Bila jednom jedna djevojčica imena Ela Oblak. I njena sestra Nina Oblak. One su bile HIV pozitivne curice koje se u nižim razredima osnovne škole seljakalo od Kutine do Kaštela i natrag, povlačilo po medijima zbog njihove dijagnoze.
I zbog činjenice da ih se vodilo kao hodajuću zarazu sidom te da su bile žigosane, neželjene i smatrane opasnošću za ostalu djecu od strane katolički brižne i skrbne linč mase.
…Nije klikbejt. Javnost ne zanima
Zadnji put se o njima u medijima široko pisalo prije desetak godina. Bila je riječ o podizanju svijesti odnosa prema djeci s problemima i state of mindu većinskog broja ispodškolovanog stanovništva pećine zbriksane između talijanske čizme, bosanskih šuma, austrijskih planina i mađarskih ravnica. Danas bi trebale biti sretne studentice ili apsolventice koje se čude i ne pretjerano iznenađuju razvoju svijeta i svjetine pod maskama. Jesu li teško da ćemo saznati od medija, nije klikbejt. Javnost ne zanima.
Zatim je bila Ana Rukavina. Tridesetogodišnja novinarka i prekrasna mlada žena koja je umrla od leukemije i koje je dio vremena služila kao tužni izvor brige i alert ljudima na pomoć bolesnima, nemoćnima, ugroženima. I kroz osnovnu Zakladu i kroz njezine riječi, pristup životu i borbi protiv smrti.
Onda je bila Nora Šitum. Djevojčica koja je s 13 godina preminula također od leukemije u Philadelphiji gdje je poslana nakon skupljenih 7 i pol milijuna kuna iz cijele Hrvatske i inozemstva uslijed humanitarne akcije kojom se pokušalo osigurati dovoljno novca za njeno liječenje. Kasnije je ostao dokumentarac Roberta Zubera ‘Život od milijun dolara’ koji je tematizirao financijski multimilijunski skandal vezan za nenamjensko trošenje i uzimanje ostatka novca preostalog nakon smrti djevojčice a koje je bilo prepisano na računu udruge Hrabro srce. Šest i pol godina nakon njene smrti na listi HZZO-a našla se genska terapija za liječenje akutne limfoblastične, zloćudne bolesti dječje dobi od koje u Hrvatskoj godišnje oboli 30 do 40 slučajeva godišnje, a jedna doza lijeka stoji oko 2 i pol milijuna kuna.
Posljednja je bila Mila Rončević, djevojčice s istom dijagnozom oko koje se alarmirala Hrvatska i pokrenula na jednaki način kao u slučaju malene Nore za koju je uplaćeno preko 37 milijuna kuna i koja je nakon godine i pol dana liječenja u Philadelphiji puštena natrag kući u Rijeku s dijagnozom izlječenja.
Onaniranje i voajerizam nad nečijim intimnim trenucima sreće
Interes medija i javnosti i uloga je bila prijeko potrebna, vrijedna, neupitna. Ako ćete po najraširenijem makijavelizmu spajat ćete riječi. Cilj. Sredstvo. Opravdanje.
Na tu će se floskulu, doduše, isto tako pozvati mediji kad pišu i u centar klikbejt interesa stavljaju problematiziranje života tuzemnih estradnih zvijezda.
Tako je bila jednom jedna reklama za PVC, doslovno i metaforički. Zasigurno divna osoba svojim suradnicima i ljudima na platnoj listi. Jednako tako vrckasta i simpatična određenom dijelu populusa ili pak vrhunski iritantna i neopisivo izafektirana u svojim kič varijantama života onom drugom segmentu publike. Široko je polje i kakva god bila privatno, bitno da je sretna, zdrava i uživa u životu kakav si ostvaruje i bira ako nije na uštrb tuđih kičmi. I da ne gazi jahtom Talijane pa onda godinama zbog istezanja kičme ne može doći na sud. Ali iz nekog razloga pitanje rođenja njenog djeteta i pratnja live transmission iz rodilišta preko kinderbeta do tutice i dalje, postaje jednim od onih sezonskih mjerača idiotizma čitatelja. Ili urednika i novinara? Još nije jasno je li prvo bila kokoš ili jajce.
To onaniranje i voajerizam nad nečijim intimnim trenucima sreće s pečatom dotične i njenog malog Tarantina, s obzirom da je i sami dijele putem svojih službenih društvenomrežnih računa, otprilike odgovara onoj medijskoj etici praćenja broja uplakanih i ocjenjivanje kvalitete suza na sprovodima Bandiću, Balaševiću, Cici Kranjčaru i ostalim iz nedavnih RIP nizova.
Najbrži bijeg od vlastitog jada i praznine 9 do 5 života pod maskom
Ako pitate urednike medija oni će opravdati vijesti strepnje i iščekivanja saznanja imena malog Šutnut Tarantina time da je to najklikanije i najtraženije od strane čitatelja. Jednako kao što im čitatelje zanima skidanje Bareta s droga, Grdovića s alkohola, Štulića s pljačke od strane publishera njegovih pjesama, epske pressice i nevinosti Zdravka Mamića, imena nove najveće ljubavi života Severine i boje zidova Elle Dvornik.
Psihološki, logički i matematički, to je jedan i jedan. Tuđe zasrano ili najčišće donje rublje je naciji nedoškolovanih voajera najbrži bijeg od vlastitog jada i praznine 9 do 5 života pod maskom. Ubijanje frustracije nejebice i 35 kila viška koje ne garniraju od korone nego puno ranije. Ili drugih rodno nacionalnih stereotipa kojima se odabrani mediji dobrano služe kako bi puku plasirali ono dno dna na kojem se gacaju od gležnja do butina. Tu gdje se osjećaju tako doma i tako superiorno svjedočeći tuđim jadima ili pak PVC imitacijama sreće. Jer jebat ga, stara dobra mudrost i utjeha je – i bogati plaču. Ako je od jada super, a ako i od sreće ah da ne cjepidlačimo, poslužit će. Bitno da su suze.
Je li dovoljno reći – to čitatelje zanima?
Je li dovoljno reći – to čitatelje zanima? Je li opravdano pristati na to da saznanje podatka da Marko Grubnić jedva čeka razmaziti i nunati dijete jedne estradne konfete ima veću čitateljsku težinu od razgovora s autoricama sjajnih knjiga Ivanom Bodrožić, Koranom Serdarević ili autorom najoriginalnijeg hrvatskog dugometražnog filma 21. stoljeća Daliborom Barićem?
I kad se okreće pila naopako pa se pristaje na manji klikbejt, ali se pokušava čitatelje preodgajati nudeći im istinski koristan, vrijedan i sadržajan sadržaj? I koje je moment kad je urednicima i novinarima dovoljno opravdanje kad se diže odgovornost prema profesiji prije pristanka na floskule – to čitatelje zanima.
Kvaliteta guranja nosa u tuđe od kolijevke i tuđe do groba svakako zanima određeni segment ljudi.
Postoji nešto što se zove linija pristojnosti i linija sreće
Ako niste baš necjepivo licemjerni, s njima vrlo vjerojatno ne sjedite na kavama i ne drobite o redu cijepljenja i povjerenju u hrvatsko sudstvo. Jer dobra je prilika da će vam kad okrenete glavu prstom promiješati istu, a moment prije su došli s toaleta na kojem su jako moguće namjerno zaboravili oprati ruke. S njima sigurno ne raspravljate o ‘Idiotu’ Dostojevskog niti ‘Idiotu’ Iggyja Popa, a ni ‘Idiotima’ Larsa Von Triera ili ‘Idiocracy’ Mike Judgea.
Niti vas to čini puno pametnijim i vrednijim od puka koji baš jako jako jako zanima ime novog Quentina šutnut Tarantina. Ali postoji nešto što se zove linija pristojnosti i linija sreće. Granica u kojoj ipak postoji neka linija koja isključuje prava javnosti na interes u kojem cilj ipak ne opravdava sredstvo. Jer Makjaveli je bio ‘Vladar’ tužnima.
E sad, je li tome tako jer smo društvo idiota ili idiotsko društvo. Ili je istina po sredini. Ostat će na komoditet publike. Koja znači sponzore. Koji znače brojke. Koji znače sustav (bez)vrijednosti. I tako u krug. Gotovo olimpijske krugove.
Pop kviz: Susjedovoj maloj slatkici, petogodišnjoj Ivi, treba 100 kuna za život. Ime novog sina domovine je recimo najavljeni najneobičniji Rufus. Koje ćete ono kliknuti prvo?
Nek’ ostane retorički.