NIKŠA KUŠELJ
Incognito & In flagranti
Aquarius Records
***
Ideja o koncepcijskom albumu odnosno o ciklusu pjesama povezanih u cjelovitu priču, banana je na kojoj se često okliznu mnogi. Posebice ambiciozni umjetnici koji iskaču iz cehovskog miljea i ulaze u ‘tuđe’ prostore.
Nikša Kušelj kojemu je ovo već drugi album srećom je od one umjetničke sorte koja dobro zna što hoće, što zna i što može. Stoga je album “Incognito & In flagranti” lišen svake pomisli na pretenciozno brljanje i ‘grandece’ bez pokrića. Dijelom stoga što se Kušelj već okušao u fuzijama svojih glumačkih, poetskih i glazbenih sklonosti a dijelom svakako i zbog osjećaja za mjeru. Što je očito od početka do kraja fino balansiranog albuma.
Svjestan svojih glumačkih i interpretativnih umijeća
U “Kapetana” koji otvara album uvodi višeglasje na tragu Manhattan Transfera uz jazzy aranžman, kontrabas, akustičnu gitaru i tople klavijature stvarajući potku primjerenu ‘narativnom’ Kušeljevom vokalu te kao i “Nešto posebno” – s podrškom gudača – određuje atmosferu sfumatozne melankolije kojom je ogrnut cijeli album.
Nikša Kušelj dobro zna da nije pjevač moćnog glasa kojemu leže visoke lage i raspjevavanje no jednako je svjestan svojih glumačkih i interpretativnih umijeća. I eto nas – već po definiciji – u prostoru uglazbljene poezije, Arsen bi rekao ‘autorske pjesme’ odnosno šansone.
“Grandezza”, odabrana i kao nastupni singl, vješto zbraja trubu s klavirom i kontrabasom stvarajući upečatljivu glazbenu sliku broda i njegove sirene u magli dok razigrani “Pun brod” i ‘revijalnom’ jazzy glazbom i tekstom nudi jednako filmičnu sliku. Šansonjerska storija nadahnuta “Novecentom” Alessandra Baricca koja je bila predložak i sjajnog Tornatoreovog filma “Legenda o pijanistu 1900” o nahočetu koje je – postavši virtuozni pijanista – cijeli svoj život proživio na transatlantskom brodu na kojem je i pronađen, nastavljena je skladbom “Biram sam”; temom zavodljive melodije s efektnim gudačima i izvedbom koja priziva klasike canzone.
Najbolji broj albuma
“Galijoti” na sličnom tragu mediteranske šansone nude nešto brži tempo. Skladba je ‘samostojeća’ odnosno može se čitati i kao autonomna tema izvan koncepta albuma no također i kao zanimljiva usporedba Novecentove sudbine brodskog uznika te galijota. Sjajna “Orke-star” – po osobnom sudu najbolji broj albuma – nudi gotovo nadrealni slikoviti tekst s lucidnom igrom riječi orka i orkestar uz pogođenu glazbu ozračenu tangom koja hoda ruku pod ruku s Nikšinim narativom.
“Berači soli” se svojom morskom temom također uklapaju u okvir albuma no mogu živjeti i vlastiti život kao rasna ‘dalmatinska šansona’, a “Kao hobotnica” – novi poetski narativ uz šansonjerski pjevani dio – mogla bi biti i neki bliski srodnik Gibinoj “Udici”.
Naravno, uklopljena čvrsto u priču koja je nadahnula album. Zaključna “Poljubi i bježi” emocionalna je prozračna laganica i posveta Gradu uz zanimljivu promjenu ritma te iskorak prema širim mediteranskim obzorima. Nudeći i sjajnu ‘dijagnozu’ koju tako dobro znaju mnogi od onih koji rodnom gradu tepaju ‘najdraži si mi izdaleka’ a dobro znaju i za njegovu neizgovorenu poruku – poljubi me i bježi.