Postoje dvije vrste ljudi na svijetu. Oni koji rade na ispravljanju sebe i oni koji rade na ispravljanju drugih. Oni koji koriste sintagme Mi, Vi i Oni. I oni koji ne svrstavaju, nemaju te potrebe.
Ne znaju za Hrvate, Srbe, Cigane, Balije i ostale epitete kojima se časte kad nas ne zadesi neko veliko zlo. Oni koji mahom ne trebaju poplave, potrese, smrti i ostale životno slamajuće situacije da se pokrenu u smjeru pokušaja svakim danom biti boljim ljudima.
Jer čine osmijeh društvu i svijetu oko sebe. Ma koliko to idilično, utopistički, dječje, naivno ili patetično moglo zvučati. Skinite koru. Stavite 1 pored 1. Porežite se. Krv je jednaka bez obzira na razlike, ideologije, religijske, imovinske, kulturnjačke i ine društvene statuse. I razlike. Ma koliko vi glasno šutjeli o tome.
… ispravljanje svijeta iz njihove perspektive
Prvi mahom poznaju život offline i dešava se da udišu realni zrak u realna pluća realnim dišnim aparatom, drugima je pak online najčvršča logistička baza. I dobar back up za ispravljanjem svijeta iz njihove perspektive. Oni, naime, znaju bolje. I više. I jače. I brže. Ali, uglavnom im se znanje dokida na upiranjem prste u druge. I rad drugih. U pozadini se začuju prvi taktovi prekrasne humane ironije i glazbene slike ‘Imitation Of Life’ nikad prežaljenih R.E.M-a. Gotovo plesne elegije s lomnim glasom Michaela Stipea, čija je ljudskost puno govorila o jednima i drugima. Jednako se referirajući na istoimeni film Douglasa Sirka s Lanom Turner iz Pedeset i neke kao i njegov korijen, novelu Fannie Hurst iz 1933. Tamo je krasno rečeno sve o kastama, klasama, prividu života i baznih vrijednosti. I razlikama, napose, između ljudi i ljudi. Navodnike stavite po vlastitom nahođenju.
“That sugarcane that tasted good
That’s cinnamon, that’s Hollywood
Come on, come on
No one can see you try…”
Prvi će, kad vam pukne vrećica sa svježim voćem koje nosite svojima doma, prospu se i natuku i jabuke i mandarine, prići, sagnuti se i pomoći vam ih pobrati. Ponuditi svoju vrećicu s duplo čvršćim ručkama i reći, evo izvolite. Moguće tutnuti svoju vrećicu i otići kupiti nove. Neće tražiti kamate. Ni selfie. Ni povrat.
U prijevodu na život u Hrvatskoj nakon 29. prosinca AD 2020., sjest će u kombi, auto, skupiti robicu, kruh, vodu, ceradu, grijalice, pelene, ma bilo što. I krenut će put Siska, Gline, Petrinje, Majskih Poljana, Lekenika, Srednjih Mokrica, Donjih Mokrica, Glinjskih Poljana, Strašnika, Križa Hrastovačkog, Bresta Pokupskog, Stankovca, Dolnjaka i stotina brojnih sela u okolici Pokuplja i Banovine, Petrinjčice, Kupe i Hrastovačke gore, utoka Odre u Savu.
Saniranje onog što je 6.3 Richtera učinilo
Prije nego se centralni i lokalni Crveni križevi saberu, krizni i ini stožeri civilnih zaštita probude, aparatčici iznad inih državnih tijela uspiju snaći, prije nego vatrogasci i HV dobiju naredbe s vrhuške da se pokrenu, samoinicijativno će raditi mravinjak kišnim i blatnim cestama i offroadovima odnosnih područja i nevezano za vremenske neprilike krenuti na juriš na prvu liniju fronte i pokušati bez pitanja sanirati što 6.3 Richtera učini u žarištu od nekoliko kilometara od epicentra.
Odazvat će se na imena i nadimke Tomac, Dino, Martina, Dora, Karla, Katja, Iva, Slaven, Štef, Ozi, Hari…i još deseci, dvadeseci, trideseci drugih s kojima ćete se potapšati i zaboraviti ili samo ne stići razmijeniti brojeve mobitela. Da kad dignu rampe na korone i potrese imate prostor za sjest pored Kupe ili Save, uz roštilj ili samo miris zraka, ispričat o vremenima kad se nije u 4 ujutro jurilo iz Bjelovara, Koprivnice, Zagreba, Rijeke, Šibenika, Đurđevca, Samobora, Gorice, Slovenije, Slavonije, you name it… samo kako bi se priseglo u pomoć ljudima kojima je život preko dana postao drugačijim.
Ili će pričekati da utihne prvi val i pokušati odigrati logistiku iz svojih sobičaka i pospajati drage i dobre ljude između terena i inozemstva odakle donacije od robe do love nisu upitne od dana nula i sata nula i minute nula. Uglavnom, osjetit će potrebu uperiti prstom u problem i krenuti od pitanja što ja mogu napraviti konkretno po pitanju rješavanja tog problema.
Drugi će reći kriv je HDZ, SDP, Crveni križ, Stožer, crkva, Anka, Jole, Sloba, potres, Vlada, Plenković, Milanović, Bandić, Bad Blue Boysi, Torcidaši, Armadaši, Kohortaši i ostali navijači, kurčić, palčić.
Da im i nije u opisu posla to im je trebalo bit u opisu ljudskosti
Jesu, sigurno jesu. Mogli su, trebali su i morali su više. Da im i nije u opisu posla to im je trebalo bit u opisu ljudskosti. Bez obzira na stranačje i društvenu situaciju na klasnoj ljestvici nepostojeće rvacke piramide kasta. Razni dosadašnji milijuni su skrenuli u nikad nađenim ćorsokacima i humanitarke su propale, po putevima dobile okus patine i stigmu nečeg lošeg. Stoji. Ali čini se da im ipak nije stalo mimo onih deklaratornih 45 minuta pojavljivanja na mjestu potresa i floskularenja kako je strašna tragedija, kako suosjećaju sa žrtvama i kako dalje idu pisat statuse na Facebooku i dizat šampanjac 31. 12. Jer naprosto mogu. Diplomirali su. Magistrirali. I doktorirali. U davanju znanja što treba. I tko.
Uglavnom, detektirat će u momentu sve svoje beskrajno korisno i potrebno znanje. Ili će naći opravdanje zašto su revolveraški brzopotezno izvukli mobitel i opalili selfi iza srušene kuće. Ne, nije bila vrećica s voćem. Bio je jedan od najrazornijih potresa u povijesti RH zadnjih stotinu i pedeset godina. Jedan od top 5 ili možda top 3. Jedan od onih iza kojih će osim stotina i stotina milijuna materijalne štete, ostati vrisak majke čija je dvanaestogodišnja djevojčica zatrpana ciglima i betonskim blokovima poginula na ulici Petrinje usred urušavanja zgrade. I njih će još šestoro po Majskim Poljanama i blizu nestati pod zatrpanim starim kućama.
Jedan ljudski život. Cijelo čovječanstvo.
Ako vjerujete u tu sintagmu nikad nećete shvatiti drugu vrstu ljudi. Onu koji nalaze opravdanja i osjećaju potrebu za upiranje u prsta u sve uokolo osim u sebe samih. Baza njihova moda djelovanja je – naći će opravdanje. Naglasak je – naći će opravdanje. I bacit će petardu. I osjetit će potrebu uperiti prstom u ljude za koje misle da su problem i nikad neće krenuti od pitanja što ja mogu napraviti konkretno po pitanju rješavanja tog problema. I pisat će razne prozivke mržnje na društvenim mrežama i ljutit će se na svijet. I lajat će, grist, cvilit, zapomagat, ujedat taj strašni zrak oko svojih laptopa. Ali neće izaći na offline zrak. I odnijeti dvije salame iz svog frižidera i onu staru jaknu koju nikad više neće obuć do seoceta na povlaci Siska Petrinje i Gline. Niti će pronaći žiro račun nastradale obitelji i puknuti simboliku od 50 kuna u smjeru jedne runde kave. Nego će potražiti i naći opravdanje.
S druge strane medalje, suze one bake koju su dekama iznijeli iz seoceta sa Zrinskog pobrđa i narezani sirevi, kobase i šunka šesteročlane obitelji koja se od domaćinstva preselila u kontejner u dvorištu kamo će čekati reizgradnju svog života, topli čaj domaćina s konjima, oni su razlog zašto se nikad ne pita treba li pomoć.
Jednako kao što na isto pitanje odgovara organizacijski kaos i nepostojanje ikakve organizacije od državnih institucija. Tužna je i jednostavna istina da nam država ne funkcionira u redovnim, a gdje će profunkcionirati u izvanrednim situacijama. Da nije društvenih mreža i povezivanja samoinicijativa ljudi, broj mrtvih bio bi daleko veći. To je realnost.
Kao što je realnost i druga strana medalje da veliki broj srušenih domaćinstava će dočekati reizgradnju i potpunu obnovu u puno boljim uvjetima nego su dosad navikli živjeti. A oni koji su pokrali humanitarnu pomoć, odbijali ili preprodavali istu, čačkali noseve, bili glasni, derali se, skretali pažnje i rokali selfieje dokazujući svoju prisutnost i prilike u neprilikama drugih, oni su bili oni drugi.
U koje ste mogli uprijeti prstom. Ili ih pak samo ostaviti da se deru vlastitom jadu i koprcaju u vlastitoj važnosti. I odbijaju pomoć koju ste im donijeli pred kućni prag jer nije ona koju su zamislili. Ima ih.
I ušli ste bez vatrometa u Novu godinu koja ni po čemu osim po floskulama neće biti ni bolja niti drugačija od Stare. Ne. Samo će se odraz ispred zrcala mijenjati. I groteska facijalne grimase koju će napraviti lik već ovisno o tome kojoj grupi ljudi pripadao.
Postoje samo dvije vrste ljudi. Vi i Oni.
Dokle god je tako i dokle god ne postoji Mi, nema nam pomoći. Tu du du du du du du du ru duuuuu.