Ime beogradsko-riječke spisateljice i rezidentkinje Fride Šarar spominje se u nekoliko konteksta vezanih za pisanu riječ i djelovanja na regionalnoj kulturnoj sceni.
Aktualni trenutak nalazi je uz objavljivanje nove knjige, ovaj puta tweetova – “Ženo, pokrij tu dušu”. Popričali smo s njom o relacijama dosadašnjeg rada i života na relaciji Rijeka i ostatak svijeta.
Frida Šarar nije nepoznanica pratiteljima tuzemne i regionalne scene ako se dotičemo pisane riječi. Tko je bila Frida Šarar prije Fride Šarar iz razdoblja prije prve zbirke pjesama, obiteljskog života i odakle su korijeni vašeg kreativnog rada?
Trinaest godina sam prisutna na društvenim mrežama, preko kojih sam došla u vidokrug šire čitalačke publike, a prije tri godine sam objavila prvu zbirku poezije “Halter ego”. Za one koji gledaju sa strane i kojima sam postala vidljiva tek pojavom društvenih mreža, logično je da se zapitaju: “Što se događalo ranije?” Međutim, za mene koja sam cijelo vrijeme svjedok svog života i stvaralaštva, ne postoji ranije i kasnije. Ja sam uvijek bila ja. Uvijek sam se izražavala kroz pisanje, uvijek su me gonili inspiracija i stvaralački nagon, uvijek sam tražila put da izrazim ono što mi je u duši i u glavi.
Trebalo je proći mnogo godina, cijela jedna mladost, i desetljeće na društvenim mrežama, svakodnevno pisanje bez ikakve afirmacije i stimulacije izvana, kako bi mi palo napamet da sam ja možda po zanimanju pisac i da je to ono što najbolje radim
Taj proces je za mene nešto tako organsko i prirodno, da mu nisam ni davala neki poseban značaj. Pisala sam jer mi se piše, pjevala sam jer mi se pjeva, radila sam namještaj za svoju sobu, šila sebi haljine, oslikavala lice, pravila urnebesne frizure, skladala glazbu, šišala sebe i cijelo susjedstvo… Ja sam htjela iz svog trbuha i svoje glave stvoriti cijeli svijet i da nitko ništa ne stvori umjesto mene. To je bio način života, nije mi padalo napamet da išta od toga zovem umjetnost.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
E sad, namještaj se rasklimao, haljine se ofucale, frizure raspale, kose narasle, a pjesme ostale u bilježnicama. “Halter ego” ima u sebi pjesme koje su stare i više od 20 godina. Ja sam, naime, sa 4 godine počela čitati, a sa 8 sam napisala prvu poeziju. Trebalo je proći mnogo godina, cijela jedna mladost, i desetljeće na društvenim mrežama, svakodnevno pisanje bez ikakve afirmacije i stimulacije izvana, kako bi mi palo napamet da sam ja možda po zanimanju pisac i da je to ono što najbolje radim.
Nekako se paralelno dogodilo da sam objavila prvu knjigu i počela zarađivati od pisanja, nakon što su me neki regionalni portali angažirali da im pišem kolumne. Slušala sam mnogo puta, od umjetnika koji su dosta stariji od mene i već godinama uspješni i priznati u onome što rade, da svi govore o tom nekom razdoblju od deset godina, kad radiš ono što voliš nevidljivo i besplatno, kako bi se tek nakon toga počelo vidjeti i naplatiti. Mislim da tih nevidljivih deset godina ne bi mogao izdržati nitko tko nije iskreno, i bez ikakvog vanjskog interesa, zaljubljen u umjetnost.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Sve što znam, naučila sam iz sebe
Je li smisleno govoriti o uzorima i tko su ljudi zbog kojih pišete kao što pišete i dišete kao što dišete?
Svi hrabri autentični autori koji su mislili svojom glavom, mijenjali svijet jer nisu htjeli da mu se prilagode i beskompromisno izražavali svoje emocije, su moji uzori. Oni su me nadahnjivali, tješili, bili uz mene kad sam sumnjala u sebe, njihovi primjeri su mi bili svjetionik u mrkloj noći mediokritetstva i malograđanštine koja nas stalno uvlači u svoj mulj i obezvrijedi svaki potez potekao iz slobode.
Puno su mi značili pisci i filozofi uz čije knjige sam se osjećala manje usamljeno. Imam jedan tweet tamo u knjizi, koji glasi: “Sve što znam, naučila sam iz sebe. Kasnije sam, u literaturi i životu, nailazila na oponente i istomišljenike.” Dakle, nemam uzore u mišljenju, ali imam uzore u onima koji su svoje mišljenje uspjeli obraniti od svih nedaća i ostaviti trag. Ima ih dosta, od Homera, preko Sokrata, pa do danas, da ne nabrajam.
Umjetnost nije uvjetovana formom. Moji omiljeni umjetnici su upravo oni koji su u svom vremenu išli mimo zadanih formi i zbog toga u tom trenutku bili popljuvani i nepriznati
Aktualni naslov je zbirka tviterizama. Koliko je to zahvalna i kratka, sukusna, moderna forma, a koliko derogacija smislene klasične književnosti koja ne mora nužno biti samo krležijana, naravno?
Umjetnost nije uvjetovana formom. Moji omiljeni umjetnici su upravo oni koji su u svom vremenu išli mimo zadatih formi i zbog toga u tom trenutku bili popljuvani i nepriznati, ali ih je kasnije budućnost prepoznala kao autentične i vrijedne. Ako stvaralački nagon izvire izravno iz čovjekova bića, on ne bira ni medij kojim će se izraziti, a kamoli način, formu, kanon. Treba biti hrabar i vjerovati u svoje ideje da bi ih mogao plasirati u svijet bez ikakvog zaleđa u obliku priznatih formi.
Walt Whitman je jedan takav pjesnik. On je pisao na način kakav svijet do tada nije vidio i koji se kosio sa svim ondašnjim književnim pravilima. A opet, to je jedan od najvećih pjesnika koji su hodali planetom. Daleko od toga da se uspoređujem s Whitmanom. On je svemir, a ja sam jedna malena zvijezda u svemiru koja, umjesto stihova, može pisati tvitove i stavljati ih u knjige.
Koliko ste prisutni i uopće ozbiljni i aktivni na vašim društvenim mrežama te ako možete otkrijte nam vlastitih top 5 društvenih mreža – koje su vam ok, a koje nikako ne biste pratili?
Apsolutno sam prisutna, to je važan dio mog svakodnevnog života. Ne postoji mreža na kojoj ja ne bih bila ni pod razno. Ipak, ograničila sam se na tri mreže: Facebook, Instagram i Twitter. Iako mi se ponekad čini da mi je i to previše, jer pokušavam ne zapostaviti ni jednu, a objavljivanje na tri mreže istodobno može uzurpirati i energiju i vrijeme.
Najdraži mi je bio stari MySpace, to je bilo baš opskurno mjesto, ali i mreža s najjačim identitetom. Sjećam se da sam se tamo družila s ljudima širom svijeta – umjetnici iz Malezije, transvestiti iz Japana, tetovirani kuhari iz New Yorka, svjetski poznati DJ-evi, svi smo bili na tom mračnom Spaceu, kao u nekom podrumu interneta gdje je vječni party. Mreže koje su kasnije došle bile su puno konzervativnije.
Je li Twitter na ovim prostorima zapravo i kulturološkom podneblju pomalo zakazao jer Balkan ima druga pravila od onih koji vrijede amerikanizmima?
Gledano iz perspektive nas koji smo profile otvorili 2008. Twitter je općenito debelo zakazao i svi se s puno nostalgije sjećamo fenomena zvanog “stari Twitter”. Mislim da to nije kulturološka stvar, nego jednostavno smjena generacija. Mi smo u Twitteru vidjeli nešto romantično, zajedničko, intimno i povezujuće. Zvali smo ga Tvitoslavija jer je okupljao ljude iz bivših republika na istom mjestu. Jedni druge smo poštovali, simpatizirali, voljeli i uvažavali. Nije bilo hejta. Hejt se pojavio tek kasnije, a s njim i cinizam, distanca, opća galama i razapinjanje neistomišljenika – sve ono što odlikuje današnji Twitter.
‘Ženo, pokrij tu dušu’ je jedan neusporedivi mikro svemir koji nije sličan nijednoj knjizi, mojoj, a ni tuđoj. Znam da ni u budućnosti više neću ponoviti ništa takvo
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Koje su stilske, suštinske i ine razlike između “Halter ega” i “Ženo, pokrij tu dušu”?
Ima razlika, ali ima i sličnosti. Prije svega, “Halter ego” je zbirka poezije, a “Ženo, pokrij tu dušu” knjiga tweetova i kratkih priča (tvitlongera). “Halter ego” sadrži poeziju koju sam pisala kroz dugo razdoblje života, a knjiga tweetova obuhvaća jedno kraće razdoblje boravka na Twitteru od 2009. do 2011. godine. Međutim, neke pjesme iz “Halter ega” su pisane baš tijekom tog Twitter razdoblja i čak su doživjele svoju premijeru na toj društvenoj mreži.
Na trenutke se senzibilitet te dvije knjige poklapa i dodiruje, a na trenutke potpuno razilazi. Ipak, “Ženo, pokrij tu dušu” je jedan neusporedivi mikro svemir koji nije sličan nijednoj knjizi, mojoj, a ni tuđoj. Znam da ni u budućnosti više neću ponoviti ništa takvo. Koliko god knjiga još da napišem, ova će ostati mali dragulj toga opusa.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Udaljena jednu stvarnost odavde
Sprema li se iz vaše kreativne radionice i nekih drugih stilskih formi, roman, zbirka novela, putopisi, nešto četvrto?
Imam još jednu zbirku poezije (radni naslov “Udaljena jednu stvarnost odavde”) koja je gotova i trenutačno se nalazi kod urednika, ali s njom nećemo žuriti, kako bismo dali dovoljno prostora knjizi tweetova koja je tek izašla. Ta zbirka će vjerojatno izaći početkom sljedeće godine. Osim toga, pišem kolumne za tri portala u regiji. Moj izdavač je predložio da napravimo neku selekciju tih tekstova (kojih trenutno ima više od 200), te da ih objavimo u knjizi. S obzirom na to da moje kolumne nisu tipično novinarske, niti na bilo koji način profilirane, pišem sve što hoću i kako hoću, od filozofije do intimnih ispovijesti, preko kratkih dokumentarnih priča iz svog života i života moje obitelji, mislim da bi to mogla biti zanimljiva knjiga.
Mislim da bih se svakim od tih područja mogla uspješno baviti, ali jedan je život, a pisanje se ipak nametnulo kao moje najesencijalnije određenje. Ovo ostalo spada u sporedne zanimacije koje čine život zanimljivijim
U glazbenom svijetu se povremeno nađete s one strane mikrofona uz supruga Ivana u nečem što se YouTubeu nepopularno zove Porno Brak i traga tragovima Denis&Denis 21. stoljeća? Kako je s tim nakon korona zatišja? Naziru li se neki novi radovi?
Prije početka cijelog korona kaosa, imali smo četiri objavljena singla i na nekim glazbenim portalima bili svrstani među bendove od kojih se najviše očekuje u godini koja dolazi. Dobili smo nekoliko ponuda i razgovarali s predstavnicima diskografskih kuća o mogućem objavljivanju albuma i koncertnim aktivnostima. Činilo se da nam predstoji uzbudljivo glazbeno razdoblje, bacili smo se na ozbiljno osmišljavanje live nastupa i isplanirali raspored proba, a onda je sve stalo. I evo stoji više od godinu dana. U međuvremenu smo napravili još dvije pjesme koje planiramo objaviti u sljedećem razdoblju, možda kao dvostruki singl. Pjesme su plesne, klupske, na tragu našeg prvog singla “Obećaj mi, dragi”, ali još energičnije i s više drivea. Jedva čekam da vam ih predstavimo.
Voljela bih snimiti film
Je li Porno Brak osmišljen samo kao obiteljski hobi projekt ili ima ambicije imati nadogradnju na koncertnim terenima i šire?
Porno brak nije samo obiteljski hobi, iako je glazba koju radimo krajnje intimna i proizišla spontano iz naše svakodnevice. Svakoj pjesmi pristupamo ozbiljno i profesionalno, zajedno s našim producentom Matejem Zecom, što se i čuje u finalnom proizvodu. Ipak, nismo ušli u glazbenu priču sa željom da gradimo neku specijalnu karijeru, niti smo sebi zadavali ikakve ciljeve. Od početka smo u fazonu ‘šta bude – bit će’. Možda smo i previše ležerni što se tiče marketinga i „poslovnog plana“. Kad već radimo glazbu u koju vjerujemo, šteta je da ona ne dođe do ljudi.
Ali s druge strane, s obzirom na to da i Šarar i ja imamo dnevne poslove (on u kulturi, ja u pisanju) koji nam okupiraju vrijeme i energiju, u startu smo u znatno zahtjevnijoj poziciji u odnosu na glazbenike kojima je to jedina profesija. Često se pitamo kako li bi to izgledalo da nam je sve vrijeme svijeta na raspolaganju za bavljenje glazbom. Ali, isto tako, često naše nastupe zamišljamo kao splet svega što jesmo: zajedničkih singlova, moje poezije, Ivanovih ludih instrumentala… Možda taj bućkuriš od života koji nam ne da da se bilo čemu 100% posvetimo, na kraju rezultira jednim zanimljivim live performanceom, kakav do sada niste vidjeli. Ali o tom potom.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Osim obiteljskog dijela života, koji su još prostori kreativnosti koji vas zanimaju i na kojima biste se voljeli iskušati?
Ovo je već u domeni velike imaginacije, ali voljela bih snimiti film. Veliki sam filmofil cijelog svog života. Žao mi je što nisam studirala režiju, ali sam i bez toga puno proučavala filmsku umjetnost i golemi dio svog mladalačkog vremena provodila u mraku kina. Danas ta stara kina više i ne postoje, a moderni cineplexi ne mogu se usporediti s njima. Nemaju magiju. Zato sam prije nekoliko godina u našem domu u Rijeci organizirala kućno kino, pod nazivom ‘Bioskopkino’. Jednom mjesečno sam okupljala poznanike i prijatelje, gledali smo film po mom izboru, a zatim raspravljali, pili, prepirali se, galamili… Mogla bih obnoviti tu praksu, svima nam nedostaje.
Osim filma, obožavam dizajn, modu, uređenje enterijera… Mislim da bih se svakim od tih područja mogla uspješno baviti, ali jedan je život, a pisanje se ipak nametnulo kao moje najesencijalnije određenje. Sve ostalo spada u sporedne zanimacije koje čine život zanimljivijim.
Fotografije: privatni album