Priču o Nadiji Nadim prvi sam put pročitala tek nedavno, tijekom trajanja Olimpijskih igara. Nadia je afganistanska nogometašica s danskim državljanstvom.
Danas je jedna od najplaćenijih nogometašica na svijetu, 2017. godine je proglašena Dankinjom godine, a 2018. je bila na Forbesovoj listi 20 najutjecajnijih sportašica svijeta.
Nogomet joj je omogućio da je drugi prihvate
Uz sve to, uskoro će postati i kirurginja, a govori i devet jezika. Odmah sam, naravno, počela istraživati njezinu priču. Već sam se i vidjela kako studentima prikazujem njezin Ted Talk govor, citirajući pritom njezine riječi – ako može ona, mogu svi, samo se usudite sanjati i predano gradite svoju priču.
Za mene je to tada bila nevjerojatna priča o djevojčici koja se nije predala nemoći, već je pobijedila okolnosti sportom. I to sportom koji je tada u njezinoj domovini bio nedostižan za djevojčice.
“Nogomet me je spasio od toga da budem jadno autsajdersko dijete i omogućio mi je da me drugi prihvate”, rekla je Nadim pričajući u jednom intervjuu o početku svog izbjegličkog života u Danskoj.
I sama, nažalost, znam kako je to biti izbjeglica u stranoj državi i kako je bolno u tim formativnim godinama dokazivati samoj sebi da nisi zbog toga manje vrijedna.
View this post on Instagram
Talibani joj pogubili oca, obitelj morala bježati iz Kabula
“Kao mlada djevojka, čula sam strašnu vijest da su Talibani pogubili mog oca. Nakon toga je moja obitelj odlučila pobjeći iz Kabula. Afganistan više nije bio sigurno mjesto za moju šesteročlanu žensku obitelj”, započinje priču o svom životu Nadia Nadim na svojoj web stranici.
Nakon što su Talibani ubili njezina oca 2000. godine, Nadjina mama je prodala sve što posjeduje – dvije kuće, stan, automobile, nakit, sve. Potom je s petero kćeri jedne noći krenula u izbjeglištvo. Planirale su pobjeći u London, tamo su imale rodbinu. Prvo su s krivotvorenim putovnicama preko Pakistana došli do Italije, odakle su kamionom krenuli dalje. Nakon 50 sati u kamionu, očekivale su da će ih dočekati pogled na Big Ben. Ali nije. Našle su se na nekoj pustopoljini, gdje su tek nakon nekoliko sati saznale da se nalaze u Danskoj. Potom su uspjele doći do neke male policijske stanice u kojoj je jedan policajac napravio bilješke o njima i pregledao njihove (krivotvorene) dokumente. Kada Nadia priča o tome, često spomene trenutak u kojem je taj policajac njima djeci dao banane, tost i mlijeko.
“To je i dalje vjerojatno najbolji obrok koji sam ikada pojela”, nadoda pritom. Nakon policije, svoj su dom prvo pronašle u izbjegličkom kampu, kao tražiteljice azila. U konačnici im je odobren azil i mogle su početi graditi novi život u Danskoj.
‘Kad igraš, ne razmišljaš o vjeri ili kulturi. Komuniciraš loptom’
Buduća profesionalka je s 12 godina u izbjegličkom kampu prvi put vidjela djevojčice koje igraju nogomet. Djevojke u Afganistanu nisu igrale nogomet, pa je to otkriće za nju bilo prozor u potpuno novi svijet, koji je na prvu zavoljela.
“Kad igraš, ne razmišljaš o vjeri ili kulturi. Komuniciraš loptom”, rekla je jednom. Nadia danas ima 33 godine i jedna je od najplaćenijih nogometašica na svijetu.
Profesionalno je igrala u Danskoj (od 2009. je kao prva strankinja ušla u nacionalnu reprezentaciju), New Jerseyju, Portlandu, Manchesteru, a od 2019. godine i u Parizu.
Danas ju smatraju najutjecajnijom afganistanskom nogometašicom svih vremena, posebno jer je s Paris Saint-Germainom osvojila naslov prvakinja Francuske u sezoni 2020./2021. Nakon Pariza, nedavno je potpisala ugovor s Racing Louisvilleom, pa će se nakon četiri godine vratiti u SAD. Nadia danas živi svoj “američki” san i uistinu može i treba biti uzor svima.
View this post on Instagram
Kako će od sada izgledati život žena u Kabulu?
Ovih je dana Kabul šaptom pao, a time i sloboda žena pri odabiru okolnosti života. Da je Nadia ostala živjeti u Kabulu, vjerojatno bi isto postala uspješna žena, no ovih bi se dana njezina svakodnevica urušila kao kula od karata. Kao da je nikad nije ni bilo.
“Mi nismo važne, jer smo rođene u Afganistanu. Umirat ćemo polako u povijesti. Nije li to smiješno?”, kroz suze je rekla 23-godišnja Afganistanka u videu na Twitteru prije nekoliko dana. Ne znam koliko sam puta pogledala taj video i svaki put sam jedva prestala plakati, pitajući se kako će njihov život izgledati u budućnosti.
“Nakon 20 godina, čini se da su se sve promjene u državi, sa svim strancima koji su dolazili, dogodile samo na površini. Osjećam se kao da je to bila predstava i da je predstava završila. Svi su otišli kući, a u državi smo ostali sami”, komentirala je za sportico.com Khalida Popal, osnivačica i bivša kapetanica afganistanske ženske nogometne reprezentacije. Predstava je gotova, a oni koji ostaju moraju naučiti živjeti bez svega što su gradili ovih 20 godina.
Vapaji Afganistanki nalik su krikovima koji se gube u bespućima društvenih mreža
Na dan kad sam pisala ovu kolumnu, glasnogovornik Talibana je rekao da su oprostili svima, neće se nikome osvećivati, uključujući bivše vojne članove te one koji su radili sa stranim silama.
“Nitko neće pretraživati njihove kuće”, dodao je pritom.
U isto vrijeme, vapaji žena Afganistana nalik su krikovima koji se gube u bespućima društvenih mreža. Ako nemaju novaca i mogućnosti za bijeg, ti će vapaji nestati u tišini njihove budućnosti. Ako imaju novaca i mogućnost bijega, možda će imati sreće kao Nadia Nadim da im prvi policajac kojeg susretnu u tuđini ponudi hranu koju će pamtiti cijeli život, a država u koju stignu utočište za kreiranje svojih snova. Možda.
________________________________________________________________________
Nikolina Borčić, na Sveučilištu VERN predaje njemački jezik, poslovnu komunikaciju, političke odnose s javnošću, političku komunikaciju te kreiranje i upravljanje imidžom slavnih. Autorica je niza znanstvenih i stručnih radova o jeziku politike i političkom komuniciranju, kao i izlaganja na međunarodnim znanstvenim skupovima u Hrvatskoj i u inozemstvu. Dvostruka je doktorica znanosti i docentica, a specijalnost su joj jezik politike i politička komunikologija, s naglaskom na usporednim analizama njemačkih i hrvatskih političara i političarki.