Nekad smo gledali Bladea Runnera kao neodsanjanu budućnost. SF remek djelo Ridleyja Scotta anticipiralo je budućnost iz 2019. u mnogim ljudskostima. Nije prošlo četrdeset godina od premijere filma, a budućnost ga je pretekla. Manje metropolisovska i s manje letećih objekata, ali sličnim putem u dehumanizaciju i kataklizmu. Harrison Ford je patentirao onaj cinični osmijeh prije izgovaranja smiješnih replika prije nego što će mu Bruce Willis ili Arnie pokušati uzimati primat u hasta la vista i yipikaye motherfucker lajnama.
Na istu ciničnu foru na glazbenom terenu, otkad je interneta, ne prolazi ljeto u kojem kult novovalnih kultova i mit novovalnih mitova Johnny Štulić i njegove tužbe s Croatia Recordsom, ex Jugotonom nisu barem tjedan dana središnja tema. Od “bum vas tužil” do “daj Johnny, ajde, začepi više i tuži onda” mjerkalo se centimetražom kiselih krastavaca do cikle i paprike na istim policama frižidera. Znanost još nije pružila valjani dokaz koji bi potkrijepio kako je riječ o učinkovitom materijalu za rashlađivanje.
Johnny je tvrdio iz Nigdjezemske i pečalbe već stoljećima kako je oštećen, pokraden, prevaren. Koristili su mu stvari i silovali su mu Azru bez davanja odštete za guženja. Jugotonska diktatura ex proletarijata mu je vraćala da su fonogrami njihovi, privatizacija provedena po tadašnjem zakonu, xyz, bla bla truć, pravni termin, floskula, opet bla truć i tako unedogled.
Privatizacija nije provedena regularno
Sve do koji dan ti su njihovi ping pongovi izgledali kao još jedna dosadna trakavica i ljetna hrana za girice. A onda će Visoki upravni sud pravomoćno utvrditi kako privatizacija Croatia Recordsa nije provedena regularno. Hopla. Druga je stavka ako ćete vjerovati hrvatskom sudstvu.
Sve do koji dan ti su ping pongovi izgledali kao još jedna dosadna trakavica. A onda će Visoki upravni sud pravomoćno utvrditi kako privatizacija Croatia Recordsa nije provedena regularno. Hopla
Ima tu vrlo debelih tomova materijala u raznim područjima, privatizacije osobito, zašto tome ne bi trebalo biti tako i zašto te institucije nisu zadnjih tridesetak godina bile zrcaljenjem isključivo prava i pravde. Jer prema njihovim zaključcima vrijednost fonograma (čitaj: originalnih snimki raznih hit i nehit izvođača predinternetskih vremena) nikada nije ispravno procijenjena.
U prijevodu, Visoki upravni sud Republike Hrvatske ustvrdio je kako Croatia Records nije pravilno privatizirao nekadašnji diskografski pločasti i kazetni Jugoton. Da je pritom otuđio i prisvojio prava na iznimno vrijednu diskografsku imovinu – originalne prve snimke izvođača kao što su Azra, Bijelo dugme ili Novi fosili, tzv. fonograme na kojima su desetljećima zarađivali milijune kuna. Oni tvrde da nisu i da je sve bilo zakonito. Štuc.
Sunčana strana ulice
Mitoman i čovjek oko kojeg se splelo najviše novovalnih priča zbog prva četiri epska albuma isti je kojem se progledavalo kroz prste na sve ostalo, zbog sjajnih singlova od “Nemir i strast” pa čak do “Bedroka”. Nikoga nikad nisu zanimale njegove malonogometne zajebancije ni njegovi prijevodi Ilijada i Odiseja ni njegove solo zadovoljštine.
Zato su mu svi pili s dlana i pušili sve God komplekse jer se dovoljno bilo sjetiti istoimenog albuma, “Sunčane strane ulice”, “Filigranskih pločnika”, stvari poput “Ravno do dna” pa bi bilo jasno o kakvoj se sinergiji talenta i radne etike nekad govorilo.
Rasplinula se ta atomska jezgra početkom rasipanja članstva i odlazaka originalnih članova od sredine osamdesetih prema devedesetima kada je njegov jugo rat and roll prestao biti predmetom zijanja i slinjenja svima osim nekritične zaslijepljene sljedbe, a sve dalje se radilo o polaganoj predaju, štonobi Goran Tribuson rekao.
Nitko nikad nije bio ni blizu bitan. Azra, to sam ja – bila je njegova, ali i prilična istina
I ljetos je Johnny ponovo vokalan i želi natrag svašta nešto. Ispovijedio se portalu Ravnododna, pa po svojim društvenim mrežama, već prepoznatljivim mash upom latinice i ćirilice – štulirice:
“Za druge me se ne tiče (bili oni pojedinci ili države), ali moje krpice da mi se vrate (sa svom pripadnom dokumentacijom) i, jasno, da mi se plati četrdeset godina ilegalne eksploatacije mojeg posjeda (znači posle šest mjeseci na koje su imali pravo, jer poslije toga ulog se obrće, њihovih devedeset posto ide meni, a mojih deset posto ide њima, odnosno tiskari); plus svi moji autorski honorari u potpunosti (devedeset posto mi je ukradeno, to jest nije isplaćeno – po tim tipskim šestomjesečnim papirima koji su im davali pravo iskorištavaњa moje muzike – do 1984., poslije toga svih sto posto); plus kazna za brisaњe mog kopirajta Azra Music i stavљaњa svog; plus odšteta za moje četrdesetogodišњe uzaludne vapaje (jer trebalo je preživjeti sve te godine bez šoldi za kojih sam trebao barem stotinu puta crknuti od gladi); plus duševne boli koje je nemoguće platiti ili utažiti sve dok ta bagra postoji na ovom bijelom svijetu, dakako, s pripadnom četrdesetogodišњom kamatom (s kojom sam i ja uvijek sve platio i pretplatio)”.
Puuuuno je to love
Puno je to love ako se krene preračunavati u matematičke kategorije i kamatne stope. Lakše je ostati na – puuuuuuno. Toliko puno da bi Croatia Records perolako od tog duga mogla bankrotirati. A dug će preuzeti nitko od arapskih šeika i ruskih tajkuna kao jedine potencijalno potentne držati korake s milijunima. Od lika koji se prilično brutalno obračunavao sa svijetom oko sebe i perolako nailazio na neprijatelje, a od bivših frendova i svirača radio uši manje od makova zrna, ništa vas ne smije iznenaditi. Leinera i Hrnjaka je nabio na prosjački štap i sveo na “Pozdrav Azri”.
Nitko nikad nije bio ni blizu bitan. Azra, to sam ja – bila je njegova, ali i prilična istina. Koliko god teškim karakterom bio i nesimpatičnim likom, ako je Johnnyjeva logika i logika njegovih odvjetnika jača od one kojom se pokušava braniti proces potencijalnih prisvajanja i tajkunizacije nad pop pjesmama – stvari postaju zanimljive.
Eventualno da se zadubite u Johnny Blade Štulić Runnera kojem se umjesto isplate cijelog duga nudi u ruke direktorska stolica svog dužnika. Pa Johnny zasjeda u fotelju Croatia Recordsa i šeretskim osmijehom Harrisona Forda ovaj puta s korbačem kao iz Indiane Jonesa kad ga napadaju pećinari i plemenski domoroci, pucne na visećem mostu i kaže: “Meni se dušo od tebe ne rastaje”. Od lika s kojim do jučer nije bilo nagodbe samo bi takav nemoguć scenarij, zapravo bio očekivan.
Kako god bilo, zabava tek što nije počela… a after će biti nezaboravan. I onaj kultni grafit sa zagrebačkih zidova “Vrati se Johnny, Jajo nas jebe” valja dobiti novu interpretaciju. “Vrati se Johnny, Jugoton te čeka”. Ah, ah bankrot mama. 🙂
Fantastičan tekst, kao i većina Jurkasovih kolumni.