Andreja Hotko i Dino Pavić živjeli su u zagrebačkom stanu od 43 kvadrata. No kada je Andreja po drugi put ostala trudna shvatili su da je taj stan premalen za četvero. Maštajući o kući u kojoj bi vlastitoj djeci pružili više slobode i životnog prostora stigli su prije gotovo 16 godina – tragajući za kućom iz snova – do sela Prečec pored Dugog Sela.
Tu su se na prvi pogled zaljubili u drvenu kuću od 240 kvadrata i okućnicu od gotovo 2.500 kvadrata, a njihovoj sreći nije bilo kraja kada su shvatili da je mogu kupiti novcem koji su dobili od prodaje stana u kojem su živjeli! Veliko dvorište za dječju igru, napuštena staja kao prostor za umjetnički atelje i blizina vlaka s kojim Dino svaki dan odlazi na posao u Zagreb bili su u tom trenutku ključni za preseljenje.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
‘Mi smo uvijek naš dom zamišljali kao ladanje na koje bi nam dolazili prijatelji da se odmore od hektike grada. Kako dolaze autom i za to im treba oko sat vremena, nema smisla da dođu na kratko, pa se družimo cijeli dan. I to je ono što nas najviše veseli. Volimo reći da nam je selo vratilo nebo. U gradu je uvijek nekako zastrto zgradama. Ovdje su zalasci sunca predivni, možemo promatrati zvijezde, a okruženi smo šumama idealnim za šetanje’, objašnjava nam diplomirana kiparica Andreja Hotko Pavić.
Poteškoće na koje su naišli bile su tehničke prirode i vezane uz gradnju, odnosno preuređenje kuće no to su problemi s kojima se susreću svi koji se upuštaju u takve poduhvate. Kao gradsku djecu najviše ih je bilo strah zime, odnosno pripreme drva, cijepanja i dizanja u cik zore da nalože vatru. Kako je uvođenje plina bilo preskupo s obzirom na kvadraturu kuće odlučili su se za toplinsku pumpu te planirali sami izgraditi kamin – koji, doduše, i nakon 16 godina još uvijek čeka da dođe na red.
‘U selu imamo struju, vodu, plin… Najveći problem u početku bio nam je loš signal mobilnog telefona i spori internet, no to se s vremenom popravilo i od sada nam je cijeli svijet na dlanu. Uostalom, ako primate previše poslovnih poziva, odlazak na selo je pravi izbor za vas’, savjetuje naša sugovornica.
Dućana u selu nemaju, ali on im ni ne nedostaje. Primjerice, kruh im dovoze pred vrata dvaput na dan, a još mogu i birati iz koje im pekare najviše odgovara. Sve manje kupovine ionako obavlja pater familias u gradu, a u veće nabavke idu zajedno ili u Dugo Selo koje ima dovoljan broj dućana ili u Zagreb.
Obitelj Hotko Pavić s godinama je narasla i na 6 članova, jer nakon Maxa i Lune, još su dobili i Gregora pa Kaspera! U međuvremenu, Max je završio srednju školu i odselio zbog ljubavi u Finsku, Luna i Gregor su u srednjoj školi, a Kasper je petaš!
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
”Imamo četvero djece i zbog toga nam je tišina sela dobro došla jer smo bučna obitelj. Dok su djeca išla u osnovnu školu po njih je dolazio organizirani prijevoz. U manjem mjestu sve je lakše jer je nadohvat ruke. No, ni odlazak djece u srednju školu vlakom u Zagreb nije neki problem, jer smo to ionako planirali. Doduše, vlak zna kasniti, ali i dalje mislim da je to dobro rješenje. Suprug se voli vraćati vlakom nakon posla na kojem često juri s jednog kraja grada na drugi, pa se na taj način zapravo odmori od prometa. Vlak je idealno mjesto za čitanje knjiga, pisanje zabilješki, učenje i ponavljanje. Nemamo auto i moram priznati da mi sve manje nedostaje. Kao i u gradu, ostaje procjena za što ti najviše treba. Što se tiče izlaska srednjoškolaca, sve ovisi o afinitetima djeteta. Max nije bio tip teenagera koji voli izlaziti, tako da mu to nije nešto nedostajalo, Luna je pak suprotna. Kad se zaželi izlazaka prespava kod prijateljica u gradu“, kaže Andreja.
Andreja je po zanimanju kiparica, no s velikim darom za uređenje prostora, čime se jedno vrijeme i profesionalno bavila, a tome svjedoči i njihova kuća. Iako je na redovitoj bazi ‘žicaju’ za reportažu brojni časopisi za uređenje interijera, nije sklona promovirati privatnost svojeg doma. No, sretnici koji su ipak ugošćeni u njezinu domu oduševljeni su brojnim unikatnim namještajem koje je Andreja uglavnom zamislila, a njezin suprug vješto izradio ili joj pomogao u realizaciji. U međuvremenu je i Dino zamijenio posao informatičara izradom ograda po narudžbi.
Na vječitu dilemu je li život na selu skuplji nego u gradu, Andreja priznaje kako nema lakog odgovora.
„Ovisi kakav život želite i živite. Nama bi život bio jeftiniji u Zagrebu, zbog vrtića i škole i manjih izdataka i novaca koje grad odvaja za obitelji s više djece. Ali to se odnosi samo na Zagreb. S druge strane u Zagrebu ste okruženi dućanima i sve vam je nadohvat ruke i novac samo curi (kao nama kad dođemo s njima u grad). Mi kupovine obavljamo ciljano i time sigurno smanjujemo trošak. Neko povrće uzgajamo sami, ali to nije zbog uštede novca, nego nemjerljive razlike u okusu. Sezona voća (i kukuruza) je sada i dovoljno se prošetati. Odlazak na selo nismo požalili ni jedne sekunde. Za djecu je neizmjerno bolje odrastati ovdje u prirodi i imati dovoljno prostora. Djeca u školi su ovdje još uvijek pristojnija i mirnija nego ona u gradu. A koliko je odlazak na selo zapravo bila genijalna odluka vidjelo se kad je nastupio lockdown. Mogli smo izaći u dvorište, mogli smo šetati, voziti se biciklom, trčati, mogli smo sve bez da ikoga ugrožavamo i da netko ugrožava nas. Imali smo slobodu kretanja i kilometre samo za sebe. Godina je doista bila teška za svu djecu, al mislim da je mojoj djeci bila puno lakša nego drugoj baš zbog mogućnosti kretanja i nezatvorenosti u četiri zida. Uopće ne znam kako su je preživjeli oni u 60 i manje kvadrata. O potresu da i ne govorim. I to je priča za sebe. Pošteno smo ga osjetili, ali drvena kuća je to izvela kao prirodan val. Totalno nesvijesni trenutka koji preživljavaju naši prijatelji u Zagrebu nastavili smo spavati”, priznaje Andreja.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Svi koji znaju kako je živjeti u kući često kažu kako je ona ‘rupa bez dna’. Kuća zahtjeva redovita održavanja, a kada odaberete živjeti u kući staroj više od 100 godina onda možete zamisliti koliko je tu brige i troškova.
„Što se tiče uređenja kuće, još uvijek nas puno posla čeka. Neke želje su još uvijek tu, neke stvari treba popraviti jer su godine prošle. Čovjek mora imati nešto što ga tjera naprijed, čemu se veseli i čemu se nada. S umjetničkog aspekta gledano, moj život ovdje je neizmjeran dar. Život u prirodi i s prirodom donio mi je jedan sasvim drugi pogled na svijet. Sad se pitam kako sam mogla živjeti drugačije. Nemojte me krivo shvatiti, još uvijek sam dijete grada i volim doći u Zagreb, jednako je moj kao što je bio, ali mir koji uđe u mene kad siđem s vlaka i krenem ulicom je neprocjenjiv. Tišina koju na kratko prekidaju prolasci vlaka, pokojeg auta ili traktora je divna. Od jakih i čestih zvukova imamo sam pjev ptica i zvuk kosilica i motorki”, otkriva naša sugovornica.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
S obzirom na to da najveći dio vremena provodi u svome selu, tu nastaje sav njezin umjetnički rad. Zadnjih godina je njezina ljubav prema prirodi prešla u strast prema fotografiji i bilježenju ljepote koje je okružuju. Iz fotografije nastaju drugi radovi. Zbog drugačijeg tempa života, prirodno se, priznaje, okrenula promatranju svega što je okružuje.
“Dišem kako priroda diše. Svi moji procesi postanu prirodni, odnosno vidim koliko su promjene prirodne, naučila sam to gledajući oko sebe. S godinama provedenim u miru, sve dominantnija strana mene postaje duhovna strana. Ona je tu, kao neprekinuta nit od rođenja. Stvaraonice, anđeoske radionice, individualni razgovori i energetski tretmani su jednako važni za moj život, kao i umjetnički dio mog života. Sve jače osjećam koliko je bitno iscjeljenje svakog od nas u svim dijelovima našeg bića. Bolji život se gradi boljom kvalitetom života svakog pojedinca. Što smo mi zadovoljniji, sretniji i ispunjeniji, što više uživamo u životu to je svijet oko nas ljepše mjesto za živjeti. Moj posao/poziv je pojačati to svjetlo u nama, nahraniti dušu u svakom smislu”, za kraj nam poručuju Andreja.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.