Početkom dvije tisućitih bila sam jako mlada, a mlada je bila i hrvatska modna scena. Entuzijastično smo stvarali platforme za prezentacije kreativnih ideja, cvjetalo je tržište komercijalnih događanja. Brandovi za promociju nisu štedjeli.
Sjećam se tih prvih ‘evenata’ za koja se tražila pozivnica više jer svi su željeli doći i svi bi došli, bez follow up-a! Uređeni i skockani, znani i neznani, stajali bi u redu da pokažu svoju pozivnicu za sponzorirana druženja na ekskluzivnim mjestima. Piće se točilo dokle god se naručivalo, a nije nedostajalo ni slasnih zalogaja. Svirali su najpoznatiji glazbenici, bookirali su se svjetski DJ. Neka košta koliko košta, samo da što duže traje.
Kreativnost i potreba za stvaranjem je neuništiva
Do tada, modna scena se uglavnom bazirala oko konfekcije jer je konfekcija postojala, revije su se organizirale u sklopu Velesajmova, Zlatna igla bila je tada prestižna revija zagrebačkih obrtnika. Kako je tekstilna industrija propala znate i sami, ali kreativnost i potreba za stvaranjem je neuništiva.
Protiv strasti nije imala šanse ni privatizacija devedesetih. Scena se počela mijenjati. Godine 2003. Viktor Drago pokrenuo je Cro a Porter, modno događanje koje nije podsjećalo na prošla vremena, već je donijelo duh budućnosti. Zamislite ekstravaganciju onomad – revije su se održavale na šest lokacija: Ivana Popović imala je svoj modni performans u Gliptoteci, nakon čega se išlo na Dolac pogledati I-Gle; drugi dan gledao se sestrinski dvojac Boudoir Martine Čičko-Karapetić i Morane Saračević u atriju Muzej grada Zagreba, potom Ivicu Klarića u Muzičkoj akademiji u Frankopanskoj, Studio D, odnosno kreacije Daliborke Puž i Dražene Semeren u atriju Prirodoslovnog muzeja na Gornjem gradu, a šećer za kraj bila je revija Amarie, odnosno Anamarije Brkić u atriju Arheološkog muzeja. Publika je jurila s jedne lokacije na drugu kako bi stigla na reviju na vrijeme, ali tog prvog Cro a Portera nije se dizala strka oko poznatih faca u prvom redu, nije bilo mnoštva fotoreportera i kamera, krenulo je intimno u krugu pravih modnih zaljubljenika.
Istodobno je Suzy organizirala ‘Zagreb Fashion Week’ koji je imao međunarodni karakter, a 2006. Vinko Filipić kreće s Fashion.hr-om. Sve su platforme imale publiku, sve su imale svoje kreatore koji bi povremeno preskakali iz tabora u tabor, ali su svi s godinama rasli čineći modnu scenu živahnom. Godine 2004. Osijek je dobio Fashion Incubator, natjecateljske revije koje su postale pravi rasadnik mladih talenata. Tu su na scenu zakoračili Ivan Alduk, Juraj Zigman, Ana Marija Ricov, Sonja Lamut, Zoran Aragović, Klisab, Twinsi… izborivši pobjedom priliku nastupiti na Cro a Porteru. S nostalgijom pamtim tih nekoliko dana godišnje u Osijeku koji je uvijek imao pitomu moć da nas okupi, oraspoloži, zabavi. Revije, večera i tamburaši Kod Ruže, after party u Tufni. Bili su to tulumi o kojima je bolje ne detaljizirati jer što se desi u Tufni, ostaje u Tufni. Mogu spomenuti da su tamo za nas nastupale legende poput Marine Perazić ili Bebi Dol, plesalo se dok se ne rastope boje.
Kako je iz sezona rastao broj poznatih – u prvim redovima
Modne manifestacije bile su hit. Svatko tko je bio netko u javnom društvenom životu bio je tu. Ni tada u prvom redu nisu sjedili buyeri, ali je zato bio gusto načičkan najvećim zvijezdama sezone. Kako je cijela showbusiness scena rasla, tako je iz sezone u sezonu rastao broj poznatih i očekivanja da se upravo odličnom pozicijom u prvom redu nagradi pojavljivanje u nekoliko epizoda neke serije ili osrednji uspjeh ljetnog pjesmuljka. Bilo je zabavno gledati obješene nosove nakon što svoje ime ne bi pronašli na središnjoj poziciji prvog reda.
No moda se u tom zaletu nije uzdigla na razinu businessa. Kako Viktor kaže: “Moja inspiracija tada je bila kreiranje vrijednosti koja se sustavnim razvojem mora pretvoriti u tržišni potencijal. Kreiranje profesije. Putem sam shvatio da je Hrvatska zemlja amatera, da su ovdje ego i jal veći pokretači, ali i ono što drži društvo na dnu. Nažalost, ne mislim da je moja vizija uspjela do kraja. Uspio je projekt kroz aspekte koji se izvana gledano čine zadovoljavajućim, ali modna scena danas nije profesionalna, nema zadovoljavajući, profesionalni sustav, štoviše, nije se daleko makla od evenata i medijskog praćenja. Ostalo je tek preživljavanje.”
Kako onda preživljavaju modni entuzijasti koji se nikada nisu odrekli kreiranja? Uzmemo li, primjerice, protagoniste prvog Cro-à-Portera, štošta se dogodilo od tada. U slučaju Ivane Popović, teška i duga bolest je pobijedila, ugasivši tu veliku kreativnu energiju, maštovitost i otkazavši sve modne performanse u kojima samo trebali još dugo uživati. Studio D se ugasio, a Daliborka i Dražena su se posvetile kostimografiji. Martina Vrdoljak Ranilović i Nataša Mihaljčišin 2019. godine stavile su točku na I-Gle nakon 22 godine, završivši tako suradnju za kojim još tugujemo. No i dalje stvaraju. Nataša virtuozno plete unikatne odjevne predmete u malim dozama za klijente navikle na posebne, umjetničke komade, dok je Tina preuzele kreativno vodstvo novog Varteksa i tu radi čuda (stišćem palčeve!). Boudoarke su sve ove godine ostale vjerne svom prepoznatljivom stilu i možete ih pronaći pri vrhu Radićeve.
Tko su bile ondašnje vladarice modnih pista?
Ivica Klarić na početcima je kreirao žensku modu, a danas je prepoznatljiv po muškim odijelima. Gotovo svaki muškarac koji drži do stila u ormaru ima svoje tailor made Klarićevo odijelo, a evo što je daleke 2003. godine u svom osvrtu napisao Nenad Korkut: “Revija učinjena po svim pravilima pret-a-portera. Ivica Klarić u tom segmentu ima se čime pohvaliti, a ima što i ponuditi industriji. Kreacije su mu suvremene, vrlo nosive i odlično sašivene, što često nije bio slučaj kod drugih autora. Bez puno intervencija mogle bi se serijski proizvoditi. Revija je bila pravi eklektični presjek današnjih modnih trendova, od Marc Jacobsa, Louis Vuittona preko Lagerfelda do Prade. Time je pokazao koliko je širok njegov interes u kreiranju. Ponekad se doduše bolje usredotočiti na uže područje, ali Klarić je dokazao da vlada situacijom. Muška moda puno je slabije elaborirana i na njoj bi trebao još poraditi, no svakako je pohvalno što je jedini koji je pokazao bar nešto i za muškarce. Šteta što je svima dao do znanja koliko mu je to sporedno u odnosu na ženske kreacije.”
Amarie, odnosno Anamarija Brkić, danas je jedna od omiljenih dizajnerica odjeće i modnih dodataka urbanim ženama koje njeni bezvremenski i ženstveni modeli odijevaju za sve prigode od jutra do večeri.
Ondašnje vladarice modnih pista bile su Iris Rajčić, Anita Dujić, Mia Kovačić, Fani Stipković, Ana Gruica, Dvina Meler, Renata Sopek, Jelena Atabeyki (Orešković), Iva Jerković, Morana Paj… Dolazila su i brojna nova lica prema odabiru iskusnog oka Tihane Harapin Zalepugin, Midikena, te drugih agencija koje su nicale poput gljiva poslije kiše. Manekenke su imale sve više posla. Snimanja, časopisi, reklame, fina hostesiranja… S viklerima na glavi jurile bi s jedne lokacije na drugu da ne zakasne na fitting ili make up. Sjećam se, bile smo show po gradu. Ljudi bi nas zaustavljali, znali poimence, fotografirali – svima je to bilo nešto svježe, novi trend. Raspravljale smo tada kako su tu honorari mali i kako je prilika malo za razliku od inozemstva, ali smo vjerovale da će sve biti bolje.
Gledam, danas ništa nije bolje. Mislile smo da je ono bila sića od zarade, nemajući pojma na kakvoj crkavici će egzistirati manekenke sada. Ne preostaje im drugo do pokušati nametnuti se na Instagramu gdje se natječu, ne samo s drugim modelicama, već i sa svim djevojkama zaljubljenima u modu i snovima da se istaknu, postanu poznate modne influenserice jer upravo tu, na svom profilu, to mogu.
Supermodeli devedesetih na aparatima! Manekenke moje generacije sada su ostvarene žene posvećene svojim poslovima i obiteljima. Srećemo se po gradu, izgledaju senzacionalno, smijemo se prošlosti, radujemo budućnosti.
Kako su se modne platforme počele gasiti jedna po jedna…
Modne platforme gasile su se jedna za drugom. Nekoliko uspješnih domaćih brandova još uspijeva okupiti sponzore za samostalne revije koje budu pravi mali bombončići od događaja. A fali nam svega. Love, stila, mode, revija, manekenki, šušura, fali celebrityja, fali autentičnosti, glamura makar i lažnog. S jedne strane, slažem se s Viktorom kada kaže: “S obzirom na to da znam sve protagoniste, mogu slobodno reći da današnja scena egzistira na laži, obmanama, medijskim stupcima ispunjenim PR-om koji akteri sami sastavljaju o sebi, na djeci koja za sebe misle da su brend, a sastavljaju kraj s krajem, na puno buke, a malo realizacije. Riječi su postale besmislene, sve je spektakl, a nije; sve su žene postale ikone stila, svi eventi su eventi godine. Nitko ne voli istinu. Iznimno poštujem neka imena koja su uspjela svoj proizvod i potpis plasirati i izvan Hrvatske – XD, Zigman, Boudoir, Matija Vuica”.
S druge strane, nadam se, još uvijek se nadam, da će se sve pokrenuti i to na bolje. Mladi, tvrdoglavo ustrajte!
________________________________________________________________________
Martina Matušin komunikacijska je profesionalka s poduljim stažem i CV-om. Privatno dosta čita, malo piše. Za vas će bilježiti gradske priče, crtice iz svakodnevice, iskustva ljudi i događanja zbog kojih volimo život u Zagrebu. (foto: Šime Eškinja)