Nedjelja, 11 veljače, 2024

Zoran Maljković: U pandemiji su počeli čitati i oni koji prije nisu imali tu naviku

Jedan od najpoznatijih hrvatskih urednika knjiga, 'odgovoran' za Gorana Tribusona i Pavla Pavličića, s nama je podijelio razmišljanja o tome koliko se u Hrvatskoj čita te kako je pandemija utjecala na tržište knjiga. Maljković osim knjiga voli i serije i kazališne predstave, a otkrio nam je i tko mu je omiljeni kazališni redatelj

Zoran Maljković nezaobilazno je ime u krugu urednika knjiga. Bio je dugogodišnji urednik u Mozaik knjizi, kratko vrijeme urednik u Egmontu, a kamo god pošao ‘njegovi’ autori idu s njim.



Nedavno je urednički potpisao novi roman Gorana Tribusona, a iz ruku i kataloga svojih uspjeha ne ispušta ni Pavla Pavličića. S nama je podijelio razmišljanja o tome koliko se u Hrvatskoj čita te kako je pandemija utjecala na tržište knjiga. No, Maljković osim knjiga voli i serije i kazališne predstave, a otkrio nam je i tko mu je omiljeni kazališni redatelj.

Posljednja u nizu domaćih knjiga koje ste uredili novi je roman Gorana Tribusona Vilinska priča. U kakav nas svijet vodi Tribuson ovaj put? 

Tribuson se ovaj put ponovno vraća u svoja fantastičarsku fazu po kojoj je postao i poznat. Svi su obožavali njegov ‘Snijeg u Heidelbergu’, no Goran je sada mnogo zreliji pisac, fantastike ima taman koliko treba i ja bih taj roman prije nazvao povijesnom bajkom. Goran, naime, ovdje donosi povijest Njemačke u prvoj polovini dvadesetog stoljeća i prikazuje kako se ona odražava na pojedinca. Ozbiljan je to i pripovjedno zahtjevan roman kakvi nastaju u zrelim autorskim fazama, a kod Tribusnona je jako važno to što on nikada ne prestaje misliti na čitateljev užitak – pa je ovaj roman i u tom smislu prava poslastica.

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by PULS-Čitaj najbolje (@pulscitaj)

I Tribusoni i Pavičiću uredio izabrana djela u 10 knjiga

Podsjeća li ‘Vilinska priča’ malo na legendarnu ‘Povijest pornografije’? Ima li taj potencijal? 

Pa ako bi se ‘Povijest pornografije’ okarakterizirala kao roman o odrastanju onda ima sličnosti, no ni po čemu drugom. Možda tek po tipičnom ‘tribusonovskom’ junaku, luzeru kakve znamo iz ostalih Goranovih romana, a kakav je i Stanislav Ivančić iz ‘Povijesti pornografije’. Uglavnom, Tribusonovi fanovi neće biti iznevjereni, a i oni koji ga dosad možda nisu čitali dobit će jednu odlično ispripovjedanu priču koju neće moći pustiti iz ruku.

Osim Tribusona, uređujete i knjige Pavla Pavličića. Jesu li oni dva vaša omiljena hrvatska autora? 

Pa moglo bi se i tako reći, to se jednostavno tako dogodilo jer sam možda upravo njima uredio najveći broj knjiga, a i jednom i drugom također i izabrana djela u deset knjiga. To su bili pravi poduhvati, vraćanje u rane faze, razgovori, dogovori, izbori pogovaratelja, promocije. To što oni sad idu za mnom kad je promijenim nakladničku kuću također nešto govori o tom našem odnosu.

neće svaka knjiga biti jednako uspješna na tržištu, već to ovisi o tome tko ju je objavio. Na to se dosta gleda pa ćete doživjeti i to da će neki roman imati veliki uspjeh kod kritičara ako ga je objavio jedan nakladnik, a sasvim negativne kritike ako ga objavi drugi

Imaju li njih dvojica štogod zajedničko, osim urednika?

Slična su generacija, obojici im je važnost dobre priče i zadovoljstvo čitatelja na prvom mjestu. Slični su i po tome jer su ‘očevi’ Ive Remetina i Nikole Banića, dvojice najznačajnih istražitelja u povijesti hrvatskog kriminalističkog romana, a autori su i sjajne memoarske proze, možda najznačajnije koju je hrvatska književnost zadnjih godina imala.

Pavličić, unatoč godinama, piše, rekli bismo, više nego ikad. 

Uvijek je on pisao, samo se zadnjih par godina vratio opet u modu. Čitatelji su se nakon eksperimenta s Fakom i sličnim medijski isfuranim pomodnim pokretima ponovno vratili dobroj priči. Prosječni hrvatski čitatelj voli uzeti u ruku dobro napisan žanrovski roman – koji neće moći ispustiti iz ruku – to je ujedno i recept za pisce koji žele biti rado čitani.

Na kraju uvijek čitatelj presudi

Koji je kriterij prilikom odabira što ćete urednički potpisati? 

Kriterij uvijek ovisi o profilu kuće za koju se radi, a nekad i nešto dobro urednik mora propustiti ako se ne uklapa u njegov program. Zato se i dogodi da neće svaka knjiga biti jednako uspješna na nekom tržištu, već to ovisi o tome tko ju je objavio. Na to se dosta gleda pa ćete moći doživjeti čak i to da će neki roman doživjeti veliki uspjeh kod kritičara ako ga je objavio jedan nakladnik, a potpuno negativne kritike ako ga objavi drugi.
No, na kraju je uvijek čitatelj onaj koji presudi pa te stvari i nisu toliko važne. Po meni, najpouzdaniji je pokazatelj čitateljskog interesa posuđivanost u knjižnicama. Kako su sad svi katalozi knjižnica online svatko u svakom trenutku može vidjeti koliko je čijih knjiga posuđeno. A to se saznanje onda može u velikoj mjeri prenijeti na prodavanost. Ja sam uvijek radio u kućama kojima je bila važna dobra priča i komercijalni potencijal, mada, mogao bih raditi i druge vrste knjiga.

Napisali ste nekoliko slikovnica u suradnji s ilustratorom i oblikovateljem naslovnica Markom Jovanovcem? 

Da, i to čak četiri. S Markom surađujem još od njegovih studentskih dana i napravili smo jako puno lijepih knjiga. On je dizajnirao i izvana i iznutra neke divne knjige, poput ‘Zašto volim Zagreb’ Veselka Tenžere ili ‘I na početku i na kraju bijaše kava’ Julijane Matanović. On je u međuvremenu stasao u jednog od najznačajnijih hrvatskih dizajnera, ali zanima ga i ilustracija pa smo skupa krenuli u tu avanturu sa slikovnicama. Prva nam se čak i rasprodala, a za treću, ‘Moj tata zeko’ dobili smo i nagradu ‘Ovca u kutiji’ i od strane dječjeg žirija. Što nam je posebno drago jer kad radimo slikovnicu uvijek gledamo upravo dječjim očima i pokušavamo shvatiti što bi njima bilo zanimljivo, a sad se pokazalo i da smo uspjeli.

Što vas najviše veseli na našoj književnoj sceni? 

Uvijek me vesele visoke naklade domaćih pisaca, bez obzira koja ih je nakladnička kuća objavila. Mi smo mala država i jezik s malo govornika i teško je živjeti od pisanja pa me veseli da neki nakladnik i autor ipak nešto i zarade. Vesele me i uspjesi naših autora u svijetu i objavljivanje njihovih knjiga vani, pogotovo ako neke knjige izađu tamo gdje imaju potencijala – kao ‘Ezan’ Ivane Šojat u Turskoj, a čekam i dan da ‘Unterstadt’ osvane u Njemačkoj.

Ivana Šojat: Knjige kao kulturnu vrijednost treba osloboditi plaćanja PDV-a

Ono zbog čega baš nemamo razloga za veselje je razina čitanosti u Hrvatskoj. Kako ju potaknuti i poboljšati? 

Ja uvijek jako dvojim oko te informacije jer ne dijelim to mišljenje i ne vidim baš neku lošu budućnost. Godinama sam uređivao dječju književnost i neke su knjiga imale i po petnaestak izdanja, što znači da neke romane svojoj djeci kupuju roditelji koji su ih i sami čitali kad su bili mali. Ako je suditi po tome, ta će djeca jednog dana postati odrasli čitatelji i mislim da nema razloga za strah. Jedna serija knjiga o djevojčici Maši koju sam radio sa Sanjom Pilić prodana je u više od 100.000 primjeraka, a radio sam i s drugim piscima od kojih je većina imala ponovljena izdanja. No, ta sva djeca opet će tražiti samo dobru priču, samo manji dio njih tražit će nešto više i postati čitatelji, kako se kod nas voli reći, zahtjevne književnosti.

Hoće li biti posljedica na izdavaštvo i broj novih knjiga zbog pandemije? 

Pa, imam osjećaj da je nakladništvo čak malo i živnulo, knjiga se mogla čitati u samoći doma, prodaja je porasla i vjerujem da su u tom periodu počeli čitati i neki ljudi koji prije nisu imali tu naviku. Mislim da je to jedna od rijetkih pozitivnih posljedica pandemije.

Ja sve čitam i sve gledam, lošu je knjigu teško objaviti jer to košta. Ako je netko ozbiljan čitatelj on će odmah znati procijeniti što ga zanima, a što ne. Ne volim ako netko za neku vrstu knjiga ili žanr govori da je loš zato jer to njega ne zanima

Osim knjiga, jako volite i serije. Kakve najviše i što biste preporučili? 

Zbog nedostatka vremena najviše volim one koje nemaju više od 7-8 epizoda i nemaju više sezona. Preporučio bih Morning Show i Little Fires Everywhere.

Kazalište vam je također u krvi. Kakve predstave volite? 

Najviše volim one predstave koje donose novo čitanje nekog klasičnog teksta. Ali uz poštovanje tog autora i samoga teksta – u smislu da se taj tekst u potpunosti izgovori na sceni. Važno mi je i da se poštuje dostojanstvo glumca, ali i da glumci poštuju vrijeme, novac i dostojanstvo gledatelja – u smislu da ih dobro čujemo i razumijemo jer je zadnjih godina primjetan velik pad kvalitete glumačkog zanata mlađih generacija. Ne volim kad neki redatelj uzme tekst pa ga iskasapi, izbaci nešto ili, što je najgore, nešto svoje dopisuje. Ne vidim smisla u tome i ne znam zašto ne napiše nešto sam ako misli da može dopisivati Shakespearea ili Krležu. To je jako dobro radio, nažalost pokojni, Igor Vuk Torbica – on je iznimno poštovao tekst, a glumci su u njegovim predstavama ostvarivali svoje umjetničke vrhunce. On je jedini znao točno, precizno i s poštovanjem klasični tekst prilagoditi današnjem vremenu. Jako mi je drago da sam gledao skoro sve njegove predstave i da su dvije još na repertoaru Zagrebačkog kazališta mladih. Osobno njegovim vrhuncem smatram predstavu ‘Carstvo mraka’, prema Tolstoju, koju sam gledao nekoliko puta i za koju se nadam da će Narodno pozorište iz Beograda pustiti da dugo živi umjesto Vuka.

Podnosite li lakše lošu knjigu ili lošu predstavu? 

Ja sve čitam i sve gledam, lošu je knjigu teško objaviti jer to košta. Ako je netko ozbiljan čitatelj on će odmah znati procijeniti što ga zanima, a što ne. Ne volim jedino ako netko za neku vrstu knjiga ili žanr govori da je loš samo zato jer to njega ne zanima. Kvalitetu uvijek treba procjenjivati unutar žanra. 

Fotografije: privatna arhiva

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime