Priču o Šeherezadi sigurno znate svi. U konačnici mnoge od vas/nas skrivaju u sebi arhetip Šeherezade, žene koja vjeruje da će bivajući mudra pretvoriti svog (lošeg) muškarca u dobrog te tako konačno postati njegova kraljica, poput te mudre Šeherezade iz 1001 noći.
Naravno, sad se svi sigurno gnušaju od pomisli da žive takve obrasce, ali da smo brutalni i istinoljubivi, i to prije svega prema sebi, možda bismo si ipak priznale pokoji trenutak u kojem smo (ne)svjesno ulazile u mesijansku ulogu nadajući se kako ćemo eto baš mi promijeniti svijet oko sebe, ako ništa drugo, onda barem tog odabranog muškarca. A možda i niste, nije važno. Zvuči banalno svakako, pa time i mnogima neprihvatljivo tako gledati na neki kutak svog života.
Arhetip žene spasiteljice
U svakom slučaju, je li Šeherezada uistinu arhetip žene spasiteljice koja je nagrađena zbog mudrosti korištenja govora i/ili mašte, ne znam, no kada sam čula za Joumanu Haddad koja je krenula u demontažu tog arhetipa, puno mi je pitanja krenulo iskakati. Njezina knjiga Ubila sam Šeherezadu (2010) slučajno mi je došla u ruke. Zapravo, ne baš slučajno. Morala sam je uzeti nakon što mi je kolegica s posla danima pričala o njezinim riječima koje gađaju tamo gdje smo najranjivije – u izvor nesvjesnih trigera naših stavova o života. Kako? Tako što prvo naziva stvari svojim imenom. Istina, ona piše o arapskom društvu, ali vjerujte mi, neke rečenice gađaju u bit ovdašnjeg licemjerstva.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Joumana Haddad uglavnom nije poznato ime u ovom dijelu svijeta, ali u svom rodnom Libanonu, ona je pjesnikinja, aktivistica i novinarka, poznata osoba koju jedni poštuju, drugi mrze. Za jedne je ona provokatorica, i to mučka provokatorica, za druge, žena koja se ne libi nazvati stvari svojim imenom. Prema njoj, arapsko je društvo šizofreno i licemjerno. Zbog moći i utjecaja, žena pristaje biti drugotna.
Žena koja ruši okove društva jer joj je to gušt
Za nju je Šeherezada upravo metafora takvog stanja uma. Stanja uma žene koja se služi mudrošću ne bi li autoritetu dala ono što on želi i potom dobila mrvice kolača moći. Pritom nije tip feministice koja svoj imidž gradi na borbi protiv muškaraca. Ona se zapravo bori protiv prisile licemjernog udovoljavanja autoritetima društva, i bori se protiv potrebe udovoljavanja moći, potiskujući pritom svoju individualnost. Zapravo, ne sjećam se kada sam zadnji put imala u rukama knjigu žene koja ruši okove društva jer joj je to gušt, jer je to njezina prava priroda i briga je što će drugi reći.
Ubrzo nakon što je objavila Ubila sam Šeherezadu (2008. na arapskom jeziku), pokrenula je časopis na arapskom jeziku Jasad, kojem zapravo duguje kontroverzni javni imidž jer je to jedini časopis te vrste koji izlazi na arapskom jeziku, a pokriva teme poput seksualnosti i erotike. Ne moram napominjati da se te teme smatraju tabuom u velikom dijelu arapskog svijeta. Zašto je slobodan govor o svim temama važan? Jer utišavanje glasova mijenja krajobraz jezika. U jednom je intervju rekla kako neki mladi ne razumiju riječi na arapskom koje se odnose na penis, grudi, orgazam, neki mladi ljudi. Na engleskom su im te riječi zato poznate. Nakon stanke zbog financijskih razloga, novi broj časopisa objavljen je u ovom siječnju.
Haddad je i prva žena koja je uređivala kulturne stranice libanonskog dnevnika An-Nahar, a 2018. godine bila je i kandidatkinja na izboru za mjesto u libanonskom parlamentu. Nije uspjela, što ne čudi jer trebate vidjeti koliko je žena izravno i otvoreno zastupala svoje stavove. Danas je autorica 16 djela poezije, eseja i publicistike, te vodeći glas u suvremenoj popularnoj arapskoj književnosti. Iako mnogi kažu da je Bejrut (u kojem je ona odrastala) puno slobodniji od mnogih drugih gradova ili država i tamo još postoji veliki broj dvostrukih standarda u pogledu načina na koji se žene tretira, razmatra ili gleda na njih.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Ne libi se zatalasati tamo gdje najviše boli
Joumana je istaknula da su ti dvostruki kriteriji bili i dio njezina odgoja. Njezini roditelji su bili izuzetno konzervativni, a kako je odrastala u vrijeme rata u Libanonu, prozor u svijet kakav po njezinoj mjeri za nju su bile knjige. Sa 12 godina, dok je u Bejrutu bjesnio rat, otkrila je Marquisa de Sadea. “Onog veličanstvenog dana, Marquis de Sade nepovratno me promijenio. (…) Naslov joj je bio Justine ili Nedaće Krjeposti. Zaintrigirala me je. (…) Pročitala sam tu fantastičnu strašnu priču u jednom dahu u mješavini panike i nevjerice. (…) Markis de Sade tog me dana oslobodio mojih mentalnih okova. A poslije njega to su radili pisci koji su pisali lijepo, izazovno i drsko kao on. Da skratim priču – pokvario me. I više se nije moglo natrag.” (Haddad, Ubila sam Šeherezadu, 2010.).
Kao što je de Sade protresao njezin svijet, tako ona svojim knjigama, govorima, slikama u časopisu trese svijet društva u kojem živi. Kao de Sade, piše izravno, brutalno, ne libi se zatalasati tamo gdje najviše boli. U Šeherezadi, Joumana citira kazališnu glumicu i spisateljicu Juliu Bakar, demontirajući arapsko društvo iz svog kuta. “Arapsko ljudsko biće pati od shizofrenije: kolektivne shizofrenije koju svi živimo podijeljeni između onoga što nam je rečeno da vjerujemo i onoga u što zaista vjerujemo, između onoga što govorimo i onoga što radimo. Ali došao je trenutak da počnemo imenovati stvari njihovim pravim imenima i preuzmemo odgovornost” izjavila je Bakar.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
U svakom slučaju, njezino djelo i stavovi o životu ne stanu u ovu kolumnu, no njezine knjige su me protresle. Čitajući o njima, čitala sam o nama. I cijelo se vrijeme pitam hoćemo li ikada shvatiti da izlaz iz lažne i hinjene stvarnosti možemo pronaći samo tamo gdje stvari nazovemo svojim imenom. Ali za početak treba prvo svatko poći od sebe. A u svijetu filtriranih profila, prikaza života i servilnosti kao puta do uspjeha, za to bome treba imati hrabrosti.
Naslovna fotografija @jhaddadofficial