Hrvat s iranskom adresom, u susjedstvu žarišta, Ivan Đogić, prokomentirao je zbivanja na Bliskom istoku i u Afganistanu, te pokušao ponuditi i drugi rakurs trenutačne vojne hunte.
Popričali smo nakon njegovih objava na društvenim mrežama u kojima je pokušao daleko trezvenije sagledati situaciju od prvotnog jeftinog medijskog senzacionalizma i valova osuda situacije.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Svijet se medijski odredio prema situaciji u Afganistanu na masovno zgražanje talibanskim vojnim pučem i brzim povratkom vlasti nakon dvije dekade američkog interveniranja. Prema onom što navodite na svom Facebook blogu Vaše mišljenje ne ide nužno u smjeru apriorne osude talibana, nego postavljate retoričko pitanje vezano uz pomanjkanje zgražanja nad ulogom SAD-a i Zapada. Ako možete reći ponešto o Vašem rakursu iz pozicije države susjede Afganistanu…
Prvo je važno napomenuti da ja živim u Iranu, ne u Afganistanu, da nisam politolog ili vojni analitičar te da moja razmišljanja proizlaze iz općenitog sagledavanja situacije iz šire perspektive. U svakom slučaju osuđujem način na koji talibani provode svoju politiku, no skrećem pozornost da je problem mnogo dublji i da je potrebno analitičko sagledavanje šire slike. Pri tome nije u redu senzacionalistički izvještavati o užasima talibanskog režima bez da se spominje što je do njega dovelo. Jasno je da je posljednjih dvadeset godina borba protiv talibana u Afganistanu bila izuzetno mlaka i kalkulirana jer u protivnom talibani ne bi danas bili jači nego što su bili prije dvadeset godina.
Danas u Afganistanu, nažalost, nema alternative te se jedino preostaje nadati da će vlast talibana biti što manje nasilna i da će što prije naučiti kako bolje voditi zemlju
Model vojnog uplitanja zapadnih zemalja na Bliskom istoku velikim dijelom funkcionira po principu umjerene borbe protiv terorizma na način da se formalno može reći da borba postoji, ali da u praksi na terenu znatnih promjena nema. Na taj se način stvara status quo i kupuje vrijeme tijekom kojeg se postižu strateški ciljevi dok ratna mašinerija i prateća ekonomija cvatu.
U takvim okolnostima je u Afganistanu prošlo čak dvadeset godina od invazije tijekom kojih se samo stvorila mržnja za još nekoliko nadolazećih generacija. Konstruktivan zalog za budućnost nije stvoren i danas u Afganistanu, nažalost, nema alternative te se jedino preostaje nadati da će njihova vlast biti što manje nasilna i da će što prije naučiti kako bolje voditi zemlju.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Nisu talibani pali s Marsa
Kažete da talibane zapravo podržava kritična masa nezanemarivog broja Afganistanaca i da nisu svi jedinstveni protiv vojnog puča ovog tipa. Kakva je situacija u toj državi iz daleko bliže, Vaše perspektive?
Tako je. Talibani ne bi mogli biti toliko jaki da nemaju veliku potporu naroda. Ne postoje oni slučajno, nisu pali s Marsa. Riječ je o izuzetno tradicionalnim Afganistancima okupljenim oko mržnje prema stranom okupatoru. Kako je rat trajao, tako je njihova popularnost rasla. Afganistanci su nakon nekoliko desetljeća umorni od ratovanja i mnogi u talibanima konačno vide mogućnost za mir – čak i pod cijenu fundamentalnog režima.
To su mladići čije su djedove ubili Rusi, očeve ubili Amerikanci, mladići koji su siromašni i bez ikakve životne perspektive. Pokret ujedinjen oko fundamentalnog islama i mržnje prema stranim okupatorima pruža im osjećaj jedinstva i smisla
Kad govorite i o razumijevanju tog dijela svijeta, čini se da pogađate u središte jer lako se s pozicije relativno zabrinutih ili samo online zabrinutih zapadnjaka zgražati na neljudskim scenama vješanja na kotače zrakoplova i osude druge, daleko tradicionalnije, fundamentalističkije i patrijarhalnije te moguće okrutnije kulture od neoliberalnog, politički korektnog i ispranog Zapada. Koji je ratni diskurs i djelovanje u miru talibana – prema Vašem razumijevanju?
To su mladići čije su djedove ubili Rusi, očeve ubili Amerikanci, mladići koji su siromašni i bez ikakve životne perspektive. Pokret ujedinjen oko fundamentalnog islama i mržnje prema stranim okupatorima pruža im osjećaj jedinstva i smisla. Slike i snimke talibana zaista izgledaju zastrašujuće – neuredne brade, turbani, poderani dronjci i stare puške. Oko tako zastrašujuće slike vrlo je lako raditi propagandu pri čemu su oni nešto najgore što na ovome svijetu postoji. I to je točno, ne znam da li bih mogao izdvojiti ijednu pozitivnu stvar u vezi s talibanima. Ali treba postaviti pitanje zašto je to tako i zašto su oni postali takvi kakvi jesu. Odgovor na to pitanje dobrim dijelom leži u našem vlastitom dvorištu.
Kratkovidni ekonomski i politički interesi zapadnih zemalja najmanje su u fokus stavljali dobrobit domaćeg stanovništva pa su borba za demokraciju i ljudska prava ostale samo prazne riječi i jeftine parole. Nakon dvadeset godina potpunog nerazumijevanja tog dijela svijeta, jasno je da se u Afganistanu stvorila samo patnja i mržnja pri čemu, za razliku od Afganistanaca, zapadne zemlje s prvim zrakoplovom mogu napustiti kaos koji su većim dijelom same zakuhale. Ja nipošto ne branim talibane, ali skrećem pozornost na bolnu činjenicu vlastite krivnje s dugotrajnim posljedicama. I meni osobno još bolniju činjenicu da se ta istina u zapadnim medijima sustavno zanemaruje.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Brdovita zemlja koju je teško kontrolirati
Ratovanje u Afganistanu nema smisla zbog geografskog položaja i krajolika zemlje – na planinama i brdima punih talibana se lomilo i Rusa i Amerikanaca. U čemu je problem rješavanja krize bez puškaranja i vojnih intervencija?
Afganistan je brdovita zemlja u čijim su se brdima stoljećima krili kojekakvi borci, a koje su podržavala sela u podnožju tih brda. Talibanska moć najvećim dijelom proizlazi iz potpore u ruralnim krajevima koje je teško kontrolirati. Borba protiv takvog gerilskog koncepta uz značajnu podršku naroda na selima je gotovo nemoguća.
Slično je nekoć bilo i u Iranu s nomadima koje je središnja vlast stoljećima teško kontrolirala i koji su upravo zbog svoje ”neuhvatljivosti” imali veliku političku moć i dobru pregovaračku poziciju. Eventualno vojno rješenje protiv talibana nisu zračni napadi na brda, već potpuna kopnena invazija. Naravno, takav način ratovanja je neprihvatljiv zato što bi za posljedicu imao prevelike ljudske žrtve. Sovjeti su napustili Afganistan upravo zbog prevelikih gubitaka u svojoj vojsci.
Talibani su na samom početku tog procesa i zato vjerujem da ako je postalo očito da ih se vojno ne može pobijediti, da ih je potrebno učiti i omogućiti im što brži razvoj
Možete li razbiti predrasude ljudi izvan tog podneblja da su svi talibani islamistički teroristi? Ili jesu?
Talibani su okupljeni oko fundamentalnog sunitskog islama, uz uvažavanje najekstremnijih segmenata tradicionalnog društva. To da žena ne smije izlaziti iz kuće bez pratnje oca ili muža nema veze s islamom, to u Kuranu nigdje ne piše. To su radikalni primjeri tradicije koje su talibani ozakonili. Neki tradicionalni obrasci ponašanja su ozakonjeni i u Iranu, ali Iran je zemlja u kojoj je ipak vrijeme učinilo svoje pa su ti zakoni sve fleksibilniji, a strogoća njihove provedbe sve blaža. Talibani su na samom početku tog procesa i zato vjerujem da ako je postalo očito da ih se vojno ne može pobijediti, da ih je potrebno učiti i omogućiti im što brži razvoj.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Vi živite u Iranu. Kako, kojim dobrom je do te odluke i puta došlo, osim prelijepe supruge Iranke Faribe. Ili je to bilo dovoljno?
Ja sam se u Iran preselio iz razloga što sam uvidio veliki potencijal na području turizma. Otišao sam u zemlju u kojoj je turistička infrastruktura nerazvijenija od naše i pretpostavio sam da bih u takvim okolnostima manje konkurencije mogao brže napredovati. Danas radim kao turistički vodič za posjetitelje iz Europe, prije svega iz zemalja našeg govornog područja. U međuvremenu sam se u Iranu i oženio.
Indikativno je da moja žena, kao supruga Europljanina, ima mogućnost odseliti se u Europu, ali da ipak želi ostati u Iranu
Kako Vaša supruga gleda na poziciju žene u tom dijelu svijeta? Je li Afganistanka potlačeno, obespravljeno i žrtvovano biće? Kako približiti zapadnjacima položaj žene u šerijatu?
Moja je supruga svjesna da žene u Iranu nisu u istom položaju kao i muškarci, ali riječ je o detaljima na koje je navikla i koje prihvaća vjerujući da će u budućnosti te razlike biti sve manje. Indikativno je da kao supruga Europljanina ima mogućnost odseliti u Europu, ali da ipak želi ostati u Iranu. Mišljenje je to i mnogih drugih Iranki koje uviđaju određene prednosti života u Iranu. Naravno, u zemljama kao što je Afganistan situacija je puno gora i teško da se u ovim okolnostima može izdvojiti nešto pozitivno za žene. Osim nade da će u budućnosti biti bolje po istom principu kako je danas u Iranu puno bolje nego što je bilo prije.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Jedna od posljedica preseljenja je i knjiga “Iran u prezentu”. Uopće uvjeti i ideja nastanka i realizacije. Je li dugo trajalo od naslova do korica?
Knjiga „Iran u prezentu“ nastala je kao posljedica korone i slobodnog vremena koje sam kao turistički vodič odjednom imao na raspolaganju. Odlučio sam svoje iskustvo života u Iranu staviti na papir te našu javnost upoznati s tom zemljom nadajući se srušiti pokoju predrasudu.
Pisanje je trajalo pola godine te je knjiga u ožujku izašla iz tiska, da bi prije nekoliko dana izašlo već i drugo izdanje. U međuvremenu je knjiga dobila Nagradu Dijana Klarić za najbolji ovogodišnji putopis i veseli me vidjeti veliko zanimanje koje je probudila. To je dokaz da je hrvatska javnost znatiželjna i spremna čuti detalje do kojih je gotovo nemoguće doći kroz standardno medijsko izvještavanje o Iranu.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Kakva je situacija tamo/u Iranu po pitanju razumijevanja drugačijeg kulturološkog, religijskog i društveno političkog uređenja i konteksta u kojem društvo funkcionira? Je li Vam trebalo puno za adaptaciju?
Razlike postoje u svim segmentima društva (kulturološki, religijski, politički itd.), no stvar je osobnog izbora. U mojem slučaju – ja sam puno više dobio preseljenjem u Iran nego što sam izgubio i pozitivne mi stvari nadjačavaju one negativne. No, to ne znači da bi svakome bilo tako. Nekom odgovara urednost i struktura života u zapadnoj Europi, no meni je od toga važnija bila cjelokupna atmosfera i vrlo izraženi mediteranski mentalitet koji sam pronašao u Iranu. Odrastao sam u Hrvatskoj, a živio i u Austriji, ali svoje sam mjesto ipak pronašao u Iranu.
A pandemija i refleksija iste na stanje u Iranu? Kako se i je li se odrazila na život i rad prosječnog stanovnika Irana?
Korona je Iran pogodila otprilike isto kao i ostatak svijeta, ali s obzirom da je ta zemlja navikla na krizne situacije, smatram da je korona gospodarski više pogodila Europu nego Iran. Najviše je pogođen turistički sektor jer su od pojave epidemije prije godinu i pol granice zatvorene pa stranih posjetitelja nema. Iran proizvodi vlastito cjepivo, ali proizvodnja ide relativno sporo.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Edukacija je ključna
Čini li Vam se da su zemlje tog dijela (Iran, Irak, Afganistan) lakom metom i plijenom za ratovanje pod protektoratom Zapada baš zbog izostanka edukacije i školovanja većeg dijela naroda? Treba li prosvjetiteljstva kako bi se stvari postavile na civiliziraniju razinu ili se to već događa?
Bliskoistočne zemlje su u fokusu svjetskih velesila zbog svojeg prirodnog bogatstva i strateške važnosti na trgovinskim rutama. Mogli bismo to nazvati i novim Putevima svile. Edukacije je ključna u drugom kontekstu, prije svega u razvoju kritičkog razmišljanja i labavljenju duboko ukorijenjene tradicije.
Koji je omjer fundamentalista u usporedbi s brojem građana spremnih na pomicanje svojih religijskih rigidnosti u smjeru popuštanja i olabavljanja situacije?
Fundamentalist je vrlo teška riječ, prikladnija bi bila konzervativci. To su svjetonazorska pitanja i smatram da bi u Iranu omjer bio otprilike kao i u većini drugih zemalja – pola pola. Lijevi/desni, konzervativni/liberalni, ustaše/partizani, cijepljenje/ne cijepljenje. Primjerice, na prošlim predsjedničkim izborima pobijedio je liberalni kandidat, na nedavnim predsjedničkim izborima je pobijedio konzervativni.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Kada usporedite svoj prijašnji život u Hrvatskoj sa sadašnjim u Iranu, koliko smo mi sretni ili ne znamo cijeniti ono što imamo iz perspektive stanovnika zemalja Bliskog istoka? Koje su komparativne prednosti i nedostaci naše zemlje spram dijela svijeta u kojem trenutačno obitavate?
Svakako bi Hrvati trebali više cijeniti ono što imaju. Kvaliteta života u Hrvatskoj je na višoj razini nego u Iranu, a na neusporedivo višoj u usporedbi s drugim zemljama na Bliskom istoku koje su zahvaćene ratom. No, u Iranu, koji je sigurna i mirna zemlja, ljudi su nasmijaniji i s problemima se nose hrabrije.