Subota, 10 veljače, 2024

Bitter Sweet Lifestyle: Ljetno stanje uma – opušteno je novo normalno

Tamo, na morskome plavom žalu, ne čuju se vijesti koje podsjećaju na teaser za novu sezonu Sluškinjine priče ili najava Armagedona. Nema budilica i satova, nema mailova i kriznog komuniciranja, zaraznih bolesti, inflacije i sličnih teških riječi koje postaju strane, daleke, neizgovorive, utopljene u miris kokosa...

Vruće je, ljepljivo, sparina se pretvara u vonj koji sjeda u nosnice i pluća, plitko dišemo kao ribe na suhom. Sunce se vrelinom pritišće na ulice i zgrade, spas se traži u zatvorenim, klimatiziranim prostorima u kojima predah dolazi sa sniženim cijenama i popustima.



Tako je lijepo u rashlađenim dućanima koji poput sirena dozivaju: “Novi kupaći, slatki kao šareni sladoledi, 30% jeftiniji, svega dva komada u tvojoj veličini; želiš ih, nemoj propustiti, priušti si”. Kako vatrena kugla tone prema svom zenitu, pročelja i asfalt s olakšanjem počinju otpuštati težinu vrenja u magličastu noć koju je svaki dašak vjetra napustio, no pogled na novi kupaći najavljuje sretne trenutke što mirišu na bor i lovor. Tik tak, kao sat odbrojavam dan po dan.

Vrućina hrani tjeskobe

Znojna mrzovolja, slankasta razdražljivost i agresija rastu zajedno sa živom u toplomjeru. Vozači grublje psuju, mašu srednjim prstom, trube; učenici i studenti se bore s koncentracijom, s mamurnim mozgom koji je toplotni udar omamio pa odbija suradnju tako što ne pamti ni definicije, ni poučke, ni jednadžbe, a popravni, mature i svi ispiti zajedno za to ne mare.
 
Vrućina hrani tjeskobe, depresije, posttraumatske stresne poremećaje i ostale mentalne boljke; one sada cvjetaju poput kaktusa ili sukulenata. Pospanost i opći umor uvukli su se u kosti, gaseći želju za akcijom, za pokretom. Gotovo bih se zaklela da čak i romobilisti nježnije voze, ne zbog obazrivosti ili opće kulture, nego od lijenosti da makar i strujom tjeraju kotače u vrtnju, u trenje od kojeg bi ih moglo čak istopiti. Dan se mora izgurati, a noć ne donosi bog zna kakvo olakšanje.
 

Život je jednostavan i lijep kao plavo nebo

Ipak, sa zalaskom se okuplja žedna gradska publika oko trgova koji ugošćuju događanja. Tomislavac je tako tijekom nekoliko večeri služio uživanju u klasičnoj glazbi pod nekoliko sjajnijih zvijezda koje se na zagađenom zagrebačkom nebu još mogu vidjeti. Melodije glazbenih virtuoza podražaj su ticalima duše, a povremeni slabašni zapusi sa Sljemena bude želju i potrebu za morskom obalom gdje vragolasti maestral ljupko miluje tijekom dana, dok more kupa slanom svježinom.
 
Tamo, na morskome plavom žalu, ne čuju se vijesti koje podsjećaju na teaser za novu sezonu Sluškinjine priče ili najava Armagedona. Nema budilica i satova, nema mailova i kriznog komuniciranja, zaraznih bolesti, inflacije i sličnih teških riječi koje postaju strane, daleke, neizgovorive, utopljene u miris kokosa. Život je jednostavan i lijep kao plavo nebo, kao plavo more. Uspostavlja se nova dnevna rutina koja niže iste radnje: kupanje-doručak-kava-knjiga-kupanje-knjiga-drijemanje-kupanje-knjiga-kava-gin tonic-večera-vino-kud koji mili moji. Moguća su odstupanja, recimo bevanda umjesto gin tonica, kako tko više voli.
 

Što se sa celulitom ratovalo, ratovalo se

Ljudi na moru su nekako simpatičniji, ljepši, zabavniji. Preplanula koža savršen je kontrast žutim, plavim, ružičastim bojama koje se žarko nose. Kosa svijetli prirodnim pramenovima, čvrsto oblikovana solju u savršene valove i lokne, one iste koje zimi naručujemo i skupo plaćamo u frizerskim salonima, a koje se tužno opuste na prvi pogled magle, vlage, kiše. Šminku gotovo da i ne trebamo, malo sjajila, bronzera i suhog ulja sa zlatnim šljokicama za sjaj u dugim noćima. Manje je više, opušteno je novo normalno.
 
 
Srećom, na vrijeme sam se sjetila rezervirati termin u kozmetičkom salonu pa će odlazak biti gladak koraljno crvenih noktiju. Što se sa celulitom ratovalo, ratovalo se. Želim vjerovati da su masaže, drenaže i slične ofanzivne radnje brojčano devastirale mrskog neprijatelja i da će preostali potkožni invazori kapitulirati pred navalom serotonina, dopamina, kratkih haljinica i ljuljanja bokova. Organizirala sam molećivo prijateljicu da svrati zaliti cvijeće, poplaćala račune; haljine za plažu i oko nje su spremne, knjige posuđene u knjižnici, a u glavi se vrti stih Daleke obale “Ti nisi tu, ti nisi tu, Ti si na nekom drugom mjestu…” i pjevušit ću tako znam dok budem usisavala i čistila stan za pozdrav.
 
Pred odlazak još samo molim Boga novca, banaka i bankomata da bude milostiv kako sada, tako i po povratku. Ali o toj pustoši sad ne valja promišljati. Želim sretno i veselo ljeto svima koji slave!
 

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime