Pjevač i frontmen Majki, Goran Bare preminuo je 9. listopada 2026. u 62. godini života. Njegovim odlaskom hrvatski rock dobio je još jednu priliku za kolektivno proglašavanje legende, nekrologe koji će se natjecati u pridjevima, fotografije s cigaretom, pogledom negdje izvan kadra i izrazom lica čovjeka koji je navodno cijeli život vodio rat sa svijetom.
Sve će to, naravno, biti popraćeno linkovima pjesama, isječcima koncerata i izjavama o autentičnosti, iskrenosti, boli i buntovništvu. I sve to može biti istinito. Ali pitanje je što ćemo s ostatkom istine, onom koja ne pristaje u komemorativni televizijski prilog. O mrtvima sve najbolje, kaže stara bontonska floskula. Kao da je smrt posljednja potvrda da je čovjek bio u pravu. Kao da prestankom biološkog života prestaje i potreba da o nečijem životu, djelu i javnoj ostavštini govorimo odgovorno. Kao da je poštovanje prema mrtvima moguće iskazati samo tako da se prešuti sve ono što bi moglo narušiti njihovu idealiziranu sliku.
Možda bi bilo poštenije reći, o mrtvima sve pošteno. Ne sve najgore, ne sve najljepše, nego sve ono za što postoje argumenti, činjenice i razlozi da bude izrečeno. Smrt ne bi trebala biti ni doživotna presuda ni retroaktivno pomilovanje. A Bare je upravo zato zanimljiv, bolan i nezgodan slučaj. Ne samo kao čovjek koji je otišao nego kao figura hrvatske popularne kulture oko koje su se desetljećima isprepletali glazba, osobna tragedija, javna persona i publika željna vlastitog rock-and-roll mita.
View this post on Instagram
Debi album za povijest, desetljeća za mitove
Počnimo od glazbe, jer bi bilo prilično licemjerno propitivati tuđe mitologiziranje ako ćemo preskočiti ono najvažnije. Majke su bile jedan od stožernih bendova treće generacije hrvatskog rock-and-rolla, a njihov album prvijenac Razum i bezumlje iz 1990. ostaje jedno od ključnih ostvarenja domaćeg rocka. Sirovost, garažna energija, blueserski nerv, punkerska neposrednost i osjećaj da se pjesma ne mora svidjeti nikome da bi imala smisla bili su sastojci njihova identiteta ne samo nostalgija generacije koja je uz Majke odrastala koliko glazbena ostavština koja se može analizirati, uspoređivati i braniti argumentima ne nužno kritičara nego ljudi koji vole glazbu zericu šire od hvalospjeva onome što i koga vole.
Majke su nakon toga imale niz relevantnih, korektnih i mjestimice vrlo dobrih albuma („Razdor, „Vrijeme da se krene“, „Put do srca sunca“), a Bare je i u samostalnoj fazi, između ostaloga s Putnicima, nastavio razvijati autorski i izvođački identitet. No, razlika je između debi remek-djela, niza vrijednih pjesama i automatske pretpostavke da je sve što je njihov frontmen radio, govorio ili predstavljao bilo jednako autentično, važno i umjetnički neupitno. Razgovor i propitvanje, za nepsmene, nije umanjivanje, naprotiv, preduvjet je ozbiljnog vrednovanja. Ako je Razum i bezumlje remek-djelo ne treba nam mit o Baretu da bismo ga takvim proglasili. Ako su Teške boje, Vrijeme je da se krene ili Mene ne zanima pjesme koje su ostavile trag, njihov značaj ne ovisi o tome je li čovjek koji ih je izvodio bio svetac, demon, genij ili nesretan čovjek s nizom pogrešnih odluka. Problem počinje kad se glazbeni opus prestane vrednovati kao opus, a život izvođača počne tretirati kao njegov najvažniji album.
Patnja kao dokaz autentičnosti
U ne samo domaćem rocku postoji uporna, romantičarska predrasuda da što je glazbenik više patio to je njegova umjetnost (kreativnost) navodno iskrenija i što je njegov život razoreniji, to mu je talent veći, što se manje uklapao u društvene norme, to je bio autentičniji. Ovisnost postaje dokaz dubine, nepredvidljivost dokaz slobode, nepristojnost dokaz iskrenosti, a samodestrukcija gotovo estetska kategorija. Odnosni narativ posebno je zavodljiv kada je riječ o Baretu.
Njegove javno poznate životne borbe postale su dijelom načina na koji se sluša njegova glazba. Njegov glas ne čujemo samo kao glas nego navodni dokument preživljavanja. Svaka pukotina u izvedbi može postati dokaz da je proživio više od drugih, a svaki izlazak iz očekivanih okvira potvrda da se nikome nije pokoravao. Ali patnja nije automatski umjetnički kapital. Ovisnost nije romantična biografija. Čovjekovo propadanje nije kulturni sadržaj koji postaje vrjedniji što je gledatelju dramatičniji. Ovisnost je ozbiljan problem koji može razoriti osobu, njezine odnose i sposobnost da preuzme odgovornost za vlastite postupke. Može biti dio životne priče umjetnika, ali ne mora biti dokaz njegove veličine. Još je problematičnije kada se posljedice nečijih odluka promatraju isključivo iz perspektive publike. Fan vidi napaćenog frontmena koji na pozornici pretvara bol u pjesmu. Član obitelji može vidjeti odsutnost, suradnik nepredvidljivost, narušeno povjerenje ili teret odnosa. Dijete može imati iskustvo koje se ni po čemu ne podudara s pričom o velikom rockerskom patniku.
View this post on Instagram
Pritom ne možemo iz tuđih javnih nastupa, intervjua ili novinskih tekstova rekonstruirati cjelovit privatni život, a kamoli iz njih postavljati dijagnoze ili izricati konačne presude. Ni o odnosu s vlastitim djetetom ne možemo odgovorno govoriti kao da znamo sve što se događalo iza zatvorenih vrata, ali možemo postaviti načelno pitanje zašto smo skloni kreativcu oprostiti ono što bismo u vlastitom životu, među prijateljima ili u obitelji smatrali ozbiljnim problemom? Zašto je ono što bi u susjedovu životu bilo upozorenje u životu rock-zvijezde odjednom dokaz autentičnosti? I tko je odlučio da je biti loš u privatnom životu legitimna cijena za pravo da budeš dobar na pozornici? Pjesma? Teške boje? Mene ne zanima?
Vaš, naš i ničiji Bare
Vaš Bare. Tvoj Bare. Naš Bare. Svaki fan ima neku svoju više ili manje romantiziranu ali rijetko finalnu verziju čovjeka kojeg nikada nije kvalitetno osobno upoznao, s kojim nikada nije razgovarao izvan susreta nakon koncerta i čiji privatni život poznaje uglavnom iz medijskih posredovanja ili rekla kazala svjedočenja the the fanova. Površnost je normalan mehanizam popularne kulture. Pjesme postaju dio naših biografija. Uz njih smo se zaljubljivali, prekidali, mirili se, obožavali, ranjavali, shvaćali što i tko nam je bitan i bitno u životu, odlazili iz gradova, vraćali se kući, pili, tugovali i zamišljali kako istančano razumijemo ljude koji su ih napisali. Umjetnost točnije kreativnost u pop formi i par stihova imaju pravo na takvu bliskost. Ničeg pogrešnog u tome kad nečija pjesma postane osobna ispovijed slušatelja. Problem nastaje kad privatni osjećaj vlasništva nad pjesmom preraste u uvjerenje da posjedujemo pravo na točnu interpretaciju i čovjeka koji ju je otpjevao pa fan zaključi da zna kakav je glazbenik zapravo bio jer mu je neka pjesma pomogla preživjeti prekid ili razdoblje depresije, a svaki kritički komentar doživljava kao napad na vlastitu mladost, identitet ili emo povijest pa više ne branimo kreativca nego vlastitu projekciju.
Zato je i smrt javne osobe osobit medijski događaj. U prvim satima nakon vijesti društvene mreže pretvaraju se u zajednički spomenar, a redakcije u tvornice epiteta. Izrazi poput „legenda”, „ikona”, „neponovljiv”, „beskompromisan” i „autentičan” pojavljuju se toliko brzo da čovjek gotovo ne stigne biti mrtav prije nego što postane općeprihvaćeni mit.
Nije sporno da je Bare bio važan glazbenik za poimanje RH glazbene scene. Njegovo mjesto u povijesti hrvatskog rocka ne treba niti se može umjetno umanjivati. Sporno je kad se iz te činjenice izvodi zaključak da o njemu više nije dopušteno govoriti bez ceremonijalne rukavice, kao da je kritičko mišljenje oblik nepristojnosti, a ne osnovni alat kulture koja vlastitu povijest želi razumjeti.
Punk na pozornici, estradni komfor izvan nje
Paradoks bez naknadnog moraliziranja i pretvaranja da su glazbenici dužni cijeli život ostati na istoj ideološkoj poziciji na kojoj su počeli karijeru, otvara pitanje etike i autentčnosti bunta. Bunt nije samo zvuk distorzirane gitare, kožna jakna i nekoliko stihova o tome da nas ne zanima što drugi misle, baš suprotno u svojoj temeljnoj ideji bio bi prvenstveno sumnja prema autoritetima, komercijalnim pravilima, hijerarhijama i unaprijed zadanim ulogama. Naravno da se bunt može promijeniti, glazbenik može prilagoditi tržištu, nekadašnji buntovnik postati profesionalac koji uredno naplaćuje svoj rad. Nitko nije dužan doživotno živjeti u garaži kako bi dokazao da je nekada svirao punk, ali tada treba priznati da se promijenio i odnos prema vlastitom mitu.
A Majke su prošle kroz razilaženja, promjene postava, prekide djelovanja i ponovna okupljanja. Bare je u pojedinim fazama nastupao pod vlastitim imenom uz prateće glazbenike, kasnije se ponovno afirmirao s Majkama. U promjeni naziva i odnosa između frontmena i benda može se prepoznati širi problem rock-kulturekad kolektivni identitet grupe s vremenom se sve češće podređuje tržišno prepoznatljivom imenu pojedinca. Usporedba s Baretovim idolom Iggyjem Popom i njegovim odnosom prema The Stooges nije slučajna. Iggy je postao toliko snažan simbol benda da su se The Stooges u dijelu kasnijeg predstavljanja i javne recepcije našli u sjeni njegova imena, opravdali su to komercijalnim segmentom i popularnosti, no kad se matični bend pretvori u prateću formaciju frontmena, postavlja se pitanje što se događa s kolektivnim autorstvom, zaslugama i samom idejom benda kao zajednice ravnopravnih kreativnih aktera. Štuc, Bare.
Nije optužnica tek legitimno pitanje po kojem se traži cijena u kojoj je frontmen istureno lice, ali lice nije cijeli bend. Iza velikih pjesama stoje glazbenici, aranžeri, producenti, tehničari i ljudi čiji se doprinos često smanjuje kako bi legenda jednog čovjeka postala što veća. „Teške boje“ riff su „New Killer Star“ Bowie i „Coffee & TV“ Blura nalik jer je standardna gitaristička shema. „Ja ne blještim, ja sijevam“ je povijest.
Kad se legenda jednom ustali publika je često spremna tolerirati ono što bi inače kritizirala. Komercijalizacija se proglašava pragmatizmom, estradni komfor dokazom zaslužene pozicije, a svaka nedosljednost još jednim dokazom da je riječ o nepopravljivom individualcu. Bunt postaje estetski proizvod koji se može kupiti, konzumirati i braniti čak i kada njegovi stvarni postupci više nisu u skladu s izvornom idejom bunta.
Fanovi ne žele istinu nego mit, narativ i priču?
Ne svi, naravno. Bilo bi jednako površno proglasiti cijelu Baretovu publiku nekritičnom kao što je nekritično proglasiti samog Bareta nepogrešivom legendom. Slušatelji koji poznaju njegov opus razumiju njegovu povijesnu važnost u kontekstu RH rocka i istodobno mogu prihvatiti da je riječ o čovjeku čiji je život bio složen, proturječan i ne uvijek vrijedan romantiziranja. Ali dio publike zaista ne želi složenost. Želi narativ. Junaka kojeg se može braniti bez dodatnih pitanja, patnika čija patnja potvrđuje njegovu veličinu, buntovnika čije se proturječnosti unaprijed opraštaju jer bi njihovo preispitivanje ugrozilo emotivnu investiciju u njega. Ne zanima ih je li priča potpuna nego je li dovoljno uvjerljiva da nastavi funkcionirati u čemu nema ničeg specifično rockerskog. Sličan mehanizam vidljiv je u odnosu dijela publike prema Marku Perkoviću Thompsonu gdje se glazba, identitet, ideološka pripadnost i javni narativ često stapaju u paket koji se brani kao cjelina.
View this post on Instagram
U oba slučaja, premda su povijesti, publike i ideološki konteksti bitno različiti, korisno je prepoznati isti komunikacijski obrazac po kojem odabrani atributi izvođača postaju važniji od kritičkog razmatranja njegova stvarnog djelovanja. Jedan je buntovnik, drugi simbol nacionalnog identiteta. Jedan se u dijelu publike doživljava kao autentični patnik, drugi kao autentični predstavnik dijela naroda. Njihove se publike ne mogu izjednačiti, a još manje njihovi opusi i društvene uloge ali u oba slučaja emocionalna identifikacija može postati štit od neugodnih činjenica kad više nije važno što se dogodilo, nego što bi se, prema unaprijed prihvaćenoj priči, moralo dogoditi. Informacija koja se uklapa postaje dokaz. Informacija koja smeta postaje napad, zavjera ili zlonamjernost.
Trenutak u kojem fan prestaje biti slušatelj a postaje zaštitar vlastitog mita je trenutak kad romantiziranje vlastitih osjećaja prevladava nad istinom. Koliko je to ok, individualno je.
Koliko privatnosti pripada javnosti?
Opasnost da se, u pokušaju rušenja idealizirane slike, ode u drugu krajnost i privatni život javne osobe pretvori u javno vlasništvo, a njezina bol u legitimnu robu za medijsku potrošnju također je vrlo stvarna. Nije svaka istina javno relevantna niti svaka privatna pogreška predmet opravdanog novinarskog interesa, a svaki obiteljski odnos moguće svesti na naslov, kamoli moralnu pouku za publiku.
Javna osoba ne prestaje biti osoba zato što je poznata, ima pravo na privatnost, dostojanstvo, bolest koju ne želi javno objašnjavati i na odnose koje ne želi pretvoriti u sadržaj. Pravo na privatnost ne prestaje smrću, zato činjenica da je netko imao problem s drogom sama po sebi ne daje medijima pravo da objave sve što znaju ili misle da znaju o njegovu privatnom životu. Ovisnost nije javna presuda, a tuđa patnja nije besplatna ulaznica u nečiju intimu. Obiteljske odnose, uključujući odnos roditelja i djeteta, posebno treba tretirati odgovorno jer u njima postoje i ljudi koji nisu izabrali javni život, a ne bi trebali biti prisiljeni naslijediti javnu izloženost svojih roditelja.
View this post on Instagram
Ipak, privatnost nije isto što i nedodirljivost. Kad javna osoba sama gradi dio svog identiteta na vlastitoj životnoj priči, mediji njezinu patnju pretvaraju u argument za umjetničku veličinu ili se javno ponašanje izravno odražava na profesionalne odnose i odgovornost, legitimno je postaviti pitanja na koje odgovor mora biti proporcionalan javnom interesu, utemeljen na provjerljivim činjenicama i oslobođen želje za ponižavanjem.
Tanka je granica između kritike i voajerizma. Kritika pita što nečiji postupci znače za njegov javni rad, ljude s kojima surađuje i sliku koju o njemu gradimo, voajerizam zanima što se još može iskopati iz nečije nesreće da bi se zadovoljila publika. Ako je naš cilj razumjeti odnos umjetnosti, osobe i mita, onda nam ne trebaju ni hagiografija ni posthumno seciranje svake privatne rane, samo dovoljno činjenica da odvojimo ono što možemo odgovorno tvrditi od onoga što bismo samo željeli znati.
Smrt nije PR kampanja
Najveća ironija u cijeloj priči jest da smrt javne osobe često pokrene posljednju, najuspješniju fazu njezina javnog brendiranja. Sve se ponovno pakira, diskografija, koncerti, intervjui, fotografije, arhivski snimci, citati i biografske epizode. Pjesme se vraćaju na liste slušanosti, televizije emitiraju koncerte, a publika se okuplja oko zajedničkog gubitka. Smrt je iznimno potentna za libido pop publike. U tome načelno nema ničega nužno lošeg jer kreativnost treba ostati dostupna, a djelo zaslužuje novi život i novu publiku.
Ono što je ružno su momenti kad se komemoracija pretvori u zabranu kritičkog mišljenja, a industrija sjećanja u postupak kojim se uklanjaju sve neugodne pukotine iz službene biografije. Čovjek koji je za života bio složen odjednom postaje jednodimenzionalan. Sve proturječnosti dobivaju romantično objašnjenje. Svaka pogreška postaje dio genijalnosti, a bol dokaz autentičnosti. Ljudi koji bi mogli ispričati drukčiju priču nerijetko se povuku, bilo iz poštovanja prema mrtvome, bilo zato što ne žele sudjelovati u javnom sukobu, bilo zato što je njihov odnos s preminulim previše intiman da bi ga pretvorili u svjedočanstvo i mit zatvaramo upravo u trenu kad bi ga se trebalo otvoriti prostor za ozbiljno vrednovanje.
View this post on Instagram
Baretov odlazak svakako ne treba koristiti za izmišljanje novih optužbi niti raspodjelu moralnih bodova, ni isusoliku figuru mučenika hrvatskog rocka kao upozorenje o propalom životu. Bio je glazbenik s iznimno prepoznatljivim glasom, frontmen benda koji je ostavio značajan trag i čovjek čiji se privatni život ne može svesti na nekoliko novinskih naslova, činjenice mogu stajati jedna uz drugu bez potrebe poništavanja jedna druge. Možemo žaliti za glazbenikom, slušati njegove pjesme i biti zahvalni za ono što su nam značile, a istodobno odbiti prihvatiti da je patnja sama po sebi plemenita, bunt sam po sebi moralna vrlina ili da umjetnički talent automatski opravdava svaki postupak. Ok je priznati da je netko bio važan bez proglašavanja da je u svemu bio u pravu. Ne voljeti ga nije izdaja, samo pismenija i odrasla verzija ljubavi prema umjetnosti.
O mrtvima sve pošteno
Goran Bare nije dužan postati bolji čovjek zato što je umro niti ga moramo činiti gorim da bismo dokazali kako smo kritički osviješteni. Mrtvome više ne možemo postaviti pitanje, ne možemo čuti njegov odgovor ni omogućiti mu da promijeni mišljenje. Puno je on svojih „a šta ti, šta ti, šta ti…“ momenata izgovarao pred kamerama za života, pa odgovornost onih koji o njemu govore post festum raste. Kad spominjemo Baretov Majke, Plaćenici i solo opus, korisno je imati argumente. Ako pak govorimo o privatnom životu, trebamo činjenice, kontekst i mjeru. Ako se zateknemo u ladicama o njegovoj patnji, koristi zapitati se pomaže li naše pisanje razumijevanju ili samo pretvara tuđu nesreću u još jednu epizodu popularne kulture. I konačno kad govorimo o njegovoj legendi ok je osvijestiti i priznati vlastiti udio u njezinu stvaranju. Mediji proizvode narative, industrija ih distribuira, publika prihvaća, a zatim svi zajedno glumimo da je legenda postojala sama od sebe kao prirodna činjenica, a ne rezultat desetljeća selektivnog pamćenja.
IN MEMORIAM Goran Bare (1965. – 2026.): Čovjek koji je od vlastitih demona živio rock
Distorzija Baretova bluesa je da ne trebamo manje voljeti glazbenike niti imati potrebe nasilno ga pretvarati u sveca, zanemariti genijalnu „Iz sve snage“ zbog privatnih problema ili karakternih anomalija i prestanemo privatne probleme automatski pretvarati u dodatnu vrijednost pjesama. Ne trebamo odustati od legendi, ali je korisno ne miješati legendu s istinom. Debi Razum i bezumlje je veliko djelo i ostat će takvim bez romansiranog mita o nepogrešivom autoru. Ako su Majke važno poglavlje hrvatskog rocka, njihova povijest ne mora biti očišćena od proturječnosti da bi bila relevantna, a ako im je frontmen bio autentičan u svojoj autodestrukciji, njegova autentičnost ne mora značiti da je bio bezgrešan, uvijek dosljedan ili oslobođen odgovornosti.
O mrtvima sve najbolje? Ne. O mrtvima sve pošteno. O živima također. I nama samima koji smo od tuđih života često napravili priče s kojima nam je ugodnije živjeti nego s istinama. Jer legenda je ono što od čovjeka napravi publika, a čovjek je uvijek bio nešto više ili nešto manje od vlastite legende. Bez lirskih citata, linkova, ripova i pumbova na kraju, fan baza je taj dio odavna odradila, ali da u Baretovom slučaju odlazak znači konačni odmor varirane patnje, zasigurno znači.
A ti još plačeš i plaćaš čitatelju, ali nikad nećeš kao što je on. I budi sretan/na zbog toga.
Naslovna fotografija: Screenshot YouTube