Da je najvažnija sporedna stvar na svijetu znamo, ali svako novo nogometno natjecanje dokaže da ova igra može otići i stepenicu više. Europeo je već gotovo dva tjedna središnja televizijska točka svake večeri. U zgusnutom danu posljednjeg kola po skupinama uspjeli smo porazgovarati s Robertom Ferlinom, jednim od voditelja ove emisije.
Poznati glas primorskog etera ispričao nam je što ga od nogometa veseli, kome, osim Vatrenima, želi dug boravak na Euru, ali i kako je sve počelo u eteru prije tri desetljeća. Ferlin je i budućim generacijama novinara dao zanimljivu definiciju radija i televizije.
Najljepši nogomet igraju Talijani
Europsko prvenstvo je u punom zamahu, isto vrijedi i za Europeo. Kakav je Vaš osjećaj?
Sretan sam zbog gotovo pravog povratka u život kakav smo imali prije pandemije. Vesele me gotovo pune tribine, uglavnom dobar ili čak odličan nogomet koji gledamo i naravno prolazak Vatrenih u osminu finala.
Za koga navijate, osim za Hrvatsku?
Ne mogu reći da navijam za ikoga osim Hrvatske, ali ako govorimo o najljepšem nogometu, onda su to Talijani pa bih možda zato i htio da ih gledamo što dulje.
Radio pruža više prostora za improvizaciju, pa mislim da je to itekako korisno i za televizijsko vođenje
Ja na televiziji navijam za elokventnost, informiranost, profesionalnu opuštenost i dobre reakcije. Sve to od Vas dobijem, hvala. Koliko u svemu tome pomaže radijsko iskustvo?
Ma hvala Vama na komplimentima, najprije. A onda hvala i radiju jer mislim da me baš to iskustvo čini drugačijim. Možda ne boljim od drugih, ali drugačijim. Radio pruža više prostora za improvizaciju, pa mislim da je to itekako korisno i za TV vođenje.
U emisiji kormilo držite s kolegom Ivanom Dorijanom Molnarom. Riječka veza je, očito, ključna. Možemo li je nazvati lobijem? 🙂
To pitanje morate postaviti uredniku Europea Stjepanu Balogu, on nas je zamislio u voditeljskom dvojcu i predložio za voditelje emisije. A riječki lobi Molnar- Ferlin samo je s oduševljenjem to prihvatio.
Jako sam samokritičan
Jedan ste od najpoznatijih glasova hrvatskog etera. Od 1991. godine Vas slušamo. Tko je prvi sjeo na vrući stolac preko puta Vas?
Nisam baš siguran nakon toliko godina tko je bio prvi, ali znam da mi je najveći „ulov“ kao početniku bio intervju s Terezom Kesovijom. Žena svjetske slave koja me u tom razgovoru tretirala kao potpuno ravnopravnog sugovornika dok sam se negdje u sebi tresao od treme.
Kažete da često u eteru izgovorite glupost. Ima li neka zbog koje Vam je bilo neugodno? Koliko ste samokritični?
Pa evo posljednje moje gluposti: u Europeu sam Ivkovića pitao što misli o igri Conteove Italije?!? Ni danas mi nije jasno kako sam Mancinija zamijenio Conteom, ali eto dokaza da lupam gluposti. A toliko sam samokritičan da često kažem da me nitko ne može „popljuvati“ koliko ja to sam mogu.
Kritike Riječana na gradske teme skupljate u emisiji Tužibaba. Hoće li kritika biti manje sad kad nema Vojka Obersnela?
Sumnjam. Primorci su takvi, njurgavi, kako mi to kažemo. I mislim da je to dobro i korisno dok nije zločesto. A koliko će kritika biti, ovisi i o novom gradonačelniku.
Jedan moj umirovljeni kolega je jednom rekao: ‘Nama radijašima je radio žena, a televizija ljubavnica.’ Tko treba, shvatit će
Riječani koji su ove godine prvi put izišli na izbore ni ne znaju za svoj grad bez Obersnela…
Osobno nemam ništa protiv Obersnela, ali mislim da bi dva mandata trebala biti maksimum. Od općina, gradova i županija, pa i do Sabora.
Koliko Vas zanima politika?
Više me zanimaju političari, zapravo. I njihove svađe i izjave i istupi koji često vrijeđaju zdrav razum onih koji su ih izabrali.
Radio je i dalje itekako važan medij
Što mislite, kakva je budućnost radija? Vjeruju li slušatelji ovom mediju?
Potresi u Zagrebu i na Baniji po tko zna koji put su dokazali da je radio i daje itekako važan te da mu se vjeruje i sluša, ali i da je tu kad ti treba i utjeha i emocija, a ne samo informacija.
Ako se tu i tamo, katkad, nađe negativna kritika na Vaš rad, kako reagirate?
Što sam stariji, lakše podnosim kritiku. Još uvijek me zabole, naravno, pogotovo ako se odnose na moju osobnost, a ne na rad. Ali mislim da su me i kritike na neki način izgradile.
Ako ovaj naš razgovor sad čita mladi budući novinar ili novinarka, što kažete – zašto radio ispred televizije ili, pak i jedno i drugo?
Jedan moj umirovljeni kolega je jednom rekao: „Ma nama radijašima je radio žena, a televizija ljubavnica“. Tko treba, shvatit će.
Fotografije: arhiva HTV