U sklopu ZagrebDoxa u ponedjeljak je premijerno prikazan diplomski rad ‘One su tu’ – dokumentarac mlade redateljice Andrijane Mirne Marin kojeg stručnjaci opisuju kao ‘malu posvetu fenomenu glazbenica i kantautorica na nezavisnoj domaćoj sceni.
S redateljicom smo popričali o tome kako je nastao dokumentarac, s kojim se izazovima (ne samo pandemijskim) suočavala, tko joj je bio od velike pomoći te o novim idejama za snimanja.
Jedna od premijera na ovogodišnjem Zg Doxu je glazbeni dokumentarac “One su tu”. Molba za riječ dvije intra s autorske strane – tko je tu i gdje tu i koliko ih je i koliko su vremena tu i hoće li ostati tu ili su već otišle – jer otkad si počela radit film do premijere ako se ne varam prošlo je tri godine, od toga dvije korone i jedna i pol post produkcije…ili?
“One su tu” film je o četiri kantautorice i dva benda: O Nini Romić, Sari Renar, Mary May, Billie Joan, Punčkama i Seven Mouldy Figsu. Neke su tu preko deset godina, neke su se na scenu ušuljale kad sam krenula s projektom prije dvije i pol godine. Sve one donose svoja iskustva koja se na mjestima preklapaju, a na drugima razilaze. I u tome je sva čar. Hoće li ostati tu? Na glazbenoj sceni sasvim sigurno. Novi albumi izlaze ili se pripremaju, novi projekti i bendovi se formiraju. Lucija Ivšić (Punčke) se tijekom produkcije preselila u Australiju i tamo krenula u solo vode (Mockingbird). Da citiram Mary May: “Ne možeš pobjeći od sebe, to je možda najveća istina.”
View this post on Instagram
Film je u mnogo segmenata tvoj kantautorski potpis – režija, scenarij, montaža, dobar dio izvršne produkcije. Približi nam uvjete nastanka istog od onih najgorih financijskih dijelova do realizacije i sata i sata u montaži…
Kad si student s dosta tankim budžetom i snimaš svoj diplomski film kojeg više godina u glavi vrtiš kao ideju, onda niti želiš previše toga prepustiti drugima niti si možeš to priuštiti. Ali ovaj bi se film teško snimio da nisam imala pomoć i potporu fantastičnih kreativaca poput snimateljice Glorije Lizde, snimatelja zvuka Ivone Kraljević, Kreše Štuline i Kristine Bilote, multimedijalnog umjetnika Gilda Bavčevića odgovornog za oblikovanje zvuka i montažu foršpana, Josipa Bojčića koji je odradio color korekciju, Martina Peranovića koji stoji iza grafičkog dizajna ili producenta Ivana Perića čiji posao nije ni približno gotov i sa mnom radi na promociji i distribuciji filma. Iako je film sufinanciran sredstvima HAVC-a, sve je većim dijelom volonterski odrađeno. Oprema je posuđivana od ljudi velikog srca poput Noe Kraljevića i Tome Šimundže. U najtežim trenucima produkcije i postprodukcije sam uvijek imala kome se obratiti za savjet i mentorstvo: mentorica Sandra Sterle te profesori Dan Oki i Goran Čače su svojim savjetima i kritikama pomogli da svoju viziju oblikujem u film koji danas gledamo na velikom platnu. Neću reći da nije bilo teških trenutaka u kojima sam se pitala čemu sve to, ali su se uloženi trud, znoj i suze na kraju isplatili.
Je li ga se moglo napravit i u kraćem vremenskom roku i što bi tome uvjetovalo ili preferiraš maratone u smislu detalji detalji detalji?
Film je mogao i trebao biti gotov prije godinu dana da se nije dogodila pandemija praćena svim svojim komplikacijama, ali ne razmišljam o tome i ne volim život doživljavati kao utrku s vremenom jer tada zaboravljamo živjeti i uživati u onome što radimo.
Koji je daljnji život filma? Distributivno, još festivala po zemlji i regiji? HTV vjerojatno, njihove su kulturne redakcije i urednici Trećeg uvijek bili nakloni načelno nekomercijalnim i off sadržajima…web platforme?
Nadamo se da će film nakon ZagrebDoxa uskoro imati i svoju internacionalnu premijeru na nekom inozemnom festivalu, no to ovisi o selektorima. Sve ostalo će doći na red nakon što film proživi svoj festivalski život. Voljela bih da se film zavrti na televiziji, nadam se da će se to i ostvariti.
Koje si filmove gledala kao inspiraciju prilikom rada na svojem – je li bilo nekih glasovitih ili manje glasovitih role modela?
Ideja za ovaj projekt se dugo kuhala u meni tako da u trenutku kada sam počela raditi na filmu nisam tražila inspiraciju već sam se bacila na istraživanje i rad, ali kako je vrijeme odmicalo u domaćim dokumentarcima (ne nužno glazbene tematike) bih nalazila inspiraciju za nastavak rada na vlastitom filmu. Među njima bih istaknula filmove Dane Budisavljević “Nije ti život pjesma Havaja” i “Dnevnik Diane Budisavljević”, Ane Opalić “Još jednom” i “Lijek”, Darija Juričana “Gazda” i “Gazda: Početak” te serijal “Betonski spavači”.
Na našim prostorima ljudi vole te vrste filmova, eno od Ines Pletikosice i kultnog doxa o ljudima iz Đonijevih pjesama do nedavno Korovljevovog “Tuste”. Koje su tvoji favoriti?
Ne znam tko ne voli pogledati dobar glazbeni dokumentarac. Od domaćih meni su najdraži upravo spomenuti “Kad Miki kaže da se boji” Ines Pletikos, “Sretno dijete” Igora Mirkovića i “Glasnije od oružja” Miroslava Sikavice. Prva dva možda zato što nikad neću prežaliti što nisam bila adolescentica u ’80-ima, a treći jer na kvalitetan i objektivan način prikazuje taj mračni period rata koji sam proživjela kao dijete i sjećam ga se kroz maglu tek. Dva inozemna koja bih istaknula su: “The Godmother of Rock & Roll: Sister Rosetta Tharpe” i Pennebakerov “Depeche Mode: 101” koji je još jedan fantastičan dokument vremena, te glazbena i vizualna poslastica.
Ako se ne varam, negdje u isto vrijeme je trebao izaći ili je paralelno procesuiran još jedan dokumentarac o ženskim bendovima i izvođačicama LGBT tematike. S obzirom na malu godišnju proizvodnju filmova mimo HAVC-a i uz podršku istog rijetko se desi neki paralelni slalom sličnih tema. Lojalna konkurencija, koincidencija, božja providnost ili nešto četvrto?
Ne varaš se. Novinarka i književnica Antonela Marušić također radi na filmu iste tematike s malo drugačijom postavom protagonistica. Rekla bih da je posrijedi mješavina lude slučajnosti i božje providnosti jer je i način na koji smo došle jedna do druge bio totalno slučajan. Spoznaja da još netko snima film o ženama na sceni bio nam je potvrda da radimo pravu stvar. Nadam se da će i njen film uskoro na veliko platno.
Koje su putevi mlade filmašice prije tog diplomskog rada? Odakle od fotografije do dugog dokumentarnog metra?
Fotografija je bila tek hobi studentici filozofije i engleskog jezika, a film je na nju došao prirodno skupa s naivnom željom da mijenjam svijet.
Pretpostavljam da se tokom rada na ovom otvorilo još ponešto ideja i da ti budućnost moćno pripada. Bez otkrivanja autorskih tajni ili secret codova projekata up to come, koje je tvoja filmska budućnost nakon ovoga…
Ideja uvijek ima i neke su jasnije od ostalih, a sve su u dokumentarnoj formi.
