Subota, 23 ožujka, 2024

Pop Cooltura: Ona sitna milijunska razlika između hrvatskog i srpskog filma

Za uspomenu i dugo sjećanje - donosimo kompletnu listu kino filmova i rezultata prikazivanja u Srbiji i Hrvatskoj. U obzir su uzeti filmovi distribuirani od 1. siječnja do 31. listopada tekuće godine... Srpski filmovi brojkama ubijaju, razvaljuju... Kako sve to mogu Srbi, a mi ne možemo?

Prvo općenarodni kino hit “Toma” Dragana Bjelogrlića u produkciji Željka Joksimovića, potom drugi nastavak XXX-a na balkanski način zvan “Južni vetar: Ubrzanje” Miloša Avramovića, a uskoro i novi film “Nebesa” oprobanog hitmejkera Srđana Dragojevića (“Mi nismo anđeli”, “Rane”, “Lepa sela lepo gore”, “Parada”, “Sveti Đorđe ubija aždaju”). Ubijaju. Razvaljuju. Deru. Kidaju. Svi prema milijunu. 



Sjećanje na kultnog narodnjaka zajedno s piratima online dobrano je prebacilo brojku od milijun gledatelja, službenih oko 700.000 na prostorima bivše Juge (čitaj Srbija, BiH i Hrvatska), toliko će dobaciti i auto moto jurnjava, dok će, prema traileru sudeći, urnebesno zabavna Dragojevićeva premisa o svecu iz susjedstva ovisiti o dobrom timingu i usmenoj predaji i sjajnom marketingu, baš kao i prvonavedena dva. 

Matematika je jednostavna

Za to vrijeme, uz sve isprike i izlike, koronu, covid potvrde, veličinu brojaka i prostora, hrvatski najgledaniji film je dokumentarac nastao u nezavisnoj produkciji ‘Ljubav oko svijeta’ Davora Rostuhara sa 16.000 gledatelja. Druga je cannesovski lauret i Scorseseom potpisana ‘Murina’ s 11.000 gledatelja. Dalje iz generalne pristojnosti ne bih jer brojke su tužno četverocifrene. 

Pretvorite li to u zarade filmova, matematika je jednostavna. Prosječna kino ulaznica uzmimo da je 5 E a ka 35 kuna. Množite. Toma je po tome na oko 24 i pol milijuna kuna a ka 3 i sitno milijuna Eura zarade. Rostuharov dokumentarac je nešto preko pola milijuna kuna. Svi veliki RH znalci ističu taj rezultat kao nevjerojatno uspješan. I jest. 
Od ukupnog kolača morate ukalkulirati cca standardni kinoprikazivački deal da 60% love odlazi kinoprikazivaču, 20% distributeru filma i 20% ostaje autorima, tj. producentima filma.

Tad je podjela kolača cca realna preslika stvarne zarade i tko je koliko stavio u džep. U kontekstu pristajanja na lose lose situaciju u kojoj u zemlji od cca 4 milijuna stanovnika, s više od 100 kino dvorana što multipleksaških, što nezavisnih, što onih trećih i onih atipičnih, alternativnih mjesta za kino projekcije, ne postoji niti 0,5% gledatelja zainteresiranih pogledati što se novo kuha iz domaće producentske filmske radionice.

Te su tužne brojke nekako dosta plastična preslika odnosa ne samo države nego neinteresa domaće publike za domaći film.

Zašto hrvatski film lošije prolazi od srpskog?

Zašto je tome tako? Kompilacija je vrlo jednostavnih razloga.

  1. Dugogodišnje navikavanje prosječno nezainteresiranog kino ili TV gledatelja na pogrešnu percepciju da je svaki domaći film – dosadan, loše glume, loše režije, scenarija, produkcije – ukratko da hrvatski film generalno NIJE dobar. Ne, nije svaki hrvatski film loš, daleko od toga, samo ih je premala kritična masa odličnih i još manja bolje iskomuniciranih koji bi podigli razinu svijesti publike kako Hrvatice i Hrvati, osim Brešana i dječjih filmova, itekako znaju snimiti potencijalni blockbuster mimo vječnih drkanja po umjetnički opravdanim i filmski vrijednim egzistencijalnim dramama.  Ili sličnim artizmima koji će kritičari, stručnjaci, savjetnici, vijećnici i ina tijela proglašavati repetitivno umjetnošću koju u kinima pogleda tisuća, dvije ili tri ljudi. Pomirenje između struke i populusa nikad nije bilo jednostavnije – zove se dobar, atraktivan, drugačiji film.  
  2. Katastrofalan marketing, promocija i pristup domaćem filmu u segmentu PR osoba i marketing stručnjaka, uz časne iznimke koji odrade posao (Brešanovi, poneki Matanićev film, neki treći incidenti). Neisplativost omjera ulaganja u promociju zbog apriornog odustajanja i nemanja povjerenja u bilo kakav kino utržak u samom startu podmeće nogu bilo kakvom smislenom pokušavanju rada na promociji filma. Bjelogrlić će se pošorati po hotelima radi skandala, naši će dobiti tri linka u medijima gdje im rade prijatelji ‘daj stara pls mi to objavi’. Spot the difference. 
  3. Nepostojanje adekvatnog zakona koji ‘naređuje’ nacionalnim kinima određenu kvotu i vremensko razdoblje (cca mjesec dana) must vrćenja svakog domaćeg naslova i domaćim televizijama must see moment prikazivanja domaćeg recentnog igranog i dugometražnog dokumentarnog filma – SVIH naslova s obzirom da godišnja produkcija jedva dobaci 7 do 10 naslova u prosjeku igranih filmova. U prijevodu „politička volja“. 
  4. Nepostojanje kritične mase dovoljno profesionalnih, kvalitetnih, strasnih, drskih, samostalnih i zaljubljenih ljudi u sve segmente filmske produkcije u sklopu agende zvane domaći film koji bi pristali na činjenicu da nisu HTV i HAVC jedine državne krave muzare i institucije koje moraju baš njima uvijek apriori in advance davati lovu njihovim projektima da bi oni mogli špilati umjetnost. 
  5. Vječna kokošarenja, podmetanja, izaleđna blaćenja, izmišljanja, komentiranja jedni drugih klanovski i stvaranja negativnog PR-a oko ionako iscipelarenog termina. Ako se ne voliš sam kako očekuješ da te drugi vole i poštuju, vrlo je jednostavna maksima. Primijeniti u povjerenje isto. Ako sam ne vjeruješ u to što radiš zašto bi bilo tko drugi vjerovao. A fala Bogu i Vragu zajedno, vojska nesigurnih iz hrvatskog filma – ima ih za izvoz od Senegala do Tanzanije. 

Previše zadubljenih u vlastite interese, kredite, račune…

Da ostanemo samo na osnovama hodanja.

Kako i kada se situacija popravlja? Sudeći zbiranjem domaćeg mentaliteta i znalaca po kojima doktori naknadne pameti i magistri ‘trebalo je’ principa – nikada i nikako. Ostat će sve na pojedinim slučajevima iznimaka koje potvrde pravilo i daljnjem otužnom šlepanju na teroriziranje ‘umjetnošću’.

Naime, iz nekih vrlo plošnih psiholoških i socioloških razloga na ovim prostorima ne postoji dovoljna kritična masa ljudi ulovljenih oko jedinstvene ideje – pomoći proboja domaćeg filma, oporavka istog.

Previše zadubljenih u vlastite interese, kredite, račune, umjetnosti, prijateljske klanove i institucije privatnih simpatiziranja ili antipatiziranja – da bi se trgli i pokušali osvijestiti što doista znači ljubav i strast prema filmu. I još uvijek je daleko veća masa onih koji će kukati, šmrcati, narikati i cviliti oko problema nego onih spremnih uzeti kramp, podsukati rukave i krenuti kopati od novih zdravijih temelja. Rješavati probleme, ne ih mesti pod tepih i zatvarati oči pred istima. Zvuči proleterski? Ma ne, zvuči potrebno. 

Kompletna lista kino filmova i rezultata prikazivanja u Srbiji i Hrvatskoj

Kako to sve Srbi mogu, a mi ne možemo. Nek ostane retorički. Imaju veći k…c, ako ćete plastično.

Za uspomenu i dugo sjećanje. Ovo je kompletna lista kino filmova i rezultata prikazivanja u Srbiji i Hrvatskoj. U obzir su uzeti filmovi distribuirani od 1. siječnja do 31. listopada tekuće godine, a sastavljene su prema službenim podacima na nacionalnim box-office izvještajima. Pritom su uvršteni i dugometražni dokumentarci iz redovne distribucije (Hrvatska – 3, Srbija – 1).

HRVATSKA:

  1. LJUBAV OKO SVIJETA (Davor Rostuhar) – 15.932
  2. MURINA (Antoneta Alamat Kusijanović) – 10.980
  3. PLAVI CVIJET (Zrinko Ogresta) – 4.415
  4. DOBA USKOKA (Domagoj Burić) – 2.874
  5. A BILI SMO VAM DOBRI (Branko Schmidt) – 2.483
  6. TEREZA37 (Danilo Šerbedžija) – 1.333
  7. ZORA (Dalibor Matanić) – 1.163
  8. STARAC I RODA (Tomislav Jelinčić) – 423

SRBIJA:

  1. TOMA (Dragan Bjelogrlić) – 628.913
  2. NEČISTA KRV – GREH PREDAKA (Milutin Petrović) – 73.976
  3. JEDINI IZLAZ (Darko Nikolić) – 68.481
  4. LIHVAR (Nemanja Ćeranić) – 6.116
  5. ŽIV ČOVEK (Oleg Novković) – 3.316
  6. OAZA (Ivan Ikić) – 1.927
  7. PUCNJI U MARSEJU (Gordan Matić) – 1.472
  8. VAMPIR (Branko Tomović) – 1.131
  9. SKOK (Ivica Vidanović) – 278

Zaključke donesite sami. Ili još bolje, nemojte. Nikog nije briga. Doslovno.

Pročitajte još...

Povezano

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime