Berlinski studenti dizajna Lobke Beckfeld i Johanna Hehemeyer-Cürten dizajnirali su atraktivnu prozirnu torbicu – od kore voća koja se otapa u vodi i može se koristiti za gnojenje biljaka kada vam više ne bude potrebna.
‘Sonnet155’ izrađena je od dva različita postindustrijska otpadna materijala – kore voća preostale od proizvodnje sokova i kratkih celuloznih vlakana iz lokalne tvornice tekstila.
Torbica se prirodno razrađuje trošenjem
Iako podsjeća na torbicu, proizvod ima životni vijek bliži jednokratnoj papirnatoj vrećici i dizajniran je da se prirodno razgrađuje trošenjem prije nego što se konačno može kompostirati ili reciklirati.
“Torbu smo dizajnirali kao nadogradnju na uobičajenu papirnatu vrećicu, ali naravno, nadamo se da će ljudima biti privlačna i da će ju nositi, koristiti i voljeti dok se ne počne otapati”, rekla je Hehemeyer-Cürten te dodala: “Stoga bi to mogla biti i privremena torbica. Elegantan oblik transformira materijal u poželjan proizvod, koji održivost predstavlja kao poslasticu, a ne kao teret.”
Ključni sastojak ‘Sonnet155’ je pektin, sredstvo za želiranje koje se ekstrahira iz staničnih stijenki otpadnog voća i djeluje kao prirodno vezivo. Ojačan je celuloznim vlaknima kraćim od pet milimetara, koja se filtriraju tijekom procesa industrijske proizvodnje tekstila, jer su prekratka da bi se mogla pretvoriti u tkaninu. U kombinaciji s toplom vodom, smjesa se ostavi da se stvrdne u kalupu do pet dana.
Materijal se može otopiti i ponovno upotrijebiti
“Postotak celuloze, kao i duljina i gustoća vlakana, određuju strukturu i razinu prozirnosti i elastičnosti materijala”, objasnila je Hehemeyer-Cürten i dodala: “Prirodni pigmenti nude niz boja od svijetle do tamne, prozirne do neprozirne i mutne do svjetlucave, a struktura kalupa čini materijal mat ili sjajnim.”
Jednom kada se previše istroši i više ne može nositi, materijal se može otopiti u toploj vodi i preoblikovati kako bi se stvorila nova vreća iste kvalitete. Alternativno, celuloza se može filtrirati kroz sito i ponovno upotrijebiti, dok se pektin može prenamijeniti u biljnu hranu.
“Pektin se već koristi kao gnojivo u organskoj poljoprivredi”, objasnila je Hehemeyer-Cürten. “Ali budući da je većina celuloznog otpada koji nastaje tijekom proizvodnje tekstila unaprijed obojena i stoga potencijalno štetna za okoliš, razvili smo životni ciklus koji omogućuje lako odvajanje dva glavna sastojka.”
Beckfeld i Hehemeyer-Cürten, koje završavaju magisterij na Umjetničkoj akademiji Weißensee u Berlinu, trenutno traže industrijske proizvođače s kojima će surađivati kako bi ‘Sonnet155’ postala komercijalno dostupna.