Ima ljudi koji baš vole horor filmove. Vole bit strašeni i unatoč mahom sto puta prežvakanih jump scareova opet budu preplašeni. Kad glavni glumac/glumica koračaju u tami uz sablasnu tišinu nikad se ne sjete upaliti štekere premda niti su redukcije niti je nestalo struje.
I onda iz mraka izleti čudovište, psihopatski ubojica s nožem i zabije im čelik u srce ili posred čela uz preglasni zvučni efekt. A ha. Gotya.
Dva pola strave i užasa
Ima nešto podsvjesno u ljudskoj psihi što ih tjera činiti si neugodu. Ali oni dobro znaju što im je namjera. Oni. Žele. Biti. Prestrašeni. Bu. Etoga. Klik. Game over. Ma koliko predvidljivo i stereotipno bilo.
U kontekstu nacionalne i regionalne glazbene scene postoje dva pola strave i užasa. Pjesme s posvetama i navijačke pjesme. U povijesti pop glazbe ovih prostora, naime, nikada nije bilo toliko koncentriranog smeća, ne upitne kvalitete, nego neupitne nekvalitete, namjenski rađenog iz dviju pobuda. Jedne, vrlo iskrene, lupiti autorski otisak prsta na nešto za što autori osjećaju unutarnju potrebu i strast. I druge, jednako vrlo iskrene potrebe za monetizacijom vlastitog autorstva nauštrb aktualnog momenta. Koje mahom u pravilu bude na lirskoj i harmonijskoj razini netalentiranih pripadnika malih škola ili nižih razreda osnovnih.
Strava dio u ovom polu bila bi nogometna prvenstva, a užas dio elementarne nepogode poput nedavnih potresa i smrti. Kolateralne žrtve tih i takvih evenata i autorskih pobuda mahom budu slušatelji i oni koji se nikad ne sjete tužiti za duševne boli autore i izvođače takvih pjesama. Iz generalne pristojnosti i pristajanja na onu kako se namjera računa i njoj se ne gleda u ljepljive prste.
Bitno je da se namjera računa
Još nekako je ove s navijačkim pobudama lakše razumjeti koliko su vezani zadanom temom i kako im zapravo nedostatak mašte i originalnosti ne daje puno dalje od špranci toliko prokušanih masovnih refrena i vikanja tri četiri toponima: nacija, pobjeda, najjači smo, kockasti/vatreni, ale ale.
Dočim su ovi s posvetama preminuloj djeci, ljudima pogođenim potresenim područjima i sličnim nedaćama na žalost u pravilu na terenu onoga kada treba ostati u domeni hotimične naivnosti i pristati na to da se namjera računa. I da, njihove namjere jesu najbolje. Premda ponekad zaborave pritom sav prihod od eventualne vrtnje pjesama pripisati na račune stradalih ili poginulih ali taj post festum ionako nitko ne gleda. Bitno je da se namjera računa. A ona je, naučili smo, uvijek čista i neupitna.
Nisu autori krivi ni najmanje. Oni nude najbolje ili najmanje što mogu. Problem je u nekritičkoj masi koja od gladi poždere svaki servirani trash ako im se kaže da je friško i da ima naljepnice ‘trending’.
Ne postoji autokritični moment kod autora koji imaju problema s rimama
Rijetki su oni koji su se tijekom svoje karijere oduprijeli pozivu napisati neku od namjenskih pjesama s posvetom. Onih ‘Za nekog’ i onih ‘Za nešto’. Još božićne teme koje imaju garantirani loop medijske vrtnje (čitaj: lakše do ZAMP-ovih obračuna) svakog novogodišnjeg cmoljenja budu pri tim tretmanima najprobabljivije od sveg tog ponuđenog namjenskog saharina.
Ljudi potreseni nedavnim vibriranjima zemlje kad bi ih bilo imalo briga za glazbene humanitarce koji muče sklepati išta jače od volim/molim u svojim tridesetim, četrdesetim, pedesetim, šezdesetim, dobijaju novu dozu mučenja i elementarnih glazbenih nepogoda. Količina diletantskih stihova koje budu opjevane uz markaciju nedavnih potresa na području Petrinje, Siska, Gline, Zagreba – zasluživala bi reanimiranje onih famoznih Komisija za Šund kad već ne postoji onog autokritičnog momenta kod autora koji imaju problema s rimama iole maštovitijim od primjerice:
“Ona je znala sve kako se raduje kako se zvijezdama putuje al nije znala to da život premalo ponekad daruje. Ona je sanjala o prvoj ljubavi o nekom svijetu bez zla, ona je hodala po sjajnim zvijezdama bila je puna sna”, i onda refren “______ (ime djevojke) to može, (_____) ime djevojke to zna, skupit srca sva moga Zagreba”. Ili primjerice “Kada dođe loše vrijeme vidiš šta je vrijedno, noć je tako hladna i svi smo kao jedno, kad sve se ruši ne mogu se snovi, nek se ova godina više ne ponovi. Kad sve se ruši nek se rađa ljubav prava, opet cijela Hrvacka ne spava, za nas je dom i obitelj svetinja, svi smo uz vas Glina Sisak i Petrinja…”. Pa krenu u napad razne kombinatorike Band Aidova i potpisa raznih kombinatorika izvođača čija imena iz generalne pristojnosti neće bit spomenuta.
Literarno uškopljeni random izbor
Čuđenjima nikad kraja. Doduše uvijek je postojala opcija ostaviti te pokušaje pjesama instrumentalima. Ali tada bismo bili uskraćeni za lirske genijalizme poput ovih priloženih. A to je samo literarno uškopljeni random izbor. Ima ljudi koji vole glazbeni trash i namjenski ga kusaju. Jer vole tu vrstu zabave. Osmijehu se nikad ne gleda u zube i potencijalni karijes. Ništa sporno u njihovim hobijima i struganjima zabave. Ali ima i onih kojima je namjera bila dijametralna i oni najozbiljnije na svijetu ostavljaju statement svojim humanitarnim uracima. Tada bude tužno.
Mogli su naime i probat nešto manje diletantski tipa: “Jedva da smo naučili disat, kako uz to još i pisat, na glavama nam sjaji kruna, namjera se sad računa, dok je kesa polu puna, žica more bit i struna, a kad kapne koja kuna bit će hopa cupa bez popluna…”.
Mislim, poštenije je ne posvećivat lirsko smeće ljudima s realnim životnim gubicima i problemima.
Ali ok je. Jer namjera je bitna. Kad nemaš ništa drugo u paleti namjera je, pače, najbitnija. Uz ambiciju. I pokoju hiljadarku za doplatit male Indijce da pokljucaju par desetaka tisuća vjuova, lajkova i inih mjerila kvalitete anno domini 2021 BC. Strava. I užas. Horor pače. Pričekajmo navijače 😉.