Razgovarati sa Sinišom Škaricom je stati u red aktivne mirovine. Dugogodišnji glazbeni urednik od Jugotona preko Croatia Recordsa, posvetio nam je otočke dane u retrospekciji glazbene karijere. Doznali smo i prekopali svašta što dosad nije i je iskomunicirano ranije. Ali knjiga i biografija podataka stoji nasuprot zaboravu i brzopotrošnosti novih vremena.
Urednička autobiografija
Koji album iz vaše karijere smatrate svojim pravim intimnim trijumfom, ne komercijalnim, ne kritičarskim nego onim za koji znate da ste napravili nešto što je moralo biti napravljeno, a ne bi da vi niste bili tu? I naopako, postoji li album koji ste objavili, a koji s vremenskim odmakom doživljavate promašaj ne nužno samo komercijalni, nego estetski ili moralni?
Ako na prvo pitanje urednik, u bilo kojoj izdavačkoj djelatnosti, obično ima spreman odgovor, ili bi u najmanju ruku rado lamentirao o ponajboljem izdanju između više njih,
bojim se da bi isti teško mogao pronaći, ne nužno komercijalni, nego kao kažete: ”estetski ili moralni” promašaj. Naime, osobno sam više puta govorio o izdanjima koja su komercijalno podbacila, ali estetski ili moralno? Ako ih je po nekome tko se bavi tim poslom, odnosno glazbenom kritikom i bilo, ja ih nisam prepoznao, jer da jesam – ne bih ih objavio, odnosno potpisao. Istina, kao glavni urednik u drugoj polovini 1980. supotpisao sam brojna izdanja narodne redakcije, koja su – po kriterijima rock kritike – moguće spadala među estetsko upitne, ali to je i inače skliski teren s turbo-folkom, ”ćirilicom” ili ”cajkama”, koji iziskuje posebno pretraživanje. S druge strane, zanimljivo, u ovom što ću reći, odnosno u albumu kojeg ću spomenuti kao mogući izbor na prvi dio pitanja, kao da se nalaze oba odgovora. Riječ je o premijernom albumu Azre, o eponimnom nastupnom.
Dakle, slučaj je htio da sam se našao u situaciji zadržati Štulića da ne ode razočaran, štoviše uvrijeđen iz Jugotona, jer ga poslom zauzeti Vojno Kundić, urednik zabavne redakcije – tada u studenom 1979. jedini na toj funkciji – nije mogao onako nenajavljenog primiti na preslušavanje snimaka što ih je imao na kaseti. Okrenuo se na vratima redakcije, ustao sam i požurio sam za njim i tada ga pozvao u slušaonu da kao urednik naklade, urednik publishinga preslušam to što je donio. Bio sam zainteresiran jer singl kojeg je Dražen Vrdoljak predstavio u slušanoj ”S domaće pop scene” – ”A šta da radim” i ”Balkan” i nije me se posebno dojmio, pogotovo ne folkom obojena strana B. No, sve je završilo pozivom na skori nastup u Lapidarij, i efektom kojeg je taj nastup izazvao: potpisom ekskluzivnog petogodišnjeg ugovora i snimanjem prvog albuma. Recimo, da je to odgovor na prvi dio pitanja, jer – bez sumnje – taj prvijenac ostao je jedan od prijelomnih albuma u povijesti hrvatskog i jugoslavenskog rocka, premda bi, istini za ljubav, bio objavljen i da nije završio u Jugotonovu katalogu.
View this post on Instagram
S druge strane, isto izdanje po izlasku, unatoč kašnjenju u promociji – u svibnju je umro Tito – bez uobičajenog oglašavanja, ubrzo će se dobro pozicionirati na tržištu, istodobno popraćen lošim kritikama, poglavito hrvatskih vodećih kritičara Dražena Vrdoljaka i Darka Glavana. I doista nitko od nas u procesu realizacije albuma u Jugotonovom studiju, u Jadran filmu, Štulić, Drago Mlinarec kao producent, ja kao urednik (u međuvremenu sam promoviran u urednika rock redakcije, prve takove u jugoslavenskoj diskografiji) nije bio zadovoljan produkcijom albuma, onim što bi se moglo nazvati zvučnom estetikom ploče, koja se pokazala inferiorna svom snažnom sadržaju.
Drugim riječima jedan od ikoničnih albuma jugoslavenskog novog vala bio je unekoliko
prilično razočaranje za sve one koji su s nestrpljenjem iščekivali diskografsku legitimaciju benda koji je ubrzano stjecao status ljubimaca nadolazeće novovalne generacije.
Arhiv i mitologija
Vaši zapisi razapeti su između preciznog almanaha i osobne mitologije. Gdje je bila granica i jeste li je ikad svjesno pomicali? Što je važnije, da je točno ili da je živo? Može li kroničar glazbe biti istovremeno i sudac i sentimentalac?
U prvoj rečenici zapravo dajete sud o mojem pisanju. Retoričko je to pitanje. Od prvih bilješki na izdanjima koje sam potpisivao nastojao sam preciznoj faktografiji, suhoparnoj
enciklopedistici, udahnuti živost literarnog teksta, dakle osobno odgovoran, ali istovremeno i osoben pečat. Moguće iz toga proizlazi ono što bi se moglo ocijeniti i kao mitologiziranje, ali ne i konfabuliranje nečije biografije ili događanja. Što je važnije, da je točno ili živo? Uvijek polazim od točnosti. Sjećam se koliko puta smo se Dražen Vrdoljak i ja, ili Darko Glavan, žestili na površna, neprovjerena, a lako provjerljiva, stoga pacerska pisanja, puna eklatantnih, gotovo nepristojnih propusta nazovi kritičara, odnosno novinara.
Ali opet, ako tekstu ne dodate metaforu, dosjetku, priču, nećete doprijeti s vašom porukom do publike. Nećete ostvariti čitanost, a potom i ostaviti željeni trag. Tu je odgovor i na zadnje potpitanje. Da bi kao kroničar mogli biti, kako kažete, sudac i sentimentalac, morate naći balans u onome na početku pitanja: između preciznog almanaha i osobne mitologije. Svatko komu je pisanje pasija, strast, sklon je manje-više mitologiziranju, ali bez preciznosti faktografije što je condicio sine qua non stručnih almanaha, bez pedanterije, stvari se otimaju istini i ozbiljnom vrijednosnom sudu.
Novi val kao uvjet trenutka
Bili ste prvi urednik Jugotonove pop-rock redakcije upravo kad je novi val mijenjao
sve. Kako danas gledate na taj period, je li bio jedinstven zbog glazbe, ili je bio jedinstven jer je glazba imala uz sebe Polet i televiziju koja ju je razumjela? Može li se
”novi val” u načelu ponoviti ili je bio uvjet socijalnog trenutka koji se više neće zbiti?
Novi val je bez ikakve dvojbe bio jedinstven zbog glazbe i zato je prepoznat kao takav i imao, kako kažete, Polet, televiziju, medije, uostalom i narastalu diskografsku industriju uza se. Do pred kraj 1960., čitavo desetljeće, o prvim ovdašnjim zanesenjacima glazbom mlade Amerike, tzv. električarima, govorili smo kao kopirantima, reproduktivcima, ili – današnjim rječnikom rečeno – generalno o yu-rocku kao pukoj copy-paste glazbi. Rijetki originali na terenu instrumentalnog rocka, ili prvi autorski uradci vokalno-instrumentalnih grupa nisu mogli utjecati na opću sliku da su najpopularniji domaći ”rock-idoli” bili oni koji su na lokalnoj čagi ili rijetkim EP-pločama najbolje imitirali šampione planetarne rock scene.
Ni povijesni prvi autorski album Grupe 220 ”Naši dani”, krajem 1968., pa 1970. zaboravljeni nastupni ”Pruži mi ruku, ljubavi” Pro arta, potom ni nekoliko antologijskih ploča Korni grupe, Timea, Indexa, kao ni prvi Josipin LP ”Dnevnik jedne ljubavi” i eponimni Yu grupe, obilježeni rimama koje nisu bitno odudarale od jezika etablirane zabavno glazbene scene, a često su mu bile i inferiorne (teško su se mogle mjeriti, recimo, s onim što su pisali Britvić i Dedić), još uvijek nisu posve promijenili sliku u kojoj su našim tinejdžerima središnja mjesta zauzimali Led Zeppelin, Deep Purple, Stonesi, David Bowie ili Queen, recimo. Iznenadno ukazanje Bijelog dugmeta svojim ”pastirskim rockom” (kao duhovitom sintagmom Dražena Vrdoljaka), bilo je najava prije svega do sada neslućene tržišne moći rocka i fenomenoloških pitanja njegova folklorno-urbanog identiteta. No, tek ukazanje Pankrta i Azre u Galeriji SC-a na Ilićevoj izložbi stripa u prosincu 1977. prve ploče samih Pankrta, Prljavog kazališta, Pekinške patke, fama o riječkoj punk sceni, svjedoče o supstancijalnim promjenama yu-rocka. U njegovim formativnim godinama eksplozija električnog zvuka, mogućnost da četvero, petero klinaca osnovnog sviračkog znanja zazvuče glasno i drukčije od sveg do tada viđenog, na svoj način otvorivši vječiti generacijski jaz roditelja i djece, burniji, planetarno jedinstveniji, prepoznatljiviji, nego ikad do tada, završavala je više-manje na tomu.
Da, glazba je u našim formativnim godinama bila eksplozija zvuka, pa praktički do druge polovice 70-ih nismo u pop glazbi mogli čuti poruke važnih rock pjesnika.
”Rađanjem
novoga vala, rađa se zapravo prva generacija ‘mislećih rokera’.”
Uostalom za razliku od tinejdžerskih bendova s početka 1960-ih, generacija novovalnih glazbenika pripadala je studentskom naraštaju. Reklo bi se, već formiranim mladim ljudima. Zanimljivo, rokerski začinjavci do tada izdigavši svoju vještinu muziciranja, spremni za kompleksne koncept albume, za jazz-rock ili simfo-rock idiome, promatrali su s visoka na rudimentarni novovalni zvuk, kao rezultat diletantizma, a ne mogućeg otkrivanja same esencije rocka, njegove važnosti kroz trominutnu poruku koja će šiframa svoje publike najizravnije utjecati na njezine živote. Stotine novih izvođača, deseci ploča koje su se prodavale u desecima tisuća; mladost koja se zabavljala na tulumima slušajući prvenstveno ditirambe domaćeg rocka povlaštena je, prva čiji su idoli bili tu, s naših gradskih ulica, iz susjedstva, nadmoćni, do tada, onima, stranima: Johnny, Jura Stublić, Vlada Divljan ili Davor Gobac, svakako važniji od Springsteena, Bowieja, Michaela Jacksona ili Bonoa.
Ovo ponavljam: naše 80-e, raskošne, kreativne i stoga utjecajne na pop scenu bivše države jednako kako su to bile ”swinging sixties” na globalnu kulturnu scenu, pa naravno i našu. U tom smislu, odgovor je i na zadnje pitanje: kako su ”razigrane šezdesete” označavajući kulturnu revoluciju, po definiciji ”doba mladenačkog optimizma, odvajanja od konzervativizma prethodnog desetljeća i procvata umjetnosti” neponovljive, tako se isto može ustvrditi i za ”naše osamdesete”.
Štulić i Croatia Records
Branimir Štulić godinama proziva Jugoton i Croatia Records za pljačku njegova rada
zbog neisplate tantijema, Visoki upravni sud RH 2021. pravomoćno je utvrdio da fonogrami nisu bili propisno procijenjeni u privatizaciji a Cro Rec tvrdil da su honorari
isplaćivani po ugovorima. Kako pamtite Štulića iz osobnih susreta i što mislite tko je u ovoj priči bliže istini, patnik umjetnik ili biznismen izdavač? Je li moguće da su oboje istiniti i u pravu, da je Jugoton poslovao po tadašnjim pravilima, a da su ta pravila bila suštinski nepoštena prema autorima? Ili je čvor riješen?
Štulića sam i ovdje spominjao više nego sam trebao. Najkraće njegov rad, sve objavljeno
tijekom 1980. regulirano je prema postojećim, važećim ugovorima, jednako kako je to bilo i prema svim drugim izvođačima. Dapače, naš odnos kao jedan od rijetkih, bio je prisan i izvan ureda u Dubravi. Sve poslije 1991. pomalo je iracionalno. Vaša projekcija ”patnik umjetnik ili biznismen izdavač” ne stoji ni za jednog od nas dvojice. To je ono što bi se moglo nazvati mitologizacijom toliko sklonoj pop-kulturi. Nadalje, zar nije neobično da se nitko od na tisuće izvođača, autora, koji su potpisivali iste, zapravo tipske ugovore, nikada nije pobunio sa sličnim objedama? Što se tiče procjene fonograma u privatizaciji, ili – ako hoćete – procjene vrijednosti same tvrtke, odgovor treba potražiti u nadležnim tijelima same države. Pa nisu djelatnici Jugotona, odnosno Croatije Recordsa procjenjivali vrijednost svoje tvrtke i vlastitog rada, odnosno njegove akumulacije. A u to, naravno, spadaju i fonogrami koji jesu u vlasništvu tvrtke, pa i onda kad se ispravno procjenjuju kao nacionalno blago.
5. Srpski kafanski folk i strukturni apetit tržišta
Koliko je glazbeno tržište bivše Jugoslavije već tada u vašim Jugotonskim godinama
bilo strukturno žedno kafanskog folka i novokomponiranog, koliko god rock- kritičarska elita to nijekala? I konkretno, kako tumačite činjenicu da iz Hrvatske nikad nije iznikla estradna pjevačica koja bi postala regionalni fenomen u tom žanru, za razliku od srpske i bosanske scene?
Jugoton je oduvijek bio prepoznat po produkciji zabavne, pop, odnosno rock glazbe, ali se zaboravlja da je do 1959. i pojave produkcije gramofonskih ploča Radio-televizije Beograd, dakle PGP RTB-a, više od desetljeća jedini snimao i objavljivao ploče svih ”naroda i narodnosti” Jugoslavije; da je recimo prvi vinilni singl uopće s kataloškim brojem SY-1001, jedna ploča iz redakcije narodne glazbe, titulirana kao ”narodna iz Bosne”, ”Omer beže na
kuli seđaše” / ”Oj, Vrbasu, vodo ladna” u izvedbi Nade Mamule, ikonične pjevačice sevdalinki. Istina, PGP je u prirodnom okruženju tradicionalno većinskog seoskog stanovništva i dominantnih utjecaja istočnih, orijntalnih ljestvica, svojim jakim narodnim ansamblima i logičnom gravitacijom izvođača vezanih uz Radio Beograd ubrzano postao
središtem glazbe folklornog predznaka.
No, u pravu ste, Jugoton, Diskos iz Župe Aleksandrovac, a potom i krajem 1960-ih sarajevski Diskoton i drugi, nisu odustajali od tržišta narodne glazbe koje je s obzirom na ”zemlju seljaka na brdovitom Balkanu” imalo najbrojniju publiku. Možda Jugoton nije imao veliku pjevačice folklornog idioma baš iz Hrvatske, zato što je u pravilu riječ o pjevačicama zabavne glazbe kao što su Gabi, Tereza, Ana Štefok, Zdenka Vučković, Ervina Štelcl, Radojka Šverko, Višnja Korbar, Elvira Voća…koje su njegovale i folklorne idiome, kako se ono kaže, užeg, ”regionalnog značaja”, na festivalima kajkavskih popijevki, Melodija Istre I Kvarnera, Zlatnih žica Slavonije, čije uspješnice teško da su se dobacile s jednog kraja Hrvatske do drugog, a nekmoli u druge krajeve Jugoslavije, ali velike komercijalne pjevačice poput tradicionalnije Bebe Selimović, Zore Dubljević i Zehre Deović ili ”novokomponiranog idioma” Nade Obrić ili Milene Plavšić, snimale su za Jugoton, a da ne govorimo o velikim muškim imenima poput Safeta Isovića, Himze Polovine, Zaima Imamovića ili ”modernijih” Mehe Puzića, Tome Zdravkovića i Duška Kuliša.
Usput, posebna priča su slovenski izvođači tzv. oberkrainera, specifičnog žanra narodne glazbe alpskog područja, nazivanog narodno-zabavnim. Njihova Jugotonova LP izdanja, poput onih braće Avsenik, Lojzeta Slaka, Veselih planšarja ili Fantje s Praprotna, premda popularna tek u Deželi i donekle i Hrvatskoj, prodavani su već sredinom 1960-ih u nakladama između 50 i 100 tisuća primjeraka, nedostižnim za ostala imena iz bivše države bilo kojeg da su glazbenog predznaka.
Sevdah nasuprot šundu
Postoji razlika između autentičnog balkanskog sevdaha i masovne produkcije turbo-
folk popa. Jeste li ikad u Jugotonu ili Croatia Recordsu razmatrali sevdah kao žanr koji zaslužuje uredničku pažnju odvojenu od opće pop produkcije? Ili je sevdah uvijek bio ”tuđe dvorište” i geografski i institucionalno?
Naravno tradicionalni sediment što se prenosio generacijama teško se mogao suprotstaviti modernoj produkciji i živom leksiku koji se mijenjao često u sinkronizaciji sa svjetskim
trendovima. Što se samog sevdaha tiče odgovor je donekle već dan u prethodnom pitanju. Dapače ”sevdah” je dugo bio, a na neki način i ostao, Jugotonova svojina. Uostalom tijekom 2000-tih baš Croatia Records je nanizala seriju od 6 CD-a pod nazivom ”Antologija bosanskog sevdaha” za koju je bilješke pisao nitko drugi do Miljenka Jergovića.
Cro dance i trap – granice okusa
U vašem aktivnom mandatu Cro dance ste morali prihvatiti kao tržišnu realnost. Biste
li danas u imaginativnom scenariju objavili trap album, ako bi analiza pokazala da može ponoviti tu vrstu popularnosti? Gdje je za vas crta između ”nije moj ukus, ali je legitimno” i ”ovo ne mogu staviti pod kuću”?
Dance, rap, trap, devedesete, dvijetisućite, Milenijalci, Generacija Z, jednako kao i moja
Baby boom generacija i ona novovalna – Generacija X, koje su odrastale uz ”beat boom” i
”novi val”, imaju pravo na svoje identitetske zvuke ma kako kritički gledali na njih. Uvijek se sjetim s kojim su čuđenjem pa i podsmjehom, prvi poslijeratni tinejdžeri što su odrastali na zvuku Glenna Milera i Bennyja Goodmana, s glasovima velikih baritona, jednog Sinatre, Perryja Coma ili Deana Martina, gledali na Elvisa, Little Richarda, Cliffa Richarda, ako hoćete, na urlatore poput Celentana, pa ubrzo na Beatlese, Stonese i Dylana. Već sam spomenuo svojevrsni odium ”velikana domaćeg rocka” prema ”novovalnim početnicima”.
Stoga ne volim prebrzo donositi sudove.
Dance, rap, danas trap, imaju svoje zvijezde i što je najvažnije – publiku. Pogledajte s kojim veseljem tinejdžeri s početka 1990. danas hrle na godišnja okupljanja njihovih već postarijih idola. Dakle, naravno da bih potpisao dobar trap album, ako bi analiza tržišta pokazala da je uspjeh izgledan. To je trenutak kada bih priznao ”nije moj ukus, ali je legitimno”. Postoji i ono kad ću reći – ne!, jer ne samo da je loše, nego nema ni šansu na tržištu. Isto kao i situacija kada u nečemu čujem sve ono što smatram da je esencija dobre pop pjesme: melodija, harme, rime i interpretacija (kod ovog zadnjeg ne nužno lijep glas, odnosno raspon i vještina, koliko uvjerljivost izvedbe) pa ću to potpisati, dati šansu, premda sam izvođač, njegovo ime, do tog trenutka svojim nastupima, aktivnostima
nisu me uvjerili u siguran tržišni potencijal.
Sva trojica iz ”Paket aranžmana” bili su takvi. Zato su i počeli zajedničkim predstavljanjem. Bilo je nekoliko drugačijih slučajeva: Zok, Zoran Cvetković i njegov jedini, istoimeni album iz 1982, kao i ”Majmuni”, njegova producenta, do tada lidera splitskog Metka, Željka Brodarića Jappe i, recimo, prije nekoliko godina, 2018., objavljen, također jedini album (barem do sada) splitskog Diogena, bivših članova Daleke obale – Zorana Ušića i Jadrana Vuškovića (istina nisam ga potpisao, ali sam s velikom vjerom napisao opsežan liner notes), na žalost, svi su tržišno podbacili.
8. Mladi izvođači danas
Pratite li aktualne domaće i regionalne tokove, i postoji li netko od mlađih izvođača čiji rad vam je zaokupio pažnju na način na koji su vas nekad zaokupljale nove ploče s kojima ste radili? Što vam u suvremenoj hrvatskoj glazbenoj sceni, ako išta, izgleda glazbeno ili kulturno obećavajuće?
Ovo pitanje mi je zadnjih godina redovito postavljano i uvijek odgovaram isto. Ne bih s
autoritetom govorio o novim imena u pop glazbi kako na prostorima bivše države tako i u
svijetu. Naprosto od posla kojim se bavim ne mogu pošteno pratiti aktualnu scenu. Ne da je ne pratim, nego je ne pratim dovoljno pažljivo i ne bi bilo u redu komentirati je. Rekao sam ne podnosim površnost. Ipak, obećavajuće je recimo što imamo pojavu zapaženih kantautorica, više njih i neću ih poimenice spominjati. Obećavajući je i jedan relativno novi bend, riječ o šibenskom BluVinilu, i to ne iz lokalpatriotskih pobuda, već zbog toga što imaju sve ono što sam spomenuo da mi je važno kod nekog izvođača; bend čija glazba govori o njihovoj inteligenciji i načitanosti. Kao što je slučaj i s Mayalesima te s jednim bliskim i dragim mi veteranom čiji najavljeni album očekujem s nestrpljenjem – Livio Morosinom.
Možda ipak treba ponoviti nešto što mi se čini evidentnim. Ponoviti jer sam i o tomu govorio u ranijim intervjuima. Glazba se sigurno mijenja prema načinu života i potrebama novih generacija. Mladi žive brže, zahvaljujući tehnologiji svedostupnog, bombardirani svim i svačim, naizgled informiraniji, ali što je upozoravajuće: površniji i s opasnom prognozom komocije i posljedično lijenosti duha. Internet i Google su tomu razlog. Nekada da bih priredio neko izdanje i napisao meritoran osvrt trebao sam danima, tjednima kopati po
knjigama, enciklopedijama i pretražiti Jugotonovu ili vlastitu, desetljećima formiranu fonoteku, danas to mogu riješiti u par sati. I to je dobro za mene i meni sličnima, generacijama koji su u svom poslu bistrili mozak danima, mjesecima da bi napisali neki esej, ili složili kompetentnu kompilaciju. Mi smo već formirani. Ali mladi imaju sve na dohvat ruke, jednim klikom otvara im se potrebna informacija. Na stranu što se ne možete baš u potpunosti osloniti na recimo Wikipediju, mozgu su uskraćeni procesi traganja, čitanja, uspoređivanja, dobiva sve na gotovo. I duh će se očekivano ulijeniti.
Pa ću sad ipak reći i sljedeće:
”..i glazba mi se čini takvom, površnijom, sve reduciranijom, istina tehnički savršenijom, ali s nedostatkom bogatijih harmonija i inteligentnijih rima.”
I nije da se od devedesetih na ovamo nije pojavilo snažnih imena, po mom ukusu, neka znam, a vjerojatno mnoga ne znam. Stoga i ne volim imenovati, bilo bi nepošteno.
9. AI i glazba
AI generira glazbu koja prolazi streaming algoritme, kopira stilove umrlih izvođača i
ulazi u komercijalne produkcije. Za čovjeka koji je desetljećima bio na strani koja odlučuje što ide u produkciju je li ovo samo novi tehnološki alat ili nešto suštinski
drugačije od svega što je glazbena industrija do sada preživjela? I osobno uznemiruje li vas perspektiva AI obrade arhiva koji ste godinama gradili?
Sasvim kratko: premda nemam iskustva u praktičkim primjerima korištenja AI, ako netko
svoj autorski rad potpomogne prijedlozima AI-a ne vidim u tomu ništa problematično. Naprotiv. Korist jedino mogu imati ”načitani autori”, oni koji znaju što im treba kao ispomoć njihovoj ideji, ne kao puko kopiranje. Ovo posljednje u pitanju, ako se odnosi na krađu nečijeg arhiva, naravno da uznemiruje, i to je nešto što treba razlikovati u odnosu na rečenu pomoć, i onda je potrebno ozbiljno sankcionirati.
10. Tko Vam je od izvođača koje ste potpisali bio prijateljski najbliži, a tko Vam je od onih s kim niste imali diskografski ugovor a bili super prijatelji?
Osim Vedrana Božića, Arsena Dedića, Jurice Pađena i davno Štulića, ne sjećam se da sam s nekim od izvođača s kojima sam poslovno surađivao bio i ono što bi se moglo nazvati
”kućnim prijateljem”. Druge situacije se ne mogu sjetiti.
11. Mimo dosad poznatih anegdota i javno komuniciranih podataka, ako se možete dosjetiti i iskopati nekih simpa anegdota koje su Vam se jako zaplele u sjećanju?
Evo, baš u nastavku prethodnog odgovora, dragi Arsen, znao je, kad bi mi htio nešto spočitnuti, a on je bogami uvijek našao razlog za takvo što, rekao u svom poznatom sarkastičnom tonu: ‘Ajde, ajde, Muzičku akademiju si vidio jedino u prolazu!’
12. Kako su izvođači vidjeli Škaricu? Kao strahopoštovanje lika ili kao potencijalnu prepreku do diskografskog ugovora?
Nisam siguran. Moguće oboje. Jedini što znam da sam nastojao stvoriti prirodan, otvoren,
dapače – ako je moguće srdačan odnos; čim prije ukloniti barijeru nečeg sudbinskog, životno važnog. Čini mi se da sam u tomu i uspijevao pa mi se onda opet čini da je i ona ”snimke smo pravili, nosili Škarici, praznih se ruku vraćali” zapravo duhovita, neopasna opaska.
13. Zadnja ploča
Ako biste morali objaviti jednu ploču ne iz kataloga, nego novu, danas i znate da je to
zadnja stvar s vašim imenom na omotu: čiji bi to album bio, kakav zvuk i što bi pisalo na poleđini? Ili drugačije, postoji li glazbenik ili projekt koji nikad nije dobio svoje Jugotonsko poglavlje, a trebalo je?
U prvom slučaju jedini logičan odgovor je moja vlastita ploča, nešto kao moj glazbeni epitaf sa zvukom na tragu između Youngovog ”Everybody Knows This Is Nowhere”, Springsteenovog ”Born To Run” i ”Bam bam ba ba lu bam”; eto da se vratim na streaming
algoritme i AI. Da, žao mi je što nikad na moja vrata nije pokucao Zoran Predin i njegov Lačni Franz, objavio bih s guštom bilo koji od njihovih albuma iz osamdesetih.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube