Ivona Tomiek je hrvatska glumica iz Varaždina sa stalnim privremenim boravištima po svijetu i neprestanim pokušajima big breaka na međunarodnoj glumačkoj sceni, ne čekajući samo afirmaciju u Hrvatskoj i regiji. Između Berlin Film Festivala i novog road tripa u USA, priveli smo je popričati o svim upsovima i downovima te tajnama glumačkog zanata iz perspektive mlade glumice.
1. Ivona, možeš li nam opisati svoj put od Hrvatske do Sjedinjenih Američkih Država – koja su bila prva iskustva u USA i kako se osjećaš kao mlada glumica koja ulazi u taj izmaštani filmski svijet? Koliko je pitanje uspjeha pitanje talenta, kvalitete i sreće, recimo da te primijete agenti Emme Stone?
Ja sam se, na neki način, zapravo uvijek bavila ovim poslom. Kao mala sam nastupala u HNK Varaždin, no više u sekciji baleta i opere nego same glume. Nekako je to kulminiralo mjuziklima; bavila sam se i solo pjevanjem, razmišljala o odlasku na muzičku akademiju u Austriju, na što su me poticali, svirala klavir i svašta nešto. Tako da je to oduvijek bilo u meni, no primarno sam odabrala drugi put pa danas govorim 10-ak jezika.
Ozbiljnije, odnosno profesionalno, glumom sam se počela baviti poprilično kasno. Već sam imala drugi posao i drugu formalnu naobrazbu kada sam otišla u London na preškolovanje. Velika Britanija mi je osobno bila zanimljivija od SAD-a, tako da sam tamo prvi put završila slučajno. Dobila sam stipendiju, ali to nije bila slučajnost jer oni zaista cijene rad, kvalitetu i predanost.
View this post on Instagram
U SAD-u se stvarno puno radi. Nepotizma ima svugdje, ali kod njih ima i puno prilika, što na manjim tržištima često nije slučaj. Otvorila mi se prilika da odem tamo i vidim – i ja sam je objeručke prihvatila. Obitelj me podržala – u ovom poslu, na ozbiljnoj razini, bez snažne podrške ili čvrstog temelja jako je teško. I jako mi se svidjelo tamo! Osjećala sam se cijenjeno i prihvaćeno, što kod kuće nije uvijek bio slučaj. Znala sam se osjećati kao da ne pripadam i da se trudim u prazno.
Posao je nemilosrdan. Sreća je ključna, nažalost, i radom možeš doći do određenih visina, ali samo isključivo radom do samog vrha – ne. Normalno, okolnosti za nas s ovog prostora potpuno su drugačije od onih Emme Stone ili nekoga tko dolazi iz SAD-a. Tko su njezini agenti u industriji je poznato i do njih se može doći, ali pravo pitanje nije samo kako privući njihovu pozornost, nego koliko si ti njima zanimljiv; unovčiv.U Hollywoodu se sve ipak vrti oko toga jer, na kraju krajeva, ovo je showbusiness – show je samo djelić toga, naglasak je ipak na biznisu. 😉 Čim ranije ljudi koji imaju internacionalne apetite to shvate i čim se ranije tome mogu prilagoditi, tim bolje po njih.
2. Kako do prilike za sudjelovanje na Berlinskom filmskom festivalu i na koji način sudjeluješ, akreditacija ili? Što te najviše impresioniralo na ovogodišnjem Berlinaleu i kako to može utjecati na tvoju karijeru?
Tako je – akreditacija je svakako jedan od lakših načina. Svi koji rade u industriji, ako zadovoljavaju uvjete tj. mogu predočiti dokaze da se dugogodišnje i uspješno bave ovim poslom (pretežito, jasno, filmovima, budući da je riječ o filmskom festivalu) mogu dobiti tzv. industry pass. Jasno je i da je na velike evente i premijere uvijek navala, pa je idealno dobiti pozivnice. A to zna biti prava umjetnost i sve se nekako svodi na otprije izgrađene konekcije. Imala sam sreće da sam upala na nekoliko premijera u Berlinale Palastu, recimo onu filma Rose sa Sandrom Hüller, koja je na kraju dobila Srebrnog medvjeda za glavnu ulogu! Meni je posebno zadovoljstvo bilo gledati,na najvećoj sceni, premijere mojih prijatelje i kolega s kojima sam radila, radim i radit ću, što je isto bio jedan od razloga ovogodišnjeg odlaska – ali o svemu tome više kada za to dođe vrijeme.
View this post on Instagram
Mnogi glumci odlaze s velikim nadama. Ja sam općenito poznata kao filozof-egzistencijalist- realist, a ne neki veliki sanjar, haha, tako da sam išla s vrlo konkretnim ciljem i planom – odraditi sastanke, pojaviti se na određenim eventima i vratiti se hladne glave. I tako sam staloženo to i odradila. Za sada se stvari lijepo razvijaju. Što se tiče generalnog odlaska s ciljem networkinga i sličnog, normalno – ne može naškoditi.
Svašta se događa u ovom poslu, mnoge stvari se dese pukom srećom, tako da networking eventi i upoznavanje ljudi ne mogu škoditi. No ja sam introvert i planer. Možda nije idealno za ovaj posao, no ta sam (smijeh). Ali treba biti realan, nešto nam govori i statistika. Pričajući direktno s kolegama nakon Berlinalea, manji broj ljudi je odmah na festivalu ili nakon samog festivala potpisao konkretne ugovore za nove projekte. No, većina ljudi se vratila barem s nekim novim kontaktima i prilikama. I treba shvatiti da je u ovom poslu, u ovoj industriji, to vrlo velika stvar – sama mogućnost raspravljati s tako velikim imenima već je samo po sebi uspjeh, što možda šira javnost često ne razumije. Kolika je konkurencija u ovom poslu. Ogromna.
3. Koja ti je trenutna pozicija u inozemnoj filmskoj industriji, jesi li potpisala ugovore s nekim agentima ili agencijama, i kako to izgleda u usporedbi s hrvatskom scenom?
Pod ugovorom sam s agencijama i s menadžerom. Agencije sam kroz karijeru mijenjala, a
nedavno sam stupila u kontakt i s nekim vodećim agencijama najvećih svjetskih tržišta te se svakako nadam da ću s jednom od njih uskoro potpisati ugovor i pridružiti ih timu. To je
definitivno cilj za ovu godinu, što bi dodatno potvrdilo i ojačalo moju poziciju i prisutnost na
vodećim tržištima. Bez cijelog tima i spomenutih agencija vani je nemoguće doći do velikih ili pravih prilika. Postoji hijerarhija i najveće audicije šalju se najvećim agencijama koje zastupaju najveća imena. Klasika. Vani se sve odvija na razini audicija, kroz nekoliko krugova. Potpuno je normalno da glumac u godini odradi stotinu audicija, bude pozvan na desetak callbackova, 2-3 sastanka s redateljem i produkcijom u završnom krugu te dobije na kraju možda koju ulogu (1- 2). Statistički – vrhunski. Sve iznad 10% uspješnosti je vrhunski rezultat, no postoci su za većinu dosta manji…
View this post on Instagram
Znači, bez pravog agenta, lobija i dobrih kontakata izgrađenih s casting direktorima, šanse su gotovo nikakve. A to se gradi godinama, pa kad netko priča o ‘overnight’ uspjehu, zaboli me glava. Da, dogodi se – no velika većina gradi karijeru godinama, u tišini i daleko od blještavila. To je najveća istina i ljude ove brojke nerijetko šokiraju. Stoga je vani uspjeh već i dobiti audiciju za glavnu ulogu u nekom velikom projektu. Mogu se pohvaliti da sam nedavno imala audicije za glavne uloge u vrlo velikim projektima – recimo za casting direktoricu Euforije u nekoliko navrata, za glavnu ulogu u visokobudžetnom, 20+ milijuna dolara vrijednom američkom filmu, za glavnu ulogu u A24 filmu itd. Sve se to nije dogodilo preko noći, nego je rezultat višegodišnjeg, neprestanog rada, truda, odricanja i neodustajanja kada je teško. A često – i većinom – jest. Nama još više.
Što se tiče domaćeg tržišta, u Hrvatskoj sam radila malo – ne vlastitim odabirom, već jednostavno zbog okolnosti. Glavna razlika je ta da u Hrvatskoj audicije gotovo i ne postoje. Bilo bi mi vrlo drago kada bih dobivala ponude iz Hrvatske ili barem pozive na audicije.
‘Voljela bih se predstaviti i hrvatskoj javnosti u nekoj ozbiljnoj ulozi.’
04. Koje su dobre strane života i rada u inozemstvu, poput putovanja između Londona, New Yorka i Los Angelesa, Berlina, a koje su loše strane koje doživiš?
Dobra strana je da mi teško može biti dosadno, haha. Sve je vrlo uzbudljivo, kao da živim u
seriji… Dogodovština imam pregršt. Trebaš biti spreman na sve. Doslovno se može desiti da
sutra moram spakirati kofer i otići, recimo, u Južnoafričku Republiku. Gotovo uvijek čekam rezultate nekih audicija pa, osim što je to uzbudljivo, ujedno je i ograničavajuće. Neke stvari je teško planirati. Moram većinom biti brzo dostupna i imam neke kofere koje nisam raspakirala doslovno godinama. Stan renoviram već godinu dana. Za nekog efikasnog poput mene ta informacija je tužna i šokirajuća, no istinita.
View this post on Instagram
Ove godine bih voljela više vremena posvetiti privatnom životu, a aktivno sam se vratila i tenisu. Imam i dvije mačke pa hvala mojima što ih vole i paze jednako kao i ja, i hvala Dini i Kali što me trpe iako me puno nema – i maze dok me ima. Jer rijetko se desi da u mjesec dana baš nikud ne otputujem. Ako ništa drugo, da se ispušem. Jer koliko god sve to dobro zvuči, ponekad je stvarno naporno i treba malo pobjeći. Puno vremena provodiš sam, a i kad to nisi, misli su često odsutne.
Da se okrenem tim ljudskim stranama, ne toliko poslovnim – stekneš prijatelje iz cijelog svijeta, radiš s nekim mjesec-dva i nakon toga postoji šansa da se ne vidite godinama. A toliko smo svi u suštini slični, iako nas uporno pokušavaju uvjeriti u suprotno. Netko, recimo, živi na Novom Zelandu ili u Argentini ili Ekvadoru. I klikneš na prvu. Hvala i svima koji me vole i guraju gdje god bili… Tako sve ima i drugu stranu, a neizvjesnost je najveći neprijatelj glumaca. Možeš imati vrlo duge periode da ne snimaš, da ne radiš, tako da su crni periodi velik dio ovog posla i nije uvijek lako ostati pozitivan. Nije uvijek lako ni ostati produktivan jer se stalno od tebe očekuje da si kreativan i u svom najboljem izdanju, a ovakav stil života i općenito stanje u industriji i svijetu to često čine vrlo teškim – zadržati taj optimizam i igru djeteta u sebi.
To mi je trenutno najveća prepreka. I moja tendencija da u sve ulazim duboko, da sve
intenzivno osjećam, proživljavam i da od toga uopće ne bježim – često je iscrpljujuće. Ali je i dar, na što me nedavno, u krucijalnom trenutku sumnje, podsjetio prijatelj. Tako uvijek iznova nalazim načine da se ponovno dobijem, da ne izgubim sebe. I ne izludim… Previše, haha.
View this post on Instagram
5. Možeš li podijeliti iskustva s filmskim agentima u SAD-u i Europi? Kako su oni pomogli u dobivanju uloga i jesu li bili izazovi u tom procesu?
Kako agenti funkcioniraju vani – toga sam se već dobrano dotakla. U Europi je sustav audicija sličan, samo je tržište manje pa su i brojke manje od onih otprilike 100 audicija godišnje, što sam bazirala na nama koji snimamo velik broj audicija za projekte iz sjeverne Amerike. Svako europsko tržište je drugačije. Radila sam npr. u Španjolskoj, Sloveniji, Mađarskoj i svako od tih tržišta ima svoje specifičnosti. No industrija postaje sve globalnija i dolazi do svojevrsnog “crossovera” tržišta. Velik broj američkih projekata, zbog trenutačne situacije, snima se u Španjolskoj, Mađarskoj, Grčkoj pa se granice sve više brišu.
Pod time mislim i na očekivanja koja tržište ima od glumaca. Zahtjevi su sve veći, očekivanja su sve veća, konkurencija je sve veća. Glumci moraju biti sve spremniji – i umjetnički i poslovno – ako žele raditi. Danas bez agenta, ali i bez kvalitetnih materijala – vrhunskih headshotova, showreela, kompletiranog IMDb profila i profesionalne prezentacije – jednostavno nisi prisutan na globalnom tržištu, a samim time ni na europskim tržištima. Mislim da su dani romantičnih priča o tome kako je netko ‘otkriven na ulici’, a bome i nesalomljivih zvijezda, uglavnom iza nas. Danas se sve mijenja iz dana u dan i treba ostati
fokusiran, spreman, skroman i prizemljen. Prije svega, treba biti spreman raditi i brzo se
prilagođavati jer se okolnosti brzo mijenjaju. To je ključ.
6. Koje uloge dosad u inozemnim produkcijama markiraš kao ‘zadovoljna sam’?
Vrlo zanimljivo pitanje za mene. O toj temi sam baš nedavno pričala s više casting direktora koji me već dobro poznaju. Ja sam vrlo rijetko baš potpuno zadovoljna, haha – što je vjerojatno i razlog zašto guram u ovom poslu. Ove godine očekujem izlazak nekoliko filmova i serija. Od zadnjih uloga istaknula bih Anu u nadolazećem australsko-malteško-europskom indie filmu ForeFans. Film je u potpunosti sniman na improvizacijskom principu, što ja obožavam jer stalno tražim glumačke izazove.
View this post on Instagram
Tu je i Zora Mankoč u iščekivanoj seriji Pošast za železno zavesoza slovensku nacionalnu
televiziju. Slovenija je također moj dom i ovo je bila moja prva uloga na slovenskom jeziku.
Poziv me jako obradovao, a još više kritike, jer sam na temelju te jedne sporedne uloge već
dobila nove, veće. Serija govori o Metodu Trobcu, o kojem ne treba previše govoriti, tako da svi igramo stvarne likove – što je posebna čast, ali i izazov. Ja igram njegovu prvu žrtvu; imena su namjerno izmijenjena, a samim time igram i ključnu figuru u njegovom razvoju. Serija se planira predstaviti i na međunarodnim festivalima, a mislim da imamo dobre šanse – tematika je uvijek aktualna i zanimljiva publici, a projekt je plod desetogodišnjeg rada autora Tomaža Gorkiča, koji je prvotno bio kratkometražni film. I na tome mu svaka čast!
U manjim ulogama, imala sam priliku sudjelovati u ogromnim projektima koji su došli do Zlatnih globusa i sličnih nagrada, snimati s oskarovcima i vodećim svjetskim zvijezdama. No treba biti realan i znati da u tim projektima ti služiš priči i glavnim protagonistima – tvoja je funkcija da njihov performans učiniš boljim i nadopuniš ga. Što je predivno, jer gluma jest kolaboracija – umijeće slušanja pa reagiranja i tek onda dijalog. Najgori je glumac onaj koji je fokusiran isključivo na sebe i na to kako izgleda na kameri. Ali opet, svaki glumac koji istinski voli ovaj posao voli izazove i želi se dokazati – želi prave, slojevite uloge.
‘Manifestiram velike, izazovne uloge.’
Zato sam trenutno u svojevrsnoj tranziciji. Želim još zahtjevnije, izazovnije uloge – da ponovno osjetim taj žar. Moje iskustvo je neupitno, ali ako budem potpuno iskrena prema sebi, rekla bih da još nisam dobila uloge koje bi me na čisto umjetničkoj i glumačkoj razini u potpunosti zadovoljile. Jer koliko god je showbusiness biznis, ako u tom grindu potpuno zaboravimo na šou, performans – zašto se uopće njime bavimo?
View this post on Instagram
Tako da, eto, manifestiram velike, izazovne uloge u narednim godinama. Oduvijek sam bila
sklonija europskim projektima, pa bi moj san bio biti dio snažnog europskog filma koji dobije dobre reakcije publike, prođe lijep festivalski ciklus i bude prepoznat i od publike i od kritike. To je ono što mi još nedostaje – i zato ne mogu reći da sam potpuno zadovoljna. Ali spremna za to jesam.
07. Kako bi usporedila hrvatsku filmsku scenu s onom u inozemstvu, razlike u načinu rada, prilikama za mlade glumce i pristupu produkciji?
Voljela bih da mogu više reći na tu temu. Dosad nisam glumila u hrvatskom filmu. Što se tiče serija na kojima sam radila, setovi su bili izrazito različiti i sve se nekako svodi na to koliko je financija osigurano. A financije su, kao što svi znamo, vječiti problem. Sredstva su limitirana. Znalo se desiti da sam i s vrlo malom ulogom u nekoj američkoj seriji imala svog vozača u Mercedesu i praktički osobu koja je brinula o meni. Ne mislim da je to standard niti nužnost niti da je tako na svakoj američkoj produkciji, no doista postoje serije koje imaju gotovo neograničene budžete. Toliko o razlikama. S takvim produkcijama mi se jednostavno ne možemo uspoređivati.
Za mladog glumca biti na takvoj produkciji, vidjeti koliko je sve veliko i koliko si ti jedan mali kotačić u tom sustavu – to je neprocjenjivo iskustvo. Učiti na takvom setu i gledati kako rade vodeća svjetska imena je škola koju je teško usporediti s ičim. Akademija i trening su jedno, ali za ovakvo iskustvo nema prave pripreme. Iskustvo je najbolja škola. Učiš zakonitosti i o toj mašineriji sa seta na set, a i svaki set je opet drugačiji. Svaki prvi dan na setu je reset. A i danas se doslovno svakog može zamijeniti, to vrlo brzo shvatiš. Treba stajati čvrsto na zemlji…
Nadalje o domaćem filmu – napisala sam scenarij za dugometražni film, kao koautor, imamo britanske interesente, a primarna ideja je realizirati produkciju u Hrvatskoj s nagrađivanom producentskom kućom. No jasno je da HAVC ima ograničena sredstva i mislim da se puno toga svodi upravo na to. Pokušavat ćemo i dalje, svima je projekt vrlo bitan i blizak osobno pa zasad ne odustajemo od njega.
Prilika za mlade glumce ovdje, po mom mišljenju, ima vrlo malo. Nisam se školovala na
hrvatskim akademijama i ne vjerujem da je, čak i nakon akademije, lako doći do posla ako tijekom školovanja nisi izgradio izrazito jake i duboke veze. Sustav je mali i zatvoren. Na stranom tržištu konkurencija je, naravno, višestruko veća. Moraš savršeno znati jezike, moraš razumjeti poslovnu stranu priče. No barem prilike postoje. Možeš pokušavati, ići na audicije, isprobavati, razvijati se. Nakon stotinu audicija vjerojatno razviješ vlastitu metodu koja za tebe funkcionira. Veliki plus. U Hrvatskoj, iskreno, ne znam koliko audicija godišnje se raspiše za filmske i TV projekte, na kazališne se ponekad naiđe. Kako se zapravo predstaviti hrvatskom tržištu iznutra ostaje pitanje na koje nemam konkretan odgovor.
8. Čemu se nadaš u budućnosti, kakve uloge te privlače? Jesu li prioriteti uloge u visokobudžetnim projektima za Netflix ili HBO i ako da kako planiraš ostvariti te ciljeve?
Više snova sam se već dotaknula i čak ne bih rekla da su to snovi, nego ostvarivi ciljevi. Veće role u europskim produkcijama, pravi glumački izazovi – to je definitivno jedan smjer. Naravno da bih izrazito voljela ostvariti i tzv. series regular role u seriji za Netflix, HBO ili sličan streamer. Do sada sam na toj razini radila u manjim, epizodnim ulogama i mislim da je sljedeći korak, pa možda čak i glavna uloga, ostvariv cilj. Možda ne danas, ne sutra, ali vjerujem da je dostižan.
S obzirom na moje druge interese, koji su beskonačni, jako bih voljela i snimiti taj film po
vlastitom scenariju kojeg sam spomenula, pogotovo kada sam već pet, šest, sedam godina
posvetila njegovom pisanju. To bi me doista usrećilo i to je definitivno nešto čemu se želim više posvetiti. Audicije ću naravno nastaviti snimati, ali osjećam da mi se fokus trenutno sve više pomiče prema autorstvu – prema projektima koji su svjesno, odgovorno i pažljivo odabrani, koji su ‘curated’, glumački izazovni i sočni.
‘Nemam veće želje od toga da sudjelujem u projektu na kajkavštini koji bi ispričao bogatu povijest mog rodnog kraja i zavičaja.’
U Španjolskoj sam se osjećala izuzetno dobro i jako sam lijepo radila. Nakon svega, jedan od konkretnih ciljeva mi je ponovni odlazak tamo i produbljivanje tih odnosa. To je tržište koje se predivno razvija i svakako je jedan od glavnih fokusa ove godine. Iako, naravno, u ovom poslu se sve može promijeniti preko noći. Već mi se dogodilo da dobijem poziv iz potpuno neočekivanog smjera i jednostavno odem. Još uvijek čekam odgovore na neke audicije, a sigurno postoje i projekti na koje sam možda već i zaboravila, a još nisu završeni. Teško je znati je li nešto odgođeno, traje li casting ili je završen – jer, kao što sam već rekla, neizvjesnost je majka ovog posla. Izrazito bi me zanimalo raditi i u komičnoj formi.
Do sada sam uglavnom tumačila dramatične, teške uloge i mislim da mi to leži, ali voljela bih pronaći i neku lakoću te koketirati s komedijom. Kroz probna snimanja nedavno i radionice imala sam priliku raditi na komičnim materijalima i mislim da mi to jako dobro leži, no još nisam dobila konkretnu priliku u projektu da se s time zaista poigram. Voljela bih napisati jednu dobru hrvatsku dark humor komediju. Mini seriju. Već sam počela razvijati treatment, inspiriran jednim donekle stvarnim događajem i mojim životnim okolnostima. Više lakoće i smijeha je smjer koji mi u životu apsolutno treba.
View this post on Instagram
A treća, možda i najveća želja, kada govorimo o konkretnim formama i žanrovima – voljela bih raditi period projekte. Dolazim iz sjeverne Hrvatske, regije koja u našim projektima gotovo da nije zastupljena. Puno češće vidimo druge dijelove Hrvatske, dok je bogata povijest sjevera, Zagorja i Međimurja, nekako stalno ispod radara. Austro-Ugarska, doticaj kultura i jezika – to je nevjerojatno bogat i neistražen prostor.
Nemam veće želje od toga da sudjelujem u projektu na kajkavštini koji bi ispričao bogatu
povijest mog rodnog kraja i zavičaja, da vidimo Zagorje i sjever Hrvatske na velikim i malim ekranima, i da se toj regiji konačno da prostor koji zaslužuje.
9. Kao poliglot koji govori više jezika, kako to pomaže u afirmaciji u inozemstvu i dobivanju raznovrsnih uloga?
Jezici su ključni u mojoj karijeri. Dosad sam snimala na desetak jezika i mislim da je to jedan od mojih najvećih aduta. Uz to, imam sklonost transformacijama – promjene frizura, boje kose itd – i često mi govore da imam jedno ‘široko’ europsko lice koje se vrlo lako morfira. Tako sam do sada glumila, iskreno, ni sama ne znam koliko nacionalnosti, što je definitivno prednost.
Primjerice, u jednoj američkoj seriji glumila sam Bugarku, a bugarski uopće ne govorim. No
imam diplomu iz slavenske lingvistike pa me casting direktorica pozvala na audiciju – i ulogu sam dobila. Produkcija je bila velika pa su mi osigurali i dialect coacha, ali nismo imali puno posla – Lianaje bila oduševljena mojim naglaskom. Ruku na srce, nije bilo ni puno teksta.
‘Jezici su moj najveći adut.’
Prije par mjeseci snimala sam audiciju za BBC seriju na rumunjskom, koji donekle znam jer
imam diplomu i iz romanistike. Nedavno i na njemačkom, i to uživo, znači nema šalabahtera i varanja, haha. Njemački zapravo ne govorim, znam ga isključivo kroz germanizme s područja bivše Austro-Ugarske. Znači, jezik realno ne znam. Došla sam do zadnjeg kruga i audicija je bila uživo s cijelim timom. Riječ je o velikom filmu, a glavni glumac, kojeg sam u sceni trebala zavesti – na jeziku kojeg ne govorim – je izrazito uspješan, i sam poliglot te internacionalno vrlo tražen…
Možete zamisliti količinu treme u takvoj situaciji… No, čim sam ušla u prostorije produkcije, nešto je kliknulo. Redatelj mi je nakon rekao da uopće nemam nikakav naglasak dok govorim njemački. Znači, već sam uspjela! Koliko je pomoglo to što sam tada radila u Njemačkoj i bila izložena jeziku, ne znam. Kolega Alex je sa mnom prolazio tekst i dao mi odlične upute – i upalilo je. Nikada nisam toliko dugo učila takvu količinu teksta. Bez obzira na ishod, provod u Beču bio je nezaboravan i to mi je jedna od najvećih osobnih pobjeda u karijeri i jako sam ponosna na to. I na sebe.
View this post on Instagram
No, može li to biti i mana? Može. Na današnjem globalnom tržištu ljudi ponekad vole vrlo
specifičan, stereotipan identitet jer to ubrzava put i pojednostavljuje stvari. Ja toga nisam fan. Nikad u okvire.Ja sam rekla da ne želim ići očitim putem, makar imala teži put, makar išla kroz trnje – jer sam ja takva osoba. Ja sam kaotična. Ja sam sve i ništa odjednom. Ja sam milijun toga, ali u okviru nisam 100%. Zato gdje god dođem, uklopim se brzo, takva sam. Postoji jedna zgodna riječ u rioplatense španjolskom, meni omiljenom dialektu, koja po meni najbolje opisuje moj karakter, a to je quilombo. Kilombo. To znači jedan divan, krasan, senzualan, vatreni kaos. Ne u negativnom smislu riječi, nego kao nepredvidiva vatra. Mislim da je to riječ koja me savršeno opisuje.
Upravo zbog toga su jezici odigrali ključnu ulogu u mojoj karijeri. Ali jezik nije samo jezik – jezik je kultura, poznavanje tržišta, razumijevanje povijesti. Moj studij lingvistike i kroskulturalne komunikacije, na što me najviše poticao otac kao na nešto ‘opipljivo’ i na tome sam mu zahvalna; kao i stalna znatiželja, oblikovali su me u osobu koju sve zanima. Što je ponekad naporno, ali je zapravo bogatstvo koje ne bih mijenjala ni za što – iako zna biti apsolutno iscrpljujuće kada ti mozak stalno radi na sto. Već u ranim danima svoje karijere rekla sam da me stereotipne uloge ne zanimaju i neke sam stvari odbila. Otišla sam u jednom smjeru. Je li me to skupo koštalo? Bih li, da sam išla lakšim putem, već bila ‘uspješnija’? Moguće. Ne možemo znati. Ali ostajem dosljedna sebi i za sada ne
mislim ništa mijenjati.
View this post on Instagram
Mama mi uvijek govori da, dok sam bila dijete, a ona bi mi željela nešto objasniti,ja bih samohladnokrvno odgovorila: ‘Ja sam ja, a ti si ti.’ Dvadesetak godina kasnije – ništa se nije promijenilo, haha. Užasno me zanima savladavanje novih jezika i tržišta. Recimo, privlači me danska kinematografija – obožavam njihovu kulturu, jezik i realizam. Tako da možda neka mala uloga danskom… Ili možda za početak na švedskom, koji je ipak barem izgovorno nešto lakši, haha.
10. Koje su želje za budućnost u karijeri, vratiti u Hrvatsku za neke projekte ili nastaviti fokus na međunarodnoj sceni?
U idealnim okolnostima – oboje. Moje ruke, a i kanali, su širom otvoreni – poznata sam po
otvorenosti i istraživačkom pristupu, i u poslu i u životu. Mislim da sam o željama već dosta
pričala,neka sam to fino izmanifestirala, ali nećemo dalje da ne ‘zacopram’, kako bi mi rekli
doma. Inače sam puno vremena doma, u Hrvatskoj,samo, nažalost, u Hrvatskoj puno ne radim.
Kao što sam spomenula, bila bih vrlo sretna da se to promijeni. Nikad ne znaš tko te može
vidjeti ili nešto pročitati, pa se nadam da će ljudi koji bi voljeli surađivati sa mnom možda na ovo naići. Zaključno, veoma se veselim radu u Hrvatskoj i svakako se nešto ‘kuha’ i na tom planu, ali o tome više uskoro. Nadam se da će se stvari zaigrati – ‘po domače, kaj da vam drugo velim’. Zakoprcati ajde, i korijeni prodrijeti dublje u rodno tlo – jer korijeni su ipak tu.
‘Hrvatska je moj dom i dio mene – koliko god sam možda ponekad pokušavala pobjeći od toga, a to se događa sve manje.’
11. Ti i proboj na RH sceni i afirmacija u smislu stalnih angažmana od sapunjara do kazališta ili filmova, koliko je to blizu ili daleko i što savjetuješ mladim glumcima koji sanjaju o sličnom putu?
Sapunice nisu što su nekad bile. I ponavljam – nisam isključiva. Otvorena sam prema svemu. Dapače, jedino što mi je važno jest da u svakom projektu vidim izazov. To je vrlo jednostavno. Kazalište je ogromna želja. Pogotovo povratak u domaće kazalište. Studirala sam kazališni smjer u Londonu, usavršavala se u Americi na rezidenciji u jednom vrhunskom kazalištu, a prošle godine intenzivno sam radila i s drugim američkim kazalištem, puno na fizičkom teatru. Tu je i moja plesna pozadina. Ne isključujem ni pjevanje.
View this post on Instagram
Vrlo bih se rado vratila u domaće kazalište – to mi je želja od samih početaka. U Hrvatskoj sam bila na jednoj kazališnoj audiciji i ulogu nisam dobila. Na tu audiciju sam bila pozvana, otvoreni raspisi su rijetki, iako moram priznati da vidim male pomake po tom pitanju. Znala sam vidjeti neke javne pozive, no nije se posložilo. U svakom slučaju, Hrvatska je moj dom i dio mene – koliko god sam možda ponekad pokušavala pobjeći od toga, a to se događa sve manje. To je neizbrisiv trag i nepromjenjivo je. I stvarno bih voljela ostaviti neki trag, makar malen, u hrvatskom kulturnom prostoru. Većina ljudi krene od doma pa ide globalno. Čini se da je moj put potpuno obrnut.
Naslovna fotografija: Yellowbelly Studio, New York City