Novi susret s legendarnim glazbenikom bio je, za razliku od Arene Zagreb mjesec dana prije, neshvatljivo drugačije, gažersko i neusporedivo manje efektno iskustvo, nakon kojeg je ostala samo činjenica veličanstvenih pjesama izvedenih žarom benda koji svira na terasi hotela u Opatiji. Premda mu je repertoar nedodirljiv, izvedbe svakako nisu.
Gotovo identičan presjek the best ofa, uz razliku sviranja “Brand New Day” umjesto “Mad About You”, dočarava stravično tih i loše niveliran razglas (podešavanje jačine zvuka bubnja, basa i gitare) pri kojem su efektno zvučale tek najtiše i najintimnije izvedbe – Fields Of Gold, Shape Of My Heart, zaključna Fragile ili drum break moment u Englishman in New York. Sve drugo se gubilo i bilo gubljeno u odrađivanju vrhunskih glazbenika čija je vještina svirke neupitna, ali jam session pristup nije.
Svirka se doimala kao javna proba i hvatanje trojke za sljedeći regularni koncert
O mobitel teatru publici viška je trošiti riječi, ali kao rijetko kada doima se da bi bolje zvučalo i funkcioniralo da nisu samo tribine sjedile već i parter.
Generacijski bliski presjek Stingu su na žalost i veličanstvo pjesama kao “Every Breath You Take” i The Police klasika (Every Little Thing She Does, So Lonely, Roxanne, Driven To Tears) ili njegovih solo (I Wrote Your Name, Never Coming Home) slušali u verzijama lišenim strasti i volje likova kojima je bilo jako vruće i koji su 90 minuta bitno više potkivali i zanatski odrađivali nego u jednom trenu dobili dojam da su voljeli ambijent, publiku i sebe onstage.
Mit o Stingu ostaje netaknut, ali sinoćnja izvedba nikako.
FOTO: Franka Blažić