Tri lika se šoraju. Vruće je za popizdit, udarilo im ljeto u glavu, našli se na parkingu gdje asfalt zaprži i na plus 45 i odlučili se prvo posvađat’, a onda po potrebi kako tko umije i može – i zašaketat’. Prvo prašina u oči protivniku, onda sitna čarka cipelarka. Svi imaju najblesavije nadimke na svijetu.
Jednom je nadimak HGU/HUZIP, drugom HDU/ZAPRAF, treća je ženska iz Ministarstva kulture, za ovu potrebnu nek bude Nina, a četvrti sa strane je Pjevač X i Pjevačica Y. On je uključio mobitel, ona snima na svoj, kad završi fight uploadat će je na svoj YouTube kanal i Tik Tok i postat će viralan. A mogli su se zvat, Tomo, Damir, Tonći, Fric, Miki i slično. Ali nisu. Neka ih kompliciranih.
Sve ono o čemu se prvih desetak godina nije pravno niti razmišljalo
Našli su na parkingu komadić sacher torte na jednakoj udaljenosti od njihovih parkiranih džipova, land rovera i monovolumena. Fina je. Bogata. Ima badema, čokolade, svašta nešto za prste polizati.
Trenutačno je povuci potegni jer sva tri nadimka tvrde da su u pravu. Autor. Izvođač. Izdavač. I udruge koje ih zastupaju
Riječ je o digitalnim pravima na audio zapise i snimke – čitaj: pjesme snimljene u vremenima kad se o digitaliji mislilo da nikad neće na Balkanu naplatno zaživjeti. Sve ono o čemu se prvih desetak godina nije pravno niti razmišljalo, a kamoli valjano reguliralo. Sad je došlo na naplatu jer sva tri nadimka polažu pravo na rezanje kriške kolača a da pritom paralelno nitko ne osporava tuđa prava na dio, samo ga žele što je moguće više obezvrijediti ili eliminirati. Jer trenutačni Zakon o autorskim pravima je raspoređen po starim spikama, a to je da 50 % love ide autorima pjesama, 25 % izvođačima pjesama, a 25 % diskografima – onima koji su objavljivali albume i pjesme, više ili manje financijski ulagali i davali priliku izvođačima da budu prisutni preko svojih distributivnih i PR mašinerija. Govorimo o vremenu kada YouTube klikovi nisu bili jedino ni osnovno mjerilo kvalitete ni vrijednosti, a ni težine pojedinih izvođača ni hitova.
Trenutačno je povuci potegni jer sva tri nadimka tvrde da su u pravu. Autor. Izvođač. Izdavač. I udruge koje ih zastupaju. I predstavnici Ministarstva koji vuku onako kako im se daje savjeta sa strane jer nisu ni blizu izvagali problematiku. I oni koji trebaju mijenjati Zakon. Znači trica glavnih i bar trica posrednika. Kao i uvijek kad je lova u pitanju, gomila posrednika i zaslužnih će se automatski duplati. I svi imaju kakve takve argumente i zakonske osnove za svoje sitne male sebičnosti. Ili prava.Da bi prosječno nezainteresiranom i neupućenom slučajnom prolazniku bilo jasnije oko koga čega zašto se cipelare ovi troje gore navedeni, evo prosto seljačizam tko je tko, što je što, kome i zašto.
Tko je tko, što je što, kome i zašto
HGU a ka Hrvatska glazbena unija je dobrovoljna, neprofitna strukovna udruga u kulturi, u koju se učlanjuju glazbenici-izvođači i drugi glazbeni i glazbeno-scenski djelatnici koji u djelovanju HGU-a nalaze svoj interes. HGU se ne bavi agencijskim uslugama, uslugama ugovaranja nastupa, izdavaštvom (osim u slučaju izdanja HGU-a), distribucijom. Ono čime se bavi je zaštita svojih članova. Kako? Stavka dnevnog reda – razno.
HUZIP je neprofitna udruga koja, temeljem odredaba Zakona o autorskom i srodnim pravima i na osnovi ovlasti Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo RH, provodi u praksi kolektivnu zaštitu umjetnika izvođača u Republici Hrvatskoj. Članovi HUZIP-a mogu biti svi oni domaći i strani umjetnici izvođači koji putem posebne punomoći ovlaste HUZIP da štiti njihova prava.
HUZIP štiti i prava svih stranih umjetnika izvođača u Republici Hrvatskoj na osnovi recipročnih ugovora sa srodnim inozemnim organizacijama za kolektivnu zaštitu izvođačkih prava, kao i temeljem stvarne uzajamnosti te u okviru međunarodnih ugovora i konvencija koje je prihvatila i ratificirala Republika Hrvatska.
HUZIP daje dozvole za iskorištavanje snimljenih izvedaba umjetnika – izvođača, vodi evidenciju javnog iskorištavanja snimljenih izvedaba, prikuplja naknadu od korisnika, te raspodjeljuje primljenu naknadu umjetnicima izvođačima. HUZIP je punopravni član AEPO-ARTIS-a (Association of European Performers Organisations), SCAPR-a (Societies` Council for the Collective Management of Performers` Rights) i IPDA (The International Performers Database Association).
ZAPRAF je Udruga za zaštitu, prikupljanje i raspodjelu naknada fonogramskih prava – dobrovoljna, neprofitna, nevladina udruga koja sukladno zakonu promiče interese diskografa – proizvođača fonograma, kao i interese diskografske i glazbene industrije Republike Hrvatske uopće.
HDU je Hrvatska diskografska udruga je osnovana kao udruga fizičkih osoba koje se bave diskografijom i s njom povezanim djelatnostima, budući da je u to vrijeme, prema tadašnjem Zakonu o udrugama, taj oblik udruživanja bio jedini moguć, a potom je preoblikovana pa mijenja naziv u ZAPRAF te se od tada zove Udruga za zaštitu, prikupljanje i raspodjelu naknada fonogramskih prava, sa zadaćom prikupljanja i raspodjele naknada od iskorištavanja fonogramskih prava, ali su ostavili i drugu istu staru udrugu imena Hrvatska diskografska udruga kao udruga proizvođača fonograma – diskografa, sa zadaćom da promovira diskografske djelatnosti.
Onda imate još tu HDS – Hrvatsko društvo skladatelja, pa ZAMP – stručna Služba zaštite autorskih muzičkih prava (ZAMP) Hrvatskog društva skladatelja (HDS) – udruge građana (autora, skladatelja, tekstopisaca) koja se bavi zaštitom i promocijom hrvatskog glazbenog repertoara i kolektivnim ostvarivanjem prava autora glazbenih djela. Njome kroz službena tijela upravljaju njezini članovi, autori i ostali nositelji autorskih prava.
Pet udruga na malom tržištu
Logično, ne? Pet udruga, sve štite određeni dio svojih članova, sve se pozivaju na Zakon o autorskim pravima i sve bi sad uz posredovanje Ministarstva i ministrice Nine izglasavanje promjena postojećeg zakona po kojem bi preraspodijelili lovu od digitalnog prodavanja i plasiranja glazbe. Bez obzira kad je snimljena. Ali nije bad ako vam ništa nije jasno. Niti bi trebalo biti. Koškaju se oko love jer mogu.
HDS ima svoju operativnu kompaniju koja se zove ZAMP koji naplaćuje novac za autore. Diskografi imaju Zapraf, koji za njih naplaćuje lovu. Hrvatska glazbena unija ima HUZIP, koji naplaćuje za izvođače. I svi oni za svoje naplaćivanje uzimaju fini postotak za birokraciju i ubiranje love za tuđi račun. Cca, riječ je o povećanju novčane mase od koje ZAMP uzima 20.5 %, diskografi 18 %, a ovi treći 31 %. Štuc.
Jer, recimo Pjevač smatra da je njegov hit iz 2005. koji je bio hit godine u duetu s Pjevačicom, a koji je napisao Autor, a objavio Izdavač – nešto za što treba samo on dobiti najveći dio love od digitalnog plasiranja glazbe. Izdavač misli da treba u najmanju ruku ostati isto, a Autor je na strani sebe samog.
Praksa u inozemstvu je dvojbena, svaka strana vuče svoj dio užeta i poziva se na racionalizacije po kojima se vraćamo na onu da se zapravo samo radi o tome da bi valjalo trezveno sjesti, konstruktivno popričati, sve ono čemu hrvatski glazbeni poslovnjaci nisu odviše skloni jer drže da u sustavu ega, taština, berbe love za koju polažu prava na račun tuđeg rada – imaju pravo bit bahati. I vruće je. 🙂
Važno je znati da su uvijek svi u pravu i da postoje uvijek ljuljave istine. To su one s čijeg rakursa gledate. Važete argumente svih strana, zapravo svi pomalo imaju pravo, ali nitko dovoljno. Što bi rekao stari Albert – sve je relativno. U ovom slučaju jako.
Svakom dio torte kao i dosad
Rješivo je vrlo. Neće se zaštekati oldschoolerski na parkingu, poslije stisnuti ruke i reći – ok ajmo sad dalje gentlemenski složit da nitko ne puši i da su u lancu zaslužnih svi zadovoljni. Svakom dio torte kao i dosad. Ili presložit da svi budu zadovoljni i posluženi prema objektiviziranju pripadajućih prava na taj dio kolača. Jok. Oni će se na pseudofinjak svađati s figama za leđima, surfat pravnim floskulama, dramatikama PR priopćenja i newslettera, sve to umatat u fol fine poslovne formate, dok će istodobno plasirati zastupanje interesa autora, izvođača i izdavača, ali će zapravo iznad svih spomenutih prvo brinuti svoje postotke za skupljanje.
I pritom lobirati pri Nini i njenim šaptačima i kakti ekspertima koji će iz ovih ili onih razloga navlačiti na svoje interesne plastove sijena. Nimalo seksi, kako obično to bude u tim administrativno birokratskim obračunima. Prodaje se i magla i cigle, vječan trend i vječna moda.
Godišnje se tu kod nas okrene do milijarde kuna u generalnom diskografskom segmentu bavljenja ovim dijelom show bizza. Kroz koncerte, autorska prava, publishing, prodaju sve manje, ali sve vrste eksploatiranja tuđeg autorskog rada i intelektualnog vlasništva, čine vrlo ukusnu i mljac tortu. Zbog halapljivosti nitko neće pristati da bademe jednima, čokoladu drugima, tijesto trećima. Svi bi sve. I najviše. Jer s pozicije panteona ega ne vide realnu sliku i priliku.
Bez autora nema pjesama
Bottom line i suma sumarum svega jest da bez autora nema pjesama. Oni su kokoš koja nese jajce. Izvođači, ako nisu kantautori, uzimaju košaru i nose jajce izvan kokošinjca. Izdavači drže kokošinjce i brinu da kokoši mogu nesmetano od lisica, orlova i sokola nesti što zdravija jajca. Svi zapravo trebaju jedni druge.
Ali ljeto je, pobogu, zašto se ne bi koškali? Ne na onoj prerazvikanoj vrućini gradskog asfalta atrofiranih wannabe zg rap legendi, nego kako je kumuliralo kvartovsko nasilje u Spike Leeovom remek djelu „Do The Right Thing“. Pjevač X i Pjevačica Y vade mobitele ne bi li snimili tko je jače potegnuo ovaj put. Čitaj – lobirao.
Vruće je, ljudi su nadrkani na samo disanje. Dok se vani ubijaju, tuku tornada, kod nas se gaze po cestama, psuju po plažama, pa i birokracija vata trend tražeći savršen izgovor za šoru.
Dosta je da se nemamo. Ajde, pls, krivo me pogledaj. I to je to.