Islandski pijanist klasične glazbe Vikingur Olafsson izgradio je impresivnu međunarodnu karijeru. Njegove ploče objavljuje poznati izdavač Deutsche Gramophone, a prate ga vrhunski orkestri u velikim koncertnim dvoranama širom svijeta. Olafssonovo sviranje impresionira svojom briljantnošću i preciznošću, što iz njegova klavira izvlači impresivan raspon i raznolikost tonova.
S druge strane, Olafsson također odbija biti ukroćen, o čemu svjedoči raznolikost njegovih rezultata. Istražio je glazbu skladatelja poput Philipa Glassa, J.S. Bacha, Claudea Debussyja i Jean-Philippe Rameaua (na svojoj posljednjoj ploči Debussy-Rameau), koja izražava njegov prepoznatljiv potpis izuzetnog tona, vrhunsku muzikalnost i duboki izvor osjećaja.
Album “Debussy-Rameau” je kombinacija kompozicija dvojice francuskih skladatelja iz različitih epoha, Clauda Debussyja i Jean-Philipea Rameaua. Prema vlastitim riječima, Olafsson je pokušao postići određeni dijalog između ta dva skladatelja koji se smatraju inovatorima.
Olaffsonovi koncepti istražuju sličnosti i kontraste u glazbi ova dva vrhunska skladatelja, bez obzira na to što između njih stoji dva stoljeća. Proveo je šest mjeseci sastavljajući skladbe koje čine ovaj zapis, i to prije nego što ih je naučio svirati. Rezultat je još jedan trijumf. Moderan i idiomatičan, Olafsson živi i diše ovu glazbu s toliko neposrednošću kao da su ta djela nastala jučer.
Intervju s njim napravili smo uoči izdanja njegova novog albuma „Debussy-Rameau“ usred svjetskog lockdowna bez presedana zbog pandemije korona virusa. Kao i svim umjetnicima diljem svijeta, većina njegovih koncerata je za sada odgođena, ali on je bio dobre volje i s mnogo planova kako će iskoristiti slobodno vrijeme za rad. Pričali smo preko WhatsAppa, a on se javio iz svog doma u Reykjavíku. Olaffson je progovorio o iscjeliteljskoj moći glazbe, kompleksnim svjetskim problemima, glazbi ostalih umjetnika koju izvodi i još mnogo toga.
Kakvo je vaše viđenje vrijednosti glazbe tijekom ovih izazovnih vremena u kojima živimo?
Ovo je važno pitanje. Mogu govoriti samo u svoje ime. Tijekom ovog razdoblja odgođeni su mi mnogi uzbudljivi projekti na kojima sam radio. Jako sam se veselio nekim velikim i važnim koncertima za koje sam vježbao mjesecima. Dakle, ono što sam naučio jest da stvari ne uzimam zdravo za gotovo. Naučio sam i puno više cijeniti život koji imam sreće živjeti, a to je putovati svijetom i svirati glazbu ljudima. To je zaista divan način provođenja ovog vremena na Zemlji. Ali mislim da, nakon što ste prizemljeni kao što smo svi mi sada prizemljeni, počnete shvaćati da ništa od toga ne treba uzimati zdravo za gotovo. Također, shvatite da svoje zdravlje ne treba uzimati zdravo za gotovo. Stoga sada kada sviram u svom domu, osjećam zahvalnost i cijenim sve više nego ikada. Više cijenim glazbu. Za mene je ona poprimila novo značenje. Ovo su vrlo mračna vremena u svijetu za puno, puno ljudi, a ja mislim na njih i molim se za njih. No, u isto vrijeme kad je riječ o umjetnosti, bez da zvučim cinično, najbolje stvari se stvaraju kad je svijet u stanju promjena i kaosa. Sjajna umjetnost pomaže ljudima na mnogo različitih načina. Dakle, doživjet ćemo mračna razdoblja, ali se nadam da će biti i pokoja zraka sunca u mjesecima koji dolaze.
Koju ulogu glazba može odigrati u iscjeljivanju kompliciranih problema u svijetu?
Samo bih se složio s Philipom Glassom, kompozitorom i mojim prijateljem, koji je rekao kako je “glazba mjesto koje je stvarno kao i bilo koje drugo mjesto na kojemu ste bili”. Kad smo zatvoreni i osjećamo se zabrinuto i anksiozno, glazba ima mogućnost da nas odvede na bolje mjesto, iako smo zemljopisno i dalje na istoj lokaciji. Slušate glazbu i možete otputovati bilo gdje. Iako su granice trenutačno zatvorene, glazbene su granice itekako otvorene. Glazba nas može odvesti na bolje mjesto.
Čitao sam vaš stariji intervju, koji je objavljen u Guardianu, gdje tvrdite kako je ovo zlatno doba za klasičnu glazbu. Možete li objasniti ovo svoje stajalište?
Tijekom svog odrastanja i studiranja, stalno sam slušao zabrinute glasove kako je era klasične glazbe završila. Ali kad se okrenem oko sebe, vidim da ljudi slušaju klasičnu glazbu svugdje i cijelo vrijeme. To možete i provjeriti. Ja sam kao samo jedan pijanist, a na platformi Spotify imao sam oko 20 milijuna pregleda prošle godine. Samo ja i na samo jednoj platformi. Zamislite sada sve pijaniste i kombinaciju pregleda. Mislim da nikada do sada u povijesti toliko ljudi nije slušalo klasičnu glazbu. Brojke su zapanjujuće. Glazba nikada nije imala tako veliku ulogu u životima ljudi kao danas.
Pričajte nam o novom albumu “Debussy-Rameau”. Kako ste odabrali repertoar?
Kad snimam album, radim to iz početka i puno mjeseci vježbam ono što bih htio snimiti, odnosno glazbu koju osjećam kao svoju. Snimam glazbu za koju smatram da kroz moju interpretaciju može mnogo toga reći. Počeo sam snimati Jeana Rameaua, jer je on za mene, nakon Johanna Sebastiana Bacha, možda najveći kompozitor klavijatura baroknog perioda. Način na koji je skladao za klavijature je zaista fascinantan. Uz to postoji jako malo snimki njegovih djela za moderni klavir. Možete ih naći za čembalo, ali na tržištu ima jako malo Rameauovih snimki. Osim toga, njegova glazba nije samo zanimljiva, nego i fantastična. Prekrasna. Počeo sam razmišljati o tome da napravim cijeli moderni album s glazbom Rameaua ili nešto drugačije. Izabrao sam Debussyja jer postoji snažna veza između ova dva skladatelja. Rameau je poput vizionara, a mislim i da je Debussy često bio neshvaćen, jer se nije vidio samo kao impresionist. To mu je bilo preusko. Želio sam stoga prikazati drugu stranu Debussyja i Rameaua iz budućnosti i to na način da ljudi teško mogu razlikovati čija je skladba čija. Pokušao sam njihovu glazbu prikazati kao dijalog gdje jedan kompozitor počinje s jednom stvari koju drugi sluša i potom na nju odgovara. Želio sam da se njihova djela isprepleću.
Vrhunski ste interpretator. No, koliko na interpretaciju, ne samo na ovom albumu, nego i kad ste svirali Bacha, Philipa Glassa i ostale u svom programu, utječu izvođači prije vas? Ili je neminovno da je to nerazdvojno, spojeno?
Nije spojeno, to je samo djelić priče. Glazbu ne možete pronaći na stranicama papira. Naravno da je na mene utjecalo mnogo stvari i puno različitih izvođača i pristupa. Ali nastojim da to ostane zakopano negdje duboko u prošlosti kad radim albume i pokušavam pronaći kako bi oni točno trebali zvučati. To je moj ideal. I nastojim biti što posebniji i odsvirati onako kako vjerujem da bi nešto trebalo biti odsvirano. Tako da je taj “ja” trenutak itekako prisutan. Kad sam snimao ovaj album, želio sam odsvirati komade onako kako sam mislio da bi trebali zvučati. Odgovor bi stoga mogao biti da kada sviram glazbu u koju stvarno vjerujem, nastojim pronaći osobni izraz. Ponekad pronalazim duboko intimu ekspresiju dok sviram glazbene komade.
Kako ste utisnuli svoj identitet u Bachovu glazbu? S toliko generacija sjajnih pijanista prije sebe ipak ste uspjeli pronaći svoje mjesto u njegovoj glazbi. Kako ste uspjeli izvesti da Bach zvuči tako svježe?
Trebalo mi je puno vremena, Možete naučiti svirati i snimiti album. Ali zapravo morate zaroniti puno dublje od toga da nešto zvuči samo dobro. Ako vježbate za koncert, naučite svirati prave note i mislite da je sve korektno i da sve znate – vjerojatno ne znate. Treba mnogo vremena, a vrijeme se ne može kupiti. Trebate se saživjeti s glazbom i zbog toga mi je trebalo toliko da snimim ovaj album. Inače bih bio gotovo u sekundi. Pojam vremena nije toliko bitan umjetnicima, jer je bitno da rade na svom zvuku i duboko zaranjaju u ono što žele izraziti. To se uvijek vidi, a i čuje ako su krenuli prečicom.
Kako je bilo svirati soundtrack za film “The Darkest Hour”, nešto što nije staro 100 ili 200 godina, nego svježe i još neobjavljeno?
Za mene to nije ništa novo. Svirao sam prije lockdowna u Parizu i Amsterdamu glazbu kompozitora Johna Adamsa. Svirao sam s njim njegov novi koncert za klavir. Cijelo vrijeme surađujem sa živućim kompozitorima. U neku ruku to je vrlo fleksibilno jer možete pisati glazbu, ali note su jedna stvar, a da one ožive, skroz druga. Suradnja s Dariom Marinellijem i redateljem Joe Wrightom bila je odlična, jer je to bilo drugačije iskustvo. Novo iskustvo. Joe Wright pokazao mi je svaku scenu iz filma u studiju kad smo snimali. Ima jedna scena kad Winston Churchill piše svoj slavni govor za britanski Parlament i pita ih u vezi Hitlera. Svirao sam u studiju sa snimljenim govorom glumca Garyja Oldmana. Jednim uhom sam slušao govor i potom ga pratio muzikom. Bilo je to jedno sjajno iskustvo.
Gdje ste još “ispali” iz klasičnog repertoara?
Nikada ne razmišljam o glazbi kao klasičnoj i ne klasičnoj. Ne sviđa mi se etiketiranje niti riječ “klasičan”. Kao da označava da ste došli iz muzeja ili iz prošlosti. Mislim da ako svirate glazbu na svoj način, pa bila on napisana i prije 300 godina, ona postaje nova. Kada sviram Bacha, on je za mene suvremen, kao i bilo koji soundtrack za film ili suvremena glazba. Sviram ga drugačije zbog načina na koji ga sviram. U vrijeme kad je Bach skladao, jedino sredstvo prijevoza bio je konj. Zamislite koliko se toga promijenilo od tada. Svi mi sviramo Bacha drugačije no ikada prije. Vjerojatno ću početi surađivati s Davidom Langom (američki kompozitor). Ali isto mi je sa živućim kompozitorima ili onima kojih više nema, jer je glazba toliko fleksibilna i pronalazim različite načine da joj pristupim.
Recite nam nešto o glazbi Philipa Glassa. Zašto ste izabrali snimiti njegove etide za vaš debi “Philip Glass: Piano Works with Deutsche Gramophone”?
Deutsche Gramophone ima duboke korijene u klasičnoj glazbi, a s druge strane je vrlo progresivan. Ima tradiciju dugu nekih 120 godina, možda je i najstarija diskografska kuća na svijetu, ne znam. Mislio sam da bi za Deutsche Gramophone bilo zanimljivo snimiti nešto novo i iznenađujuće, ali bez da se ljudi zapitkuju tko je ovo? Htio sam svirati Glassa s istom ozbiljnošću kojom sviram Debussyja, Rameaua i Bacha.
Sva tri albuma koje je objavio DG su zemljopisno različiti i ere u kojima su ti kompozitori živjeli su također različite. Što ta djela otkrivaju o vašim različitim svjetovima?
Ima jedan Debussyjev citat koji kaže: „Umjetnik mora pobjeći od vlastitog uspjeha“. To znači da se ne smijete ponavljati. Ako ste uspjeli s nečim kao što je album Philipa Glassa, koji je prošao odlično kod publike i kritike, od vas se očekuje još jedan njegov album. Ali umjesto toga snimio sam Bacha, jer mi je srce nalagalo da to učinim. Morao sam se boriti za svoj izbor s diskografskom kompanijom, ali na kraju smo napravili Bacha i album je prošao još bolje od Glassa. Ljudi su nakon toga željeli još jednog Bacha. Važno je da ste jedan korak ispred poslovnjaka. Oni žele ponoviti uspjeh, ali umjetnici moraju naučiti kako pobjeći od vlastitog uspjeha, kao što je rekao Debussy.
Mislim da je zato česta pojava da bendovi imaju tri jako dobra albuma, ali rijetko imate neke super grupe koje daju najbolje od sebe u 40-ima i 50-ima. Razvodne se i pokušavaju ponoviti prijašnji uspjeh i mnogo je faktora u marketingu koji ih tjera na to. Isto je i kod klasične glazbe, gdje se prvi uspjesi nastoje ponavljati iznova i opet ispočetka. To može biti lijepo, ali ne i kreativno kao što je bila potraga za pravim zvukom. Stoga mislim da je cilj umjetnika da neprestano pronalaze nova pitanja i traže nove odgovore na ta pitanja. Možete provesti svoj život snimajući albume s glazbom Philipa Glassa, Stevea Reicha ili Johna Adamsa ili možete svirati samo Bacha sljedećih 10 ili 20 godina. Sve je to u redu, ali ja to ne želim. Volim element iznenađenja i želim širiti svoje vidike koliko god je to moguće.
Koji su vam planovi za budućnost?
Pokušat ću ostati zdrav i pobrinuti se da su i moji roditelji zdravi, kao i da svi koje znam sigurno prebrode ovo mračno razdoblje virusa korone. Trenutačno sam kraj svog klavira kod kuće i radim na glazbi koju nisam imao vremena niti pogledati. Spremam se snimiti sljedeći album iako ovaj tek izlazi. Uvijek želim biti jedan album ispred. Naravno, bit ću na turneji s albumom „Debussy Rameau“ diljem svijeta. Istodobno radim na novom projektu koji je različit od svega što sam do sada radio. Bit će to četvrti album za Gramophone i obećavam da će biti sjajan!
Razgovarao: Nenad Georgievski
Fotografije: Ari Magg