore problem, pa potom argumentirano i referencama kroz tekst skupa pospremate čega tu sve ima. Uopće nije imperativ da će na kraju biti pogođena prava terapija budući da smo mi društvo dijagnoze. U tom smislu, moj zapis je uvijek rad, uvijek eksperiment, i uvijek komentar – bez obzira na to kako ga netko nazvao.
08) Nepismenost kao nova post-AI pismenost više nije paradoks. Brineš li da AI ne poništi čitanje, nego samo učini vidljivim koliko malo smo ionako čitali?I zamijeni ljudskost kao u glazbi recimo, što uopće nije loše ako pitaš ljude kojima 90% ljudske generike mimo stvarnih autora zvuči zamorno i shematski…
Ne mislim da je AI poništila čitanje – naprotiv, samo je ogoljeno nešto što se urušilo mnogo
ranije. Kultura čitanja je počela nestajati davno prije algoritama. Svetislav Basara je to vrlo
precizno rekao u jednom intervjuu: upozorio da će generacija prestati čitati i prije nego što su dobili tehnologiju kao izgovor. Sada je samo postalo očigledno. Dolaze generacije koje možda uopće neće imati odnos prema tekstu kakav smo mi imali, ne zato što su manje sposobne, nego zato što im to više neće biti potrebno u svijetu koji ih oblikuje. I tu je problem dublji od tehnologije: gubi se sposobnost koncentracije, unutrašnjeg dijaloga, sporog mišljenja. Tekst više neće biti prostor propitivanja, nego samo sredstvo za brzu informaciju – i to je lom.
Što se tiče umjetne inteligencije, ona je izuzetno korisna, ali samo ako je koristiš kao asistenta, odnosno ako je u rukama onoga ko već zna misliti „na suho“. Postoji radikalna razlika između mene, nas koji možemo napisati, strukturirati i iznijeti stav bez ičije pomoći i nekoga ko je od početka oslonjen isključivo na supermoći tehnologije. Jer te supermoći u jednom trenutku izdaju: ili te učine zavisnim, ili ti otupe vlastitu sposobnost da razlikuješ kvalitet od prosjeka. U tom slučaju ne dobijaš proširenje inteligencije, nego njenu protezu. A proteze, po pravilu, jednom otkažu i onda ostaneš bez ičega. AI ne zamjenjuje ljudskost, nego razotkriva koliko je često i ona sama bila mehanička, šablonska, „generička“. Problem nije što je AI može imitirati, nego što je većina onoga što zovemo ljudskim izrazom odavno postala serijska proizvodnja.
‘AI ne uništava autentičnost, nego je brutalno razotkriva kao rijetku pojavu. Kao u glazbi koju spominjete: problem nije što AI može proizvesti nešto nalik ljudskom izrazu, nego što je i veliki dio ljudske produkcije već odavno sveden na formulu.
A onda dolazi i šira dimenzija: nije AI samo tehnološko pitanje, nego i političko. AI je i infrastruktura moći. Način na koji se razvija i regulira govori puno o distribuciji moći. Nije slučajno da se o tome raspravlja u institucijama poput United States Congress – jer kontrola nad informacijama, modelima i pristupom znanju postaje ključni oblik savremene vlasti. AI može biti alat emancipacije, ali jednako tako i sofisticiran mehanizam kontrole. Zato pitanje nije hoće li AI zamijeniti čitanje ili čovjeka. Pitanje je: ko ga koristi, kako, i iz koje pozicije. I koliko smo mi, prije svega, spremni da zadržimo vlastitu sposobnost mišljenja u svijetu koji nam sve više nudi gotove odgovore. Stvar je u tome da će razlika između onih koji misle i onih koji konzumiraju gotove misli postati nepodnošljivo vidljiva. I tu više nema sredine.
9) Pretpostavimo da stiže svašta nešto ispod tvog potpisa. Zbirka kratkih priča, pjesama, this that. Što te duže zadržava pri pisanju, detaljnost, nedovršen tekst ili strah od dovršenog? I gdje si u tom odnosu između rukopisa i knjige?
Ne zadržava me ni detaljnost ni nedovršenost sama po sebi; zadržava me onaj trenutak dok tekst još uvijek „radi“, dok ima napetost i dok me tjera da mislim dalje. Čim osjetim da je nešto previše uglađeno i zatvoreno, tu već gubi na snazi. U tom smislu, dovršen tekst mi je ponekad i veći problem od nedovršenog, jer lako sklizne u osjećaj da je sve rečeno. Trenutno sam u procesu pisanja zahtjevne disertacije, koja mi postavlja disciplinu – tu nema brzine ni improvizacije. Paralelno s tim, kroz kolumne i kraće pasuse, posebno o politici i društvu, imam prostor da regiram brže, direktnije i bez potrebe da stvari zaokružujem do kraja, jer realno te stvari i nemaju kraj, mi ih pratimo u njihovoj turbolenciji. To mi odgovara jer održava tekst živim i u kontaktu sa stvarnošću. Ambicija za nešto više postoji, ali nije mi prioritet da po svaku cijenu dođem do knjige.
Više me zanima da rukopis ostane tačan i relevantan nego da bude samo dovršen. Knjiga će imati smisla tek onda kada tekst može izdržati tu vrstu zatvaranja, a trenutno sam svjesno još uvijek u fazi gdje mi je važniji proces nego finalna forma. S tim u vezi mogu reći da danas i jadne korice svašta trpe, da se kojekakvog sadržaja nakotilo i guši police. No opet da se vratim na već spomenuti intervju Svetislava Basare: ‘generacije koje dolaze treba da čitaju išta, jer doći će vrijeme kada neće čitati ništa’.
10) Između Between Two Ferns i Philomene Cunk i apsurdom kao metodikom preživljavanja društva post korone i AI dinamika. Je li to i tvoj instinkt kad pristupаš ozbiljnim temama, otkriti koliko se lako raspadnu kad ih malo pritisneš? Ili te naprosto zabavljaju i granice i distance od dominantnih narativa?
Volim Between Two Ferns i Philomena Cunk sezone upravo zato što rade ono što politika u
svojoj branši uporno pokušava izbjeći – razotkrivaju koliko su narativi krhki kada ih izvučeš iz kontroliranog konteksta. Taj apsurd nije zabava radi zabave, nego vrlo precizan oblik pritiska. U političkom prostoru danas puno toga opstaje na tonu, autoritetu i beskonačnom ponavljanju, a ne na stvarnom core notionu. Dovoljno je da poremetiš ritam, da postaviš pitanje koje ne trpi protokol, i cijela konstrukcija se počne klimati. To je meni zanimljivo, taj trenutak kada se ozbiljnost više ne može sama održati. To koristim i u pisanju, posebno u kolumnama: ne da budem duhovita po svaku cijenu, nego da razbijem automatizam jezika kojim se politizirano društvo – često i na ivici fašistoidnih obrazaca – štiti samo od sebe.
Apsurd tu radi kao korektiv: skida višak značenja, ogoljuje stvari i pokazuje šta zapravo ostaje kada nestane već viđene, izlizane scenografije. Granice i distance me zanimaju, ali ne kao estetska igra, nego kao način da se vidi gdje ideološki narativ prestaje biti uvjerljiv, a počinje biti samo navika. U tom prostoru, po meni, i počinje stvarno mišljenje.
11) Prije nego se naljuti svemir kad te pitam što je Emir u rodu, ili samo ulica preko?
Koji Emir?
12) Kraj je početak. Nova djela i neka projekcija tvog autorskog i novinarskog trajanja od Balkana do Balkana…
Moj mindset je don’t announce moves, confirm arrivals. Kraj za mene nikada nije zatvaranje, nego trenutak kada stvari presložiš i povučeš preciznije poteze. Planova imam mnogo – i autorskih i novinarskih – ali i dovoljno obveza da znam da se ništa ozbiljno ne događa bez discipline, niti samo od sebe. Jesam radoholičarka, ali više ne pod cijenu sebe. Na teži način sam naučila da privatni život ne smije biti kolateral. Jednom sam pregorjela i to me naučilo granici.
Privatni život više ne guram u stranu, jer bez te ravnoteže ni ovaj posao nema smisla. Meni
posao nikad nije bio samo posao. To je nešto što sam svjesno izabrala biti. I zato ga ne tretiram kao fazu, nego kao poziciju iz koje djelujem. Već sam u nekim prilikama, neke se tek otvaraju. Vidim ih, prepoznajem ih, i biram na koje ću odgovoriti. Ne srljam. Ne prihvaćam sve. Radim na stvarima koje imaju smisla i koje mogu iznijeti bez da razvodnim ono što jesam.
Lakše je danas proizvoditi sadržaj nego ikada, ali mene zanima nešto drugo – kontinuitet i trag. Pisati tako da ima težinu, da ostaje, da ne služi samo da popuni prostor. Ne zanima me proizvodnja sadržaja, nego smisao. A danas to ne možeš raditi naivno. Sve je već uvezano, s moći, s načinom na koji se priče guraju ili guše. I tu nema iluzije neutralnosti. Svaki tekst, svaki angažman ulazi u širi okvir medija i politike. Ili si toga svjestan i postavljaš se, ili te neko drugi koristi kao produženu ruku. Radiš za nekog drugog, iako misliš da radiš za sebe. Zato nemam romantičnu projekciju „karijere“. Više me zanima da izdržim, da ostanem lucidna i lapidarna. Ako to uspijem, sve ostalo je sporedno.
Fotografije: Privatna arhiva