Srećom, postoje pojedinci.
Mlada hrvatska redateljica inozemnog porijekla školovanja Antoneta Alamat Kusijanović je pod producentskim pokroviteljstvom Martina Scorsesea, između ostalih, zakucala nagradu za najboljeg debitanta na ovogodišnjem canneskom filmskom festivalu.
Nakon Matanićevog „High Sun“ koji je bio u službenoj konkurenciji Cannesa 2015. ovo je najveći uspjeh filma domaće redateljice (međunarodne koprodukcije) u povijesti našeg filma, a u 21. stoljeću pogotovo. Što će to značiti za njegov svjetski uspjeh i daljnji rezultat nije teško predviđati, ali će uz panegirike autorici i producentima zasigurno posredno zasjati spotlight na jednu malu i skrivenu kinematografiju koja se godinama trga, pokušava, trudi biti primijećena, ali iz niza razloga joj to uglavnom ne uspijeva.
Ovogodišnji je pobjednik Pule intervencijom Cannesa – već poznat
Festivalski su ljetni dani i treba covid rupe iskoristiti za pregled nacionalnih predstavnika od Pule do Motovuna i natrag. Jer svirati se mora ☺. I tradicije valja njegovati. Bez obzira koliko podsjećaju da iz nekog rakursa ima smisla voditi klub kokotica i irokez punkera u Kutini ili Ivanić Gradu.
Ovogodišnji pobjednik Pule je intervencijom Cannesa unaprijed poznat i „Murina“ postaje game changing tren. Iznimka koja strši. Strši. Strši. Jer.
Jedan od apsurda domaće kinematografije jest da zemlja s produkcijom jedva 6 do 10 dugometražnih igranih filmova godišnje ima preko 66 filmskih festivala. Raznih formi opletenih oko nečega što realno komercijalno ne postoji, od dana jedan domaće nezavisne državnosti.
Hrvatski dugometražni igrani film u pravilu nije komercijalno isplativi pop produkt niti bitna stavka u nacionalnom pop kulturnom prihodu. Ona na kojoj američka godišnja bruto ekonomija zarađuje milijarde dolara, a europska stotine i stotine milijuna. Jer naprosto nemre i ne zna. I zakon malih brojaka ga po logici stvari nužno stavlja u drugu krajnost. A to je art film. Europejski. Onaj kontra pop cornu i spec efektima. Onaj koji nema budžete. Nema Tarantina, ali ima Tarkovskog. Nema Spielberga ali ima Luca Bessona. Nema Soederbergha ni Finchera ali ima Almodovara. Nema Kevina Smitha niti Gusa Van Santa ali ima Gaspara Noea. Ima dansku dogmu, norveški triler, bosansku ratnu crnohumornu dramu i rumunjski post novi val. Ima „Murinu“. I nema hrvatski igrani film.
Postoje samo dva istinska kriterija prolaznosti i trajnosti filma
Onaj čiju kvalitetu garantiraju kavanski art kružoci, urednici i filmski kritikanti, umjetnička vijeća i stručni vijećnici te biva na drukanja pet većih nacionalnih i još toliko regionalnih film festivala. Onaj kojeg pogleda 70 preko 7.000 do 25.000 ljudi u kinima i prijatelj filmski kritičar piše hvalospjeve, a oni koji ne kuže su neuki i glupi jer nisu posisali metafore velebnih artista.
Na stranu Vinko Brešan, Kristijan Milić, Dado Matanić, Vlatka Vorkapić, Gigo Vitez, Nevio Marasović, Antoneta Alamat Kusijanović, sestre Juka i još poneki autori čiji su filmovi znali imati autorski pečat, publiku, smisao, formu i kino potencijal. Od 50 do 350.000 gledatelja. Zapamtite te brojke, bit će ilustrativne za cijelu računicu pri završetku feljtona.
Plus se u privatizaciji zatralo i ono malo pop kulturološke potrebe publike za domaćim filmom. Kakvu, primjerice, održavaju kazalištarci i književnici u sisajućoj sprezi s državom pod opravdanjem njihove umjetnosti i ‘umjetnosti’
Da se ne bajamo, od silnih prosipanja arta i brušenja mozgova postoje samo dva istinska kriterija prolaznosti i trajnosti filma: komercijalnost filma tj. gledanost istog ili njegova umjetnička vrijednost (originalnost scenarija, drugačijost režije, autentičnost i uvjerljivost glumaca, filmska pismenost in general, odlikaštvo direktora fotografije, spec efekti ako se time služi sjajan marketing i globalno putovanje po festivalima, etc) koju često daju samo stvarni ili priučeni znalci (čitaj: filmski radnici pozvani komentirati u raznim festivalskim ili umjetničkim vijećima ili filmski kritičari).
Prvi ne garantira kvalitetu ako uopće postoji kritična masa koja bi mogla nivelirati brake even input output filma, a drugi je u više navrata drkanje snobova i prodavačina magle i ciglovlja zajedno, nego li istinski i subjektivno – objektivni način evaluacije nečijeg djela. Prije je poligon za pamfletiranja anitpatije spram tvoraca filmova i osobne obračune bez KO korala. Isto tako, oba spomenuta i meritorna kriterija podložna su rezanju brojki jer jedno je globalno tržište spotencijalnim milijunima, a drugo regionalno tj tuzemno i nacionalno s maksimalnim tisućama.
Od sloma Jugoslavije čiji je glavni kit Tito jako volio film i u čijoj se ljubavi spram filma gledalo na isti način kao ne samo turističku, promotivnu, sociološku, društveno – političku nego i komercijalnu kategoriju, film je prepolovljen za prostor od potencijalna 24 milijuna gledatelja na mižeriju od jedva 4 teoretskih. Plus se u privatizaciji zatralo i ono malo pop kulturološke potrebe publike za domaćim filmom. Kakvu, primjerice, održavaju kazalištarci i književnici u sisajućoj sprezi s državom pod opravdanjem njihove umjetnosti i „umjetnosti“.
Ono što postoji su pojedinci koji tu i tamo bljesnu uz pomoć svojih producenata i dugogodišnjih lobiranja pri međunarodnim festivalima A kategorije da im nova djela pripuste na neku od premijernih ili off selekcija ili u natjecateljski program, ako su prijateljstva baš velika
Imamo malu kinematografiju kao žrtvu nekoliko klanova i poduzetničkih faca
Imamo malu kinematografiju kao žrtvu nekoliko klanova i poduzetničkih faca koji doživljavaju hrvatski film kao svoj tajac i kategoriju par exellance za obranu „umjetnosti“. One koja nema svog Richarda Burtona ni Liz Taylor, ni Yula Brynera ni Sophiu Loren i ostale posjetitelja Brijuna ljeti za piljenja Jovankinih živaca.
Srbi znaju zagolicati domaću kino publiku preko radova Srđana Dragojevića ili recentnog Miloša Avramovića u oba „Južna vetra“, dotle Bosanci od Kusturice, preko Tanovića do Jasmile Žbanić svako toliko razvaljuju vani od Cannesa do Oscara na A1 prestižnim festivalima. Slovenska kinematografija je Damjan Kozole i ljudi koji se protive državnim vampirima, a crnogorska i makedonska se tu negdje trude biti na par naslova godišnje toliko da se može reći – postoji.
Vrlo često se prodaje magla i voli mistificirati prosta matematička računica koju zapravo vrlo lako možete demontirati ako idete provjerenim činjenicama, onima gdje ima dima ima i vatre. I ako nemate problema s istinom niti se zamjeriti prodavačima magle i dilerima „high art“ koncepta kakvim hrvatski igrani film godinama inficiraju političkim i strukovnim klanovima bliski ljudi. Onda ćete bez pardona moći reći da hrvatski film kao komercijalna kategorija u stvarnosti ne postoji.
Pop Cooltura: Imaju li danas glazbene i ine druge nagrade ikakva smisla?
Ono što postoji su pojedinci koji tu i tamo bljesnu uz pomoć svojih producenata i dugogodišnjih lobiranja pri međunarodnim festivalima A kategorije da im nova djela pripuste na neku od premijernih ili off selekcija ili u natjecateljski program, ako su prijateljstva baš velika. Tako za međunarodne uspjehe posluže nagrade festivala Montreala, Karlovih Vary i sličnih skupljališta filmaša gdje u žirijima znaju sjesti prijatelji nagrađenih režisera pa slučajno baš te godine dobiju pokoji vijenac. Inače Berlin, Cannes, Venezia, Sundance ili Tribecca, kao ni taj nedodirljivi Oscar, ostaju priličnim upitnikom za tuzemne filmaše. Uz časne iznimke, naravno. I činjenicu da volimo susjedske uspjehe nerijetko svojatati. Kad osvoje Oscara ili nominacije onda su naši. Kad ne, onda su susjedi. Tamo neki. Tuđi.
Apsurd je poduplan znajući nekadašnje kino rezultate i maćehinski tretman od strane HTV-a, Nove TV, RTL-a i drugih medija spram domaćeg filma uglavnom bude razbucan tek kad ljudi iz Cannesa ili inozemstva skrenu pozornost i kažu evo ovo je sjajno i vaše. Pa onda snobovi pohitaju biti in. A odnos kino mreže i distributera i prikazivača prema domaćem igranom filmu kao jedinim dosad poznatim i prakticiranim potencijalno komercijalnim načinima eksploatacije igranog filma odjednom prestane bit maćehinski. „Murina“ će zato rasturiti, pogledat će je 30 do 50.000 gledatelja, možda i 75.000 u najoptimističnijem scenariju i biti tračkom nade prije upadanja u novo sivilo.
Hrvatski igrani film kao pop kulturna kategorija je taoc funkcioniranja tri interesna klana i skupine, politički lijevi, politički desni i strukovni (tj. akademski) koji preko umjetničkih vijeća, programskih panteona, ovih bla bla onih zaslužnih do „zaslužnih“ podijele na tridesetak cirkulirajućih imena
Brojke su na nečiju sreću ili žalost neumoljive
Zašto hrvatski dugometražni film kao komercijalna kategorija ne postoji, ima par prosto rastavljenih i vrlo logičnih faktora, a brojke su na nečiju sreću ili žalost neumoljive.
Prvenstveno, zbog spomenutog zakona malih brojaka. Naime, na potencijalnom terenu od jedva 4 milijuna ljudi, u teoriji filmski je pismeno jedva četvrtina, dakle milijun. Od tog milijuna postoji jedva 10% kulturnih i zainteresiranih ljudi kojima film nije incident nego bitna pop kult stavka. Oduzmite od njih snobove, kulturne fašiste, kužere i provincijalce koji kokošare i tabore po svojim lokalnim festivalčićima na kojima zberu finu pinku od države za aktivizam održavanja privida i filmofilstva živim. Prosječna gledanost i najgledanijeg hrvatskog igranog filma je premala i u blockbuster slučaju.
Drugenstveno, tretman domaćeg filma u našoj kinematografiji ne postoji osim u pamfletima vječno zaslužnih i odabranih redatelja, producenata, funkcionara. Hrvatski igrani film kao pop kulturna kategorija je taoc funkcioniranja tri interesna klana i skupine, politički lijevi, politički desni i strukovni (tj. akademski) koji preko umjetničkih vijeća, programskih panteona, ovih bla bla onih zaslužnih do „zaslužnih“ podijele na tridesetak cirkulirajućih imena. Uz to, svake godine propuštanje ničice poslušnih i odabranih pripadnika klanovština koji imaju zaštitnike u mentorima. Pssst, nisu vam rekli ;).
Trećenstveno, ne postoji nikakva smislena ni kvalitetna strategija plasmana, marketinga i promoviranja, kvalitetne distribucije, a niti kritična masa strogo profesionalnih ni kvalitetnih producenata, marketing managera, lobista i inih ljudi koji se bave sustavnim i osmišljenim plasmanom filma u inozemstvo. Ono što ima je newsletter press službe HAVC-a.
Pop Cooltura: Druga strana izbora – kulturu nitko ne spominje, kultura je postala politika
Prije korone hrvatski dugi metar igrani film je od samostalnosti bio dijete koje nitko od drugih klinaca ne voli, ne želi, ne igra se s njim u parku. Osim kad dođe s najnapuhanijim PR balonima ili ga snimi Vinko Brešan. Ili bude dječji film. Onaj dječji koji ima Koko u naslovu i onaj koji nije Šegrt Hlapić. Sve ostalo je razina incidenta za kojeg se velika većina kune da se nije desio i iznimke koja potvrđuje pravilo. Roditelji se odnose vrlo maćehinski prema istom, a ono ni samo ne zna što bi. Prosječno nezainteresirani hrvatski kino gledatelj odrastao na kultnim dramama osamdesetih od Scorsesea preko Lyncha do Soederbergha, indie američkom filmu devedesetih od Kevina Smitha do Linklatera ili blockbusterima 21. stoljeća, za hrvatski igrani film misli da je: a) dosadan, b) sterilan, c) loše napisan, d) loše režiran, e) preglumljen, f) artificijelan, g) lišen humora/neduhovit/nezabavan i) nastavi niz. Donekle nije u krivu.
Prije korone hrvatski dugi metar igrani film je od samostalnosti bio dijete koje nitko od drugih klinaca ne voli, ne želi, ne igra se s njim u parku. Osim kad dođe s najnapuhanijim PR balonima ili ga snimi Vinko Brešan. Ili bude dječji film.
Bio je devastiran snimljenim postratnim smećem Devedesetih i generalno bezobzirnim odnosom PR mašinerija bez strategije inteligentnog plasmana domaćeg igranog filma u kina i medije, pa spojivši te činjenice s općom rezignacijom gledatelja – došlo se do površnosti koja se očitovala mahom u generalnim katastrofama kino rezultata.
Rezultati najgledanijih hrvatskih filmova svih vremena od samostalnosti naovamo
Konkretno, ovo su rezultati najgledanijih hrvatskih filmova svih vremena od samostalnosti naovamo, pa komparativna analiza sa 2019. zadnjom predkoronaranom godinom kada se komuniciralo s kinom kao živim bićem i prirodnim načinom distribucije filma s obzirom da web ovi tereni još ne poznaju a spomenute TV se prave da je hrvatski film smetnja i slijepo crijevo, tolerira se ako je baš po dekretu.
- Kako je počeo rat na mom otoku (Vinko Brešan), 1996. – 338.000 gledatelja
- Čudnovate zgode Šegrta Hlapića (Milan Blažeković), 1997. – 227.891 gledatelj
- Parada (Srđan Dragojević), 2011. – 167.429 gledatelja
- Svećenikova djeca (Vinko Brešan) – 158.130 gledatelja
- Što je muškarac bez brkova (Hrvoje Hribar), 2006 – 152.379 gledatelja
- Šegrt Hlapić (Silvije Petranović), 2013. – 142.797 gledatelja (organizirane škole)
- Maršal (Vinko Brešan), 1999. – 107.342 gledatelja
- Sonja i bik (Vlatka Vorkapić), 2012. – 97.927 gledatelja
- Koko i duhovi (Daniel Kušan), 2011. – 85.145 gledatelja
- Larin izbor: Izgubljeni princ (Tomislav Rukavina) – 78.694 gledatelja
Hrvatski film je 2019. u kinima imao 22 naslova i sve zajedno 268.817 gledatelja. Usporedite s brojkama najgledanijih. Štuc. U redovnoj kinodistribuciji prikazana su 22 domaća filma, od čega 4 manjinske koprodukcije i 19 filmova sufinanciranih kroz javne pozive Hrvatskog audiovizualnog centra.
Nezavisni film, primijetit ćete, mimo institucionalnog (HAVC-ovog) ne postoji. To je nama naša borba dala. Imati državno dirigiranu kinematografiju koja će svojevrsni kulturni fašizam vrlo suptilno provoditi pomoću spomenutih operativnih krakova tri klanska mehanizma. Institucije – prijatelji po medijima – festivali – distribucija – odabrani. Začaran krug.
- General (Antun Vrdoljak) – 74.585 gledatelja
- Koja je ovo država (Vinko Brešan) – 50.265 gledatelja
- Moj dida je pao s Marsa (Marina Andrea Škop i Dražen Žarković) – 29.025 gledatelja
- Posljednji Srbin u Hrvatskoj (Predrag Ličina) – 28.072 gledatelja
- Dnevnik Diane Budisavljević (Dana Budisavljević) – 26.642 gledatelja
- Ufuraj se i pukni (Ljubomir Kerekeš) – 17. 533 gledatelja
- Ideš? Idem! (Ljubo Zdjelarević) – 8.138 gledatelja
- Dopunska nastava (Ivan-Goran Vitez) – 5.825 gledatelja
- Mali (Antonio Nuić) – 5.535 gledatelja
- Tusta (Andrej Korovljev) – 3.980 gledatelja
Četvrto, hrvatski igrani film je prema tretmanu nacionalnih TV postaja i kino distributera ružno pače i smetnja koja bolje da ne postoji. Jer na znamo što bismo s njime.
U Francuskoj postoji nešto što se zove Zakon o zaštiti nacionalne kinematografije po kojem se francuski filmovi moraju držati više od mjesec dana u kinima od premijere, švapska nacionalna TV domaćim filmovima i produkciji daje značajan prostor, Danci, Švedi, Nordijci također. U Španjolskoj se mora više od 40% kino repertoara bazirati na filmovima espanol govornog područja. TV postaje moraju kupiti domaće filmove i time pomoći producentima i autorima, dekretom je određeno da se gledatelji kulturološki odgajaju na gledanje i podršku nacionalnog filma. Etc etc etc. Razne uređene države imaju efikasne alate kako čine da se država i kinoprikazivači prema nacionalnom filmu ne odnose kao prema kulturnom zlu a ne kao kulturnom dobru.
Četvrto, hrvatski igrani film je prema tretmanu nacionalnih TV postaja i kino distributera ružno pače i smetnja koja bolje da ne postoji. Jer na znamo što bismo s njime
Kada na domaćoj televiziji nisi ni podoban niti simpa
Dotle se recimo HTV pravi mutav iako im u Statutu i glavnom aktu djelovanja piše kako im je zaštita hrvatskog kulturnog dobra među prioritetima interesa i modusa poslovanja. I po sili prilika s obzirom na godišnju proizvodnju od desetak dugometražnih igranih filmova trebali bi otkupljivati SVE domaće dugometražne igrane filmove za kikiriki lovu koju nude od cca 250 do 350.000 kuna bruto za 5 godina prava prikazivanja. Ipak, zbog savršenog sustava neodgovornosti to se ne događa, nego komisijskim floskulama programskih vijeća i sličnih fantomskih savjeta – privilegiraju se ustaljeni, simpatični, odabrani. Selekcioniraju one po ćeifu, s jačim špagama ili one koje ne mogu i ne smiju izbjeći jer im njihovi inozemni uspjesi to garantiraju. S obzirom na godišnji proračun HTV-a od cca 150 milijardi kuna prihoda love koja se troši bjesomučno na čudne svrhe, čips i smoki lova od cca 3 i pol milijuna kuna bi iznosila za otkup SVIH domaćih dugometražnih filmova proizvedenih u datoj godini.
Time bi dali na uvid široj publici kompletnu nacionalnu godišnju igranu produkciju i bar simbolično pripomogli autorima filma. Ali ne. Ako nemaš špage na TV-u i nisi u krilu nekog od kulturnjačko medijskih klanskih lobija, onda te nema niti te doživljavaju jer naprosto nisi podoban niti simpa. Frendići, sistemski apartčici, dečkići i curičke, svi si heklamo.
Pop Cooltura: Kad su mediji i koliko – izgubili svoj dignitet?
U Hrvatskoj se godišnje snimi jedva 10 igranih filmova – nekad par više nekad manje. Od toga zadnjih 5 godina samo 5 mimo HAVC-a, dakle nezavisnih, nedržavno dirigiranih. Svi s festivalskim životom, kino distribucijom, neki s inozemnim festivalima, neki s nagradama, neki sa sjajnim neki s podijeljenim kritikama, s preko 100 klasnih glumaca iz zemlje regije i svijeta. Ali to ovom podmitljivom miljeu ne znači baš ništa. Jer. Nisi. Podoban. Ne. Viriš. Iz. Dupeta. Ne. Klečiš. Pred. Bitnima. Nisi. Impresioniran. Sistemom. Ni. Pozicijama.
U Hrvatskoj se godišnje snimi jedva 10 igranih filmova – nekad par više nekad manje. Od toga zadnjih 5 godina samo 5 mimo HAVC-a, dakle nezavisnih, nedržavno dirigiranih
Buraz, sva vrata su već odavna zatvorena
Šuti, šuti, zatvorit ćeš si vrata. Buraz, sva vrata su već odavna zatvorena, ne zatvaraš si ništa, baš suprotno, otvaraš ih i odškrineš činjenicama ako argumentima prokazuješ koliko se loše radi posao. Među režimskim štakorima ima i sjajnih profesionalaca koji su samo manje glasni i manje uhljebljeni da bi dizali palac gore od onih koji ga spuštaju dolje.
Prema HAVC-u, naime, cijena prosječnog dugometražnog igranog filma se procjenjuje na milijun do milijun i pol Eura currency converter 7.500.000 do 10.000.000 kuna. Povrat te love je nemoguć za tri života ako se referirate na zatečeno stanje na domaćem kino tržištu. Prosječna cijena kino ulaznica košta 35 kuna. Od toga 60% uzimaju kinoprikazivači (multiplexi i nezavisna kino mreža), 20% ide distributeru, a 20% produkciji filma. Dakle, cca 6/7 kuna od svake prodane ulaznice išlo bi producentima i autorima filma.
Najgledaniji hrvatski igrani film po kino rezultatima svih vremena je Brešanov Otok. Po predstavljenoj računici ako mu je cijela proizvodnje bila recimo milju Eura – 7 i pol milijuna kuna da bi bio samo brake even autorima – u kinima bi ga trebalo pogledati oko 450.000 gledatelja. Dakle, samo 100.000 više od njegovog postratnog peeka. Kad se to moglo desiti, odgovor zna Tom Cruise s Nemogućom misijom desetim dijelom koji će snimati na ulicama Hvara, Dubrovnika, Zagreba, Rijeke i onog punkerskog Ivanića i Kutine.
Zašto nema hrvatskog filma u kinima?
Zbog tretmana u kinima kinoprikazivači domaćim filmovima daju cca dva tjedna rok za postizanje 5.000 gledatelja. Da bi opravdali produžetak ostanka na repertoaru. Bez jake reklamne kampanje od jumbo plakata do svih vrsta reklamnog rata, zamislite što je nagovoriti cca 5.000 ljudi na odlazak u prvih tjedan dana u 15:00 popodne da se kinoprikazivačima isplati nuditi im termine. I podmetati noge u startu. Blitz Cinestar multiplexi drže 75% kino tržišta, ostalo je na Continentalu i nezavisnoj mreži kino prikazivača od cca 50-ak preostalih funkcionalnih kina u državi.
‘Zato jer to kurca nikog ne zanima’. Odgovor jednog od domaćih kinoprikazivača na upit zašto nema hrvatskog filma u kinima. Ili hrvatske filmove drže tako kratko na kino repertoaru. Ili ih stavljaju u 15:00 popodne kad ih gledaju samo mrtve mačke oko multipleksa. Ili ih skidaju nakon par dana. Ili ih uopće ne prikazuju i samo imaju limitiranu distribuciju pa na kraju uz najbolju volju jedva bude par stotina il par tisuća gledatelja. Uz časnu iznimku onih kojima HAVC i dogovoreni sponzori plate pa zakupe jednomjesečne marketinške prostore, jumbo ove one HTV koproducira i tako to, pa opet podbace u kinima jer ih umjesto 100.000 ili 50 jedva pogleda 20 ili 30.
Ako se desi incident pa se film proda u međunarodnu distribuciju stranim TV postajama i web platformama to su rezultati koji variraju od cca 1500 E za pravo prikazivanja filma tri godine (primjerice slovenska Pop TV) do 35.000 E za streaming platformu HBO GO.
Incident ako se film proda u međunarodnu distribuciju
Primjerice, 2015. je isto post canneskim feedbackom Matanićev ‘Zvizdan’, u produkciji Kinorame njegove kućne producentice Ankice Jurić Tilić, u prvom vikendu prikazivanja pogledalo 12-019 gledatelja garnirajući prihod od 329.691,50 kn.
Redovnu kinu distribuciju započeo je 24. rujna u multipleksima i nezavisnim kinima u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Osijeku, Varaždinu, Zadru, Bjelovaru, Rovinju, Čakovcu, Koprivnici, Pazinu, Ivanić-Gradu. „Pedeset nijansi sive“ je 2015. ostvario najbolje otvaranje u 2015. te ujedno i najbolje otvaranje svih vremena u Hrvatskoj sa 66.545 gledatelja koji nose zaradu od 2.237.565 kuna. Dotle je 2018. „Bohemian Rhapsody“ s 49 kopija u Hrvatskoj pogledalo 195.000 gledatelja i to je donijelo prihod od 6.950.000 kuna, a najgledaniji domaći je bio „Osmi povjerenik“ s 31.318 gledatelja i zaradom 910.699 kuna.
Murina – film Antonete Alamat Kusijanović osvojio Zlatnu kameru u Cannesu!
Dakle, 1000 gledatelja je 35.000 kuna. Od toga dvije trećine ide onima koji imaju kino, a ostalo si po pola dijele distributeri i producenti – autori filma. Ozbiljne produkcijske tvrtke koje se na par levela bave produkcijom filmova u Hrvatskoj na tome grade fine računice a to su Interfilm, Kinorama, Studio Dim, Antitalent, Eclectica, More Magnets, Hulahop, Propeler film, 4film. Nađe ih se još, ne preko 20.
Ozbiljniji i redovni, profesionalniji hrvatski kino distributeri i filmski distributeri su Blitz, Continental, Discovery, Editus, Duplicato, svako toliko uz pokušaje novih imena ili poneke individualne indie igrače. Nekoć jugo bitni Jadran film danas je TV rent a studio. I to je, manje-više cijela računica.
Kad je jasna situacija, rješenje uopće nije nuklearna fizika, samo traži zeru profesionalnosti i istinskog angažmana ljubitelja filma kojima je stalo pomaknuti nešto nabolje namjesto vječnih floskula, klasnih podmetanja, šaptanja kontra kolega i inih način podvlačenja stolica.
Da bi hrvatski igrani film postao cijenjena i nepodcjenjivana kategorija potrebno je na nekoliko paralelnih linija izmijeniti pristup problematici in general. Konkretno:
- Donijeti Zakon o zaštiti i tretmanu hrvatskog filma kao kulturnog nacionalnog dobra koji će biti osnovnom nove komunikacije i tretmana istog od strane kino prikazivača, medija i TV postaja.
- Obavezati kino prikazivače da svakom domaćem igranom filmu garantiraju bar mjesec dana kvalitetnih termina prikazivanja u kinima s dovoljnim brojem kopija (čitaj 10 – 12) kako bi u tom periodu aktualnosti filma mogao obići SVE gradove s kinima. Gledanost domaćeg filma se diže po inerciji za cca 150%
- Obavezati nacionalne TV postaje (HTV, Nova TV, RTL, druge lokalne) da u sklopu svojih godišnjih programa nužno naprave mjesto za pratnju aktualne domaće filmske produkcije te da se obavezuju otkupiti i prikazati svih desetak godišnje proizvedenih dugometražnih igranih filmova na svojim programima.
- Daleko ažurnije i PR/marketinški kvalitetnije pristupanje novim poslovnim metodama i plasiranju filmova na web platformama.
Postoji „Murina“. Iznimka.
I postoji pravilo. Dušebrižnički floskularni sustav „stručnjaka“, aparatčika i (ne)zainteresiranih koji već dekadama silno proaktivno i energično skrbe za hrvatski igrani film. Načelno, institucionalno, protokolarno i beskrajno neodgovorno. Ne talasaj. Ne mijenjaj. Ne pomiči. Za koga je, ma super je.
Jer jedino tako znaju. I mogu.
Nema na čemu, doista. Nema.