Piše: Zlatko Gall
Jesen stiže tugo moja
Pandemiju koja je ubila glazbu će preživjeti samo veliki. Oni koji imaju financijske zalihe ili – još bolje – moćan autorski portfelj koji jamči siguran prihod. Svi drugi, posebice divizije „malih glazbenih djelatnika“ koji ovise o klupskim nastupima, sitnim tezgama, uličnim svirkama, najamničkim uslugama u studijima ili koncertima…, borit će se za golo preživljavanje. Nažalost, bezuspješno.
Otkazan najavljeni šibenski koncert Bajage i Instruktora zbog novog uzleta broja oboljelih od koronavirusa najbolji je mogući pokazatelj svega što glazbenu industriju čeka u mjesecima pred nama. Još od početka pandemije i famoznog „lock downa“ bilo je jasno da globalnoj, ali i domaćoj „industriji zabave“ prijeti katastrofa. Ljetno popuštanje mjera sigurnosti donekle je „pokrpalo“ lošu situaciju s koncertima makar i uz pridržavanje rigoroznih epidemioloških mjera. Što će reći da je u koncertnim prostorima na otvorenome bio drastično smanjen broj posjetitelja uz obvezatna mjesta za sjedenje i propisani razmak koji je u praksi značio petinu publike u odnosu na puni kapacitet gledališta. A stvari su ipak štimale jer, koliko mi je poznato, ni jedan koncert ili kazališna predstava nisu bili nova žarišta.
S druge pak strane, takva ograničenja nisu vrijedila za noćne klubove pa je nezaobilazni Facebook tijekom ljeta bio pun snimaka partijanja u (narodnjačkim ili pseudo-narodnjačkim) klubovima iz kojih se – tvrde epidemiolozi – širila zaraza. Baš kao i iz „masovki“ vjenčanih slavlja i rođendanskih veselica ili crkava u kojima je čak poneki od svećenika tijekom mise pozivao vjernike da skinu masku jer time bogohule i vrijeđaju svece zaštitnike (sic!). Po onome „quid licet Jovi non licet bovi“ tijekom ljetnih mjeseci svjedočili smo tako dvostrukim kriterijima koje su uspostavili epidemiolozi i notorni Stožer. Zašto? Najmanje zbog pokušaja da se osigura kakva-takva turistička sezona (mada je i tu bilo muljanja i „previda“ broja zaraženih), a više zbog pogodovanja nedodirljivima: vlasnicima noćnih klubova i moćnom Kaptolu. Rezultat takve strategije je itekako jasan: golemi porast broja oboljelih i nove restrikcije. Dakako, opet najviše po glazbenicima i svima koji žive od koncerata, kazališnih predstava, izložbi, filmskih projekcija…
Ovih dana svjetskim medijima (i društvenim mrežama) kruži podatak od oko 200 milijuna izravno ugroženih katastrofom koju je u ugostiteljskom sektoru izazvala pandemija. Zaključak, temeljen na brojnim otpuštanjima i zatvaranjima restorana, glasi da će korona-krizu preživjeti samo oni s dna negdašnjeg hranidbenog lanca: fast-foodovi i svi mogući slični „brzogriz“ servisi koji koriste jeftine namirnice i upošljavaju mali broj radnika. Može li se slična paralela povući i s glazbenim biznisom? Teško jer čini mi se da je tu obrnuta situacija. Krizu će naime preživjeti samo oni veliki. Oni koji imaju financijske zalihe ili – još bolje – moćan autorski portfelj koji jamči siguran prihod. Svi drugi, posebice divizije „malih glazbenih djelatnika“ koji ovise o klupskim nastupima, sitnim tezgama, uličnim svirkama, najamničkim uslugama u studijima ili koncertima…, borit će se za golo preživljavanje.
Ako je pandemija preko noći „naučila“ ljude da se – posebice zbog straha od neizvjesne sutrašnjice – zadovolje samo osnovnim potrebama pa umjesto u restoranima jedu kod kuće gdje su ionako mahom preselili svoja radna mjesta, što tek čeka industriju zabave i kulturu koji su ionako većini na dnu popisa životnih prioriteta? Samo agonija.
Izlaz iz mračine se još ne nazire pa čak i okorjeli optimisti u predstojećim mjesecima/sezonama ne slute ništa dobroga. Jer, i oni najiskusniji i najzaposleniji studijski session glazbenici znaju da je sve manje posla u studijima (za koga uopće snimati novi materijal) a i televizije su znatno skresale svoje emisije koje se moraju snimati bez publike (iako A strana ponovo kreće u novim uvjetima). O koncertima u velikim dvoranama bez kojih nema zahtjevnijih nastupa s produkcijskim standardima na koje smo navikli može se samo sanjati dok će klubovi – ako i budu otvoreni – teško opstajati uz rigorozne epidemiološke mjere.
Najkraće rečeno, deseci tisuća izravno vezanih za koncertne djelatnosti – glazbenici, majstori rasvjete, „tonci“ i iznajmljivači razglasa, scenografi, zaštitari… – ostat će bez prihoda. U zemlji u kojoj vladaju formatirana radija s tristotinjak pjesama u višemjesečnom optjecaju, prihodi od izvođačkih i autorskih prava za sve s dna hranidbenog lanca gotovo da su zanemarivi, a od „svirki iz sobe“ se naravno ne može živjeti.
Populističke teze poput čuvene „poruke“ glazbenicima da umjesto svirki kopaju ili vade krumpire, pravi je pokazatelj što glazbenici i kulturnjaci mogu očekivati od famozne hrvatske javnosti. Baš kao što su se u to u vrijeme štrajka uvjerili prosvjetni radnici – točnije nastavnice i profesorice – kad im je s jednog „visokog mjesta“ stigla poruka da mogu – žele li poboljšati skroman kućni budžet – sezonski rade kao sobarice. „Neka susjedu crkne krava“ odavno je na ovim prostorima masovno prihvaćena mantra svih jalnuša i luzera kojima smeta bilo koji i bilo čiji uspjeh. Zlobna i zlokobna poruka onih koji ne znaju ništa upućena onima koji znaju (makar) nešto. Stoga je uzaludno očekivati razumijevanje, možda mrvu suosjećanja ili pomoć „sektoru“ glazbenika i kulturnjaka. Osim ako se ne „prekvalificiraju“ pa promjene repertoar sa skladbama bogobojažljivog sadržaja koji bi im širom otvorio vrata crkvenih objekata. I osigurao siguran prihod od milodara.
