Knjizi vas može privući naslovnica, rečenica dvije s poleđine knjige, autor o kojem ste nešto čuli, ali i nakladnik. “To ti je izdala Hena, sigurno je dobro”, čuo sam nedavno dok se prijateljica vraćala iz knjižnice s naramkom knjiga istog nakladnika – Hena Coma. Ta ”sigurno dobra” bila je knjiga Elvisa Bošnjaka “Gdje je nestao Kir” koja se bavi posljednjim danom života ratnog šefa osječke policije, ubijenog Josipa Reihla – Kira.
I zaista, Hena Com izdaje sjajne, pamtljive kvalitetne i važne knjige. S glavnom urednicom Nerminom Husković razgovarali smo o četvrt stoljeća postojanja, naslovima koji su ih obilježili kao i onima koji će tek doći.
Gdje je nestao Kir?
Ove godine obilježavate 25 godina postojanja Vaše nakladnička kuće. Kad je domaća književnost u pitanju, mislim da će obljetničku godinu obilježiti sjajan i važan roman Elvisa Bošnjaka “Gdje je nestao Kir?” Imam osjećaj da će biti boom.
Da, obljetnica je! Slučajno smo je otkrili. Netko od nas se u dokolici sjetio – „Gle, pa 2021. navršavamo dvadeset i pet godina postojanja.” Tako je krenula cijela ta priča oko „rođendana“ teškog četvrt stoljeća. A što se tiče drugog dijela pitanja, teško da išta kod nas, kad su knjige i čitanje u pitanju, može imati „boom“ efekt. „Gdje je nestao Kir“ Elvisa Bošnjaka je zaista sjajno književno djelo, i naravno, važan roman. Bavi se čovjekom o kojem je književnost do sada, a to znači punih trideset godina, šutjela. Mislim da bi ga svi trebali pročitati, iako se to, nažalost, neće dogoditi. Važan je za mentalnu i moralnu higijenu. Slučaj Kir je prebolna tema, teško se suočavamo i mirimo s vlastitim pogreškama. Ipak, nadam se da će u mnogima proraditi radoznalost i da će posegnuti za knjigom, i uvjerena sam da neće požaliti. Iznenadit će se koliko je taj roman dobar.
Objavljujete vrhunsku svjetsku i domaću literaturu. Koji su glavni kriteriji da bi knjiga izišla pod krovom Hene?
Hvala što to primjećujete. Teško je odgovoriti na ovo pitanje jer kad bi postojali jasni obrasci, tada bi sve bilo puno lakše. Mi imamo neke svoje standarde pa je utoliko jednostavnije naći ono iza čega ćemo, kao izdavač, stati. Takav se put formira kroz godine, a potom zavisi i od ponude na domaćoj i stranoj sceni. Važno je da je knjiga kvalitetna i zanimljiva temom, stilom, konceptom. Nema pravila, kao što rekoh, neke se stvari i izbori jednostavno dogode. Ne volim mistificirati oko toga, kroz odabir vas nose koliko informacije toliko i intuicija, iskustvo…
Elif Shafak je veliko ime na svjetskoj sceni. Nije samo književnica već i aktivistica, javna govornica, feministica, politologinja, kolumnistica, zapravo, pravo je čudo koliko ta žena ima energije, koliko je angažirana na različitim stranama
Djelujete pod sloganom – Knjige koje se pamte. Jedna od inozemnih koja se pamti jest Turkinja Elif Shafak i njezina djela. Čime Vas je osvojila?
Elif Shafak je veliko ime na svjetskoj sceni. Nije samo književnica već i aktivistica, javna govornica, feministica, politologinja, kolumnistica, zapravo, pravo je čudo koliko ta žena ima energije, koliko je angažirana na različitim stranama. Postala je važan glas razuma. Portal Politico proglasio ju je 2019. jednom od dvanaest osoba koje ovaj svijet čine boljim mjestom. Uz to, Shafak divno piše. Rasna je pripovjedačica koja otvara mnoge važne teme, bavi se marginaliziranima, obespravljenima, onima čiji se glas ne čuje. Piše s puno empatije, a ljudi to vole. Time je i mene osvojila. U kolovozu joj izlazi novi roman „Otok nestalih stabala“ koji će Hena com objaviti kad i njezin britanski izdavač. Knjigu je prevela Mirna Čubranić, i divna je to priča u kojoj je Shafak radnju izmjestila na Cipar, i u kojoj, među ostalim, jedna stara smokva progovara o svojoj sudbini imigrantice, ljepoti prirode i važnosti očuvanja ekosustava. Čudesna priča!
Zabranjene ljubavne priče su čitateljima zanimljive
Književnost širi horizonte, to znamo, a vi u svom izdavaštvu “putujete” puno. Nedavno ste čitatelje odveli i u Finsku, objavili ste Fincima važan roman “Primalja”?
Da, možda nam je i najvažnije obilježje objavljivanje proze iz manjih zemalja i prevođenje s manjih jezika. Ne mogu reći da to ne rade i drugi, ali u našem je izdavačkom programu najmanje književnosti s anglosaksonskog područja. „Primalja“ je također jedan takav roman. Fantastičan roman preveden s finskog, istodobno i mračan i gorak, ali tako sjajno napisan da ga se ne možete ispustiti iz ruku. Riječ je o ljubavnoj priči primalje i nacističkog časnika koja se rasplamsa u logoru Titovka. Vrlo izravan jezik, galopirajući razvoj događaja, intrigantna tema, brutalnost rata i hladni predjeli sjeverne Finske, sve su to obilježja knjige koja je finski bestseller. Ljudi vole takve priče, a Katja Kettu ovu je temu obradila fantastično. Zaista pravi „page turner“. I naši su čitatelji pokazali veliko zanimanje. Zabranjene su ljubavne priče i ratne drame čitateljima zanimljive, a kad su još sjajno napisane, tada je to pun pogodak.
Što mislite, u kojoj se zemlji najviše i najkvalitetnije piše trenutačno?
To je teško odgovoriti, svugdje ima dobrih knjiga, dobrih pisaca. Pregled svjetske književnosti je dostupniji nego ikad. Vrlo je brza i kvalitetna razmjena materijala i informacija, stvar je samo da se svatko od nas urednika i izdavača zakopa u nišu kojoj daje prednost.
Hoćemo li nakon pandemije imati ekspanziju romana s tom temom?
Neke najave govore da će, izgleda, biti takvih romana, a hoće li baš biti ekspanzija, to je teško reći. Dosta je djela napisano na tu temu, ali su izvan fikcije, u sferi publicistike, psiholoških priručnika i samopomoći. Što će donijeti književna ponuda, vidjet ćemo. Sklonija sam vjerovati da će se o tome pisati, ali ne kao primarnoj temi već kao o vanjskom kontekstu, utjecaju na ljudsku psihu, na socijalne kontakte. Da će pandemija biti tek kulisa za neka unutarnja stanja čovjeka. Ne znam, možda se pojave i trileri s teorijama zavjere. Tko će znati što se piscima vrti u glavi. One koje smo mi kontaktirali nisu se baš puno bavili pandemijom i nije ih baš previše ometala u pisanju. Dapače, imali su, zatvoreni u svom domu, potreban mir da se bave onime što je njihova primarna preokupacija.
Nismo imali velika očekivanja, međutim dogodilo se upravo suprotno, to da su čitatelji prepoznali potencijal teksta i “Ustav RH” je postao pravi hit
Iskorak koji ste napravili u izdavaštvu jest objavljivanje scenarija za film “Ustav RH”. Otkud ideja?
Taj scenarij objavljen je 2016. godine, a sjećanje na to izdanje tako je svježe. Rajko Grlić i Ante Tomić su tandem koji zajedno radi već dugi niz godina. Najavom izvrsnog istoimenog filma bilo je nekako logično objaviti taj scenarij i to nam je bilo prvo takvo izdanje. Nismo imali velika očekivanja, međutim dogodilo se upravo suprotno, to da su čitatelji prepoznali potencijal teksta i “Ustav RH” je postao pravi hit. Kad je nešto dobro napisano, čak i ako nije stroga književna vrsta, publika poseže za takvim sadržajem. Lijepo iskustvo, u svakom slučaju.
Vrlo važna je i knjiga Rajka Grlića „Neispričane priče“. Što je po Vama u njoj toliko posebno?
Rajko Grlić jedan je od naših ponajboljih redatelja i scenarista, nagrađivan prestižnim nagradama u zemlji i inozemstvu. Čovjek je golemog iskustva i bila nam je velika čast surađivati s njim na polju književnosti. „Neispričane priče“ izvanredna je knjiga na mnogo razina: to je prije svega sjajna proza koja se, bez obzira na autentičnu faktografiju prepunu zanimljivih detalja, čita bez daha. To je ujedno i autobiografija filmskog giganta koji je zadužio hrvatsku kulturu. Uz sve nabrojano to je i dokument jednog vremena i generacija koje su iza sebe ostavile trag. I zadnje ali ne i manje važno, riječ je o filmskom leksikonu u kojem se osobne, intimne priče isprepliću s filmskom terminologijom i poetikom. Sve ono što Rajko Grlić nije uspio ostvariti kao film ili dio njega, svoj put do čitatelja našlo je kroz ove sjajne priče.
Pismenost je na niskoj razini
Kakav je Vaš dojam – koliko Hrvatska čita?
Teško pitanje! I vrlo često razglabano, bez nekih vidljivih rezultata. Čini mi se da je svaki odgovor na ovakva pitanja floskula. Malo se čita, pismenost je na niskoj razini, vidi se to na sve strane. I zato tu naviku treba poticati, treba razvijati, koliko god to bilo teško. Navike čitanja razvijaju se u obitelji prije svega, djeca najbolje uče od roditelja, oponašaju ih. Ako roditelj ne čita, vjerojatno neće ni dijete. Iako, ne mora uvijek biti tako. Uočljiva je razmaženost, statistike govore o manjku koncentracije kod djece, gubljenju fokusa, a sve to utječe da se loše navike brzo razvijaju, loši utjecaji brzo preuzmu dominaciju. Roditelji, uz gomili obaveza, nemaju baš vremena baviti se razvijanjem navike čitanja kod djece. Ovo me pitanje prilično frustrira. Rado bih rekla nešto što bi bilo pametno i od koristi, ali nažalost ovo je problem koji zahtijeva stručnjake i dublje analize. Ja nisam od toga. Naravno da i institucije i sustavi trebaju odraditi svoj dio posla.
ne volim biti pesimist, želim vjerovati da su promjene i poboljšanja moguća. To mi daje vjetar u leđa da svoj dio posla, promidžbe i svega vezanog uz knjigu radim s entuzijazmom jer sam se uvjerila da samo tako možemo naprijed
Statistike pokazuju nekakav blagi rast u odnosu na prethodne godine, i to treba biti poticaj da se krene s dobro promišljenim programima na svim razinama. Nama izdavačima nije važna samo čitanost nego i prodaja knjiga. Naklade su u Republici Hrvatskoj male jer je prodaja najslabija karika. To je bitan dio o kojem ovisi naš rad, cijena knjige i mnogo drugih stvari. Sve to skupa je začarani krug međuovisnosti i djelovanjem na jedan segment pokreću se i drugi mehanizmi vezani za knjigu i čitanje. Osobno ne volim biti pesimist, želim vjerovati da su promjene i poboljšanja moguća. Takav način razmišljanja mi daje vjetar u leđa da svoj dio posla, promidžbe i svega vezanog uz knjigu radim s entuzijazmom jer sam se uvjerila da samo tako možemo naprijed. Mi kao izdavač nudimo kvalitetan i zanimljiv sadržaj, put do čitatelja je težak, ali ipak sustavnim djelovanjem stvari se mogu pokrenuti na bolje. I da, želim reći da, naravno, ima i onih koji ne mogu bez knjiga. Takvi nas čitatelji vesele, zbog takvih i radimo ovaj posao.
Imate nekoliko urednika u Heni. Što Vam je svima zajedničko, a u čemu se kada je pristup književnosti u pitanju razlikujete?
Mi imamo zadane programske odrednice kojih se u načelu svi držimo, no svatko razvija svoje vještine i pristupe kod odabira. Kao starija kolegica, nastojim mlađim kolegama dati savjet, potaknuti ih da steknu sigurnost, i da stoje iza svojih odabira. Nije taj put lagan, teško je preuzeti rizik (ne)uspjeha određene knjige jer neke su odlične bile potpuni promašaj. Netko za to ima više, netko manje dara, ali u cjelini uvijek se izborimo za sjajnu literaturu i vjerujemo u ono što odaberemo. Uglavnom sam zadovoljna, i treba reći da dobrog urednika čine i mnoge druge kvalitete, a ne samo odabir.
Što Vi najviše volite čitati? Imate li najdražu knjigu?
Nemam, jer čitam raznovrsno i jedino odstupam kad je nešto loše napisano, prevedeno, štogod. Nezahvalno je isticati, imam puno najdražih. I takoreći svaki dan upoznate neku novu najdražu. Kako, uostalom, to veliko literarno prostranstvo svesti na tek nekoliko knjiga. A zamislite još sve one koje ću tek pročitati i zaključiti da su divne, da su me osvojile, da ću ih pamtiti. Ne, ne želim se u tom smislu ograničavati. Trenutno čitam publicistiku, s unukama čitam slikovnice, ili bolje rečeno, sad one čitaju meni. Super osjećaj, jedna čita glatko, druga još uvijek slovka, ali je preslatko kad mi čitaju „Grgu Čvarka“ i „Antuntuna“ sa žarom u očima i smijući se.
Objavit ćemo i veliki korejski hit „Naše sretno vrijeme“ Gong Ji-young koja u Koreji slovi za najprodavaniju autoricu i književnu, ali i feminističku ikonu
Kakvu nam knjišku jesen nudite?
Ove sam godine jako zadovoljna sa knjigama koje smo već objavili, a jesen će biti još i bolja. U kolovozu idemo s novim romanom Elif Shafak, koju sam već spomenula. Objavit ćemo i veliki korejski hit „Naše sretno vrijeme“ Gong Ji-young koja u Koreji slovi za najprodavaniju autoricu i književnu, ali i feminističku ikonu. Knjige joj se prodaju u vrtoglavim milijunskim tiražama i po njima se snimaju filmovi. Imam velika očekivanja od ovog roman u kojem se životi dvoje ljudi čudesno isprepliću u zatvoru: mlade, traumatizirane i suicidima sklone žene i muškarca koji u ćeliji čeka smrtnu kaznu. U knjizi o zločinu i kazni autorica, paradoksalno, ispisuje poetičnu posvetu ljubavi i životu. „Naše sretno vrijeme“ ponire u ljudsku dušu razapetu traumom, krivnjom i iskupljenjem, ali odašilje i oštru kritiku društvu čije se promjene tragično prelamaju na pojedincu.
Slijedi izvrstan „Zagoreni šećer“ Avni Doshi, finalistice Bookera 2020., knjiga koja nas vodi u Indiju i progovara o traumatičnom odnosu majke i kćeri. Turski su autori kod nas jako popularni, a Defne Suman napisala je fenomenalan roman koji za sad vodimo pod radnim naslovom „Šeherzadina šutnja“. Povijesna je to priča koja se odvija početkom 20. stoljeća u Smirni (Izmiru) u vrijeme propasti Osmanskog Carstva i u kojoj pratimo potresne sudbine junaka iz nekoliko različitih obitelji: Grka, Turaka, Armenaca.
Najesen objavljujemo i pravi dragulj, roman „Nerazdvojne“ Simone de Beauvoir, roman koji je napisala davne 1954., a tek je pred kraj prošle godine objavljen u Francuskoj. Rukopis je iz ostavštine izdvojila njezina posvojena kći Sylvie Le Bon de Beauvoir i to je dragocjeno svjedočanstvo o autoričinim formativnim godinama i prijateljstvu s neprežaljenom, prerano preminulom prijateljicom Zazom prošle godine ukoričeno. U izdavačkom je svijetu to mala senzacija. Sartre je kriv što nije ranije objavljeno, ali bit će još priče o tome.
Od domaćih autora svakako izdvajam novi roman Renata Baretića, „Deseti povjerenik“ koji s nestrpljenjem očekujemo. I mi, a vjerujem i publika. Objavit ćemo također i romane Ivana Vidića, Lore Tomaš i Aide Bagić. Bit će još dosta toga, uglavnom, jedna plodna jesen, puna izvrsnih romana pa se nadam da će ovakva naša bogata ponuda potaknuti i one koji ne čitaju da uzmu poneku knjigu u ruke.